“U pravu ste, napravili smo određene pogreške. Ali, znate, one se događaju samo ako kupujete”, lakonski je u listopadu 2012. na prozivke klupskih dioničara odgovorio Juventusov izvršni direktor Giuseppe Marotta. “I nemojte zaboraviti da smo pogodili s nekim igračima”, nastavio je Marotta braniti svoju transfer politiku. “Andrea Pirlo i Paul Pogba dovedeni su besplatno, a tu je i Arturo Vidal – igrač kojeg smo platili nešto više od 10 milijuna eura i za kojeg smo nedavno odbili trostruko veću ponudu. A odbili smo je zato jer Juventus nije klub koji prodaje”, zaključio je svoju obranu.
I gospodin Beppe je imao dobre argumente. Možda je to bolje objasnio Fabio Paratici, Juventusov sportski direktor, koji je nakon dugogodišnje i uspješne epizode s Marottom u Sampdoriji 2010. angažiran da izdigne iz pepela posrnulog talijanskog giganta: “Ako se od četvorice igrača koje dovedete dvojica ispostave kao pojačanja, napravili ste sjajan posao”.
Marotta je zapravo bio prilično blagonaklon prema svojim prozivateljima, ne izvukavši još dva asa iz rukava – te 2010. u klub su stigla obrambena pojačanja koja će s Giorgiom Chiellinijem sljedećih sezona činiti neprobojni bedem, ono što će postati jedan od najkvalitetnijih i najdugovječnijih stoperskih trojaca uopće u povijesti igre. Andrea Barzagli doveden je iz Wolfsburga za mizernih 300.000 eura, a ako je vjerovati Paraticiju, zbog dvojice razmijenjenih igrača za Barijeva je Leandra Bonuccija iskeširano svega četiri milijuna eura. “Ponekad rezultati nisu vidljivi odmah”, prisjećao se kasnije bivši niželigaški nogometaš Paratici, referirajući se na prvu Bonuccijevu sezonu u tada sivom Juventusu, kojeg će afera Calciopoli pratiti poput sjene. Stara Dama tu je 2010./2011. završila na sedmoj poziciji, istoj kao i prethodne godine.
Koliko je sklon ‘kocki’ Marotta je demonstrirao po početku sljedeće sezone.
Luigija Delnerija, kojeg je sa sobom upakirao iz Sampdorije, zamijenio je legendom kluba, ali trenerom koji je na najvećoj sceni još bio anonimac, Antoniom Conteom. No, ovaj se u trenerskom pozivu nije oslanjao samo na svoje igračke reference. Upravo je Conte upogonio ono što će postati defenzivni BBC, ujedno vrativši iz mrtvih igru s trojicom stopera.
Iz casina punih džepova
Ipak, ono što sam Beppe smatra svojim najumješnijim potezom jest dovođenje “starog” i “izrabaunog” 32-godišnjaka. Barem su tako mislili u Milanu.
“Pobrini se da njome ne staviš potpis za Juventus“, zajebantski je i neumjesno na Pirlovu odlasku dobacio Adriano Galliani, poklonivši od kluba genijalnom playmakeru elitnu Cartierovu kemijsku olovku. Andrea je, međutim, pod Conteom dirigirao igrom Bianconera – te je sezone podijelio 14 asistencija, a Stara Dama izašla je iz sjene te nakon devet godina osvojila Serie A, ne upisavši pritom niti jedan poraz. Sljedećih šest sezona Juve će, doduše, upisati koji poraz, ali će u potpunosti ubiti neizvjesnost lige.
Jedna od pogrešaka koje je Marotta spominjao u listopadu 2012., iako tada u to još nije mogao biti stopostotno siguran, bilo je dovođenje dvojice 33-godišnjaka, ispostavit će se s krajem te sezone. Kuglica je pala na jednog od najofenzivnijih stopera, Lucija, kojem su u konačnici presudile ozljede, a kada odigrate na Nicolasa Anelku, nerijetko ćete dobili baš to – Anelku. Obojica su tada, uz 19-godišnjeg Pogbu, dovedeni bez plaćanja odštete.
Marotta i Paratici, danas jedni od najtraženijih ‘igrača’ na tržištu, Svoju tržišnu snalažljivost i sposobnost pokazali su iduće sezone.
“Morate angažirati ili nekoga tko je provjereni šampion, ili tražite talent. Ali samo onaj sa šampionskim mentalitetom”
“Ne možete jesti za 10 eura u restoranu u kojem jela koštaju 100 eura”, tako je njihovu štedljivost protumačio Conte, koji će nezadovoljan nekonkurentnošću u Europi na kraju te 2013./14. otići svojim putem. Naime, direktorski je dvojac u ljeto 2013. iskeširao svega 40 milijuna eura, zaokruživši transfernu bilancu na 12 milijuna eura plusa. Carlos Tevez, igrač koji nije osobito volio život na Otoku, skrasio se u Torinu te odigrao dvije fenomenalne sezone – 96 nastupa i 50 pogodaka koštalo je rizičnih devet mlijuna eura. Dakako, netko je trebao biti doveden besplatno, a ovaj put Beppe i Fabio otišli su iz casina punih džepova: 28-godišnji Fernando Llorente sjajno je uparen s Tevezom te je u svojoj prvoj sezoni, kada je bio nezamjenjivi član prve postave, upisao 18 zgoditaka.
Najnoviji trik
S Conteovim odlaskom došao je stari Pirlov ‘prijatelj’, isti onaj Massimiliano Allegri koji mu 2011. nije htio dati dirigentsku palicu u Milanu. Bio je to još jedan riskantan potez jer Allegri nije bio osobito potvrđeno trenersko ime, a samo četiri mjeseca ranije dobio je otkaz u Milanu. Pokazalo se, međutim, da ondje nije imao ovu dvojicu mađioničara za transfere
U sezoni 2014./2015. Juve je osvojio dvostruku krunu te to rutinski nastavio činiti iduće tri godine, a Marotta i Paratici ‘spiskali’ su nešto manje od dva milijuna eura na 33-godišnjeg Patricea Evru, a besplatno su ‘ukrali’ jednog od najperspektivnijih krilnih igrača, PSG-ova Kinglseya Comana. Allegri se naposljetku i uz takvu oskudnu potrošnju probio do finala Lige prvaka, a nakon berlinskog poraza od Barcelone Stara je Dama konačno sjela u restoran u kojem jela koštaju 100 eura, a našlo se i za pokoji skupi desert.
U ljeto 2015., odlaske Vidala, Pirla, Teveza i Llorentea Juve je nadoknadio potrošivši 150 milijuna eura, odnosno dovodeći, između ostalih, Paula Dybalu, Alexa Sandra i Marija Mandžukića. Zamjenu za Vidala, jednog od najboljih svjetskih box-to-box veznjaka, Marotta i Paratici pronašli su u još jednom otpatku, Samiju Khediri, igraču koji je sezonu prije u La Ligi za Real Madrid sakupio 296 minuta te je muku mučio s ozljedama.
Sljedeće su ljeto na meniju bili Gonzalo Higuain i Miralem Pjanić, dvojica igrača oteta najvećim izazivačima čisto iz obijesti. Bio je to ogroman novac, ali novac zarađen od transfera onog malog Pogbe i od Morate, a otpisani 33-godišnji desni bek Dani Alves besplatno je doveden, postavši neizostavan kotačić na putu do finala u Cardiffu i još jednog poraza, ovaj put od Reala.
Prošlo ljeto pak jedini je rok kada na nekadašnji Delle Alpi nije sletio kakav otpisani padobranac, ali kruna svega posljednji je trik u režiji Marotte i Paraticija, odnosno ovoljetno besplatno dovođenje Emrea Cana. Kažemo kruna, jer ako malo bolje promotrimo, 24-godišnji Nijemac nije igrač koji je na ikoji način otpisan od bivšeg kluba, Liverpoola, s etiketom potrošene robe, niti je nekakav talentirani neafirmirani mladac. “Činjenica da je Can odabrao Juventus dovoljno govori koliko je ovaj klub velik”, tako je to protumačio Marotta.
Globalni brand
Otkako su Marotta i Paratici 2010. došli u klub, pa zaključno s ovoljetnim prijelaznim rokom, Bianconeri su na dovođenje igrača potrošili otprilike jednu milijardu i 80 milijuna eura. Više od 70 posto od tog iznosa potrošeno je nakon finala Lige prvaka 2015. Jasno, dijelom je tomu tako zbog inflacije, ali dobar dio uzroka krije se u Juventusovoj dominaciji na domaćem tlu, kao i u dobrim nastupima u Europi, posljedica čega je povećavanje klupskih prihoda od ulaznica, marketinga i televizijskih prava. U odnosu na ostatak europske oligarhije — Real Madrid, Barcelonu, PSG, Manchester City, Manchester United, Chelsea, Bayern — u danom su razdoblju na pojačanja manje od Juventusa trošili jedino Real i Bayern.*
*Iako rok za ta dva kluba još nije gotov, Real je u spomenutom razdoblju potrošio oko 750 milijuna eura, a poslovično štedljivi Bayern oko 550 milijuna
Ostatak društva spiskao je uglavnom sličnu sumu, ali sjetimo se samo sjene koja je Juventus pratila od 2006. i činjenice da nije bilo tolikog upliva novca sa strane i raznoraznih izigravanja sada već propalog Financijskog fair-playa. Uostalom, nabrojali smo više od 11 igrača koji su angažirani za prilično smiješne cifre, a velika većina njih bili su stožerni, ako ne i ključni kotačići crno-bijelog stroja.* Upravo je takva, promućurna i za razliku od ostalih teškaša prilično atipična transferna politika Marotte i Paraticija jedan od razloga zašto Stara Dama proživljava renesansu te se više ne libi ući u elitni restoran i počastiti se skupim jelom.
*Coman je, ako ništa drugo, unovčen u Bayern za 28 milijuna eura
“U Italiji uopće ne postoji nekakva vizija, bilo srednjoročna ili dugoročna. Svi razmišljaju kako danas ušićariti koji milijun, a ne kako sutra zaraditi 10 milijuna”, rekao je jednom prilikom Andrea Agnelli, postavši 2010. prvi Juveov predsjednik iz te obitelji – koja je vlasnik kluba od 1923. – nakon što je njegov otac Umberto odstupio 1962. On je zaslužan za dovođenje Marotte i Paraticija te lansiranje Juventusa kao globalnog branda.
S rebrandingom koji je u siječnju 2017. kulminirao novim grbom, odnosno logom u siječnju 2017., Agnelli je započeo još sa svojim dolaskom u klub. Delle Alpi je zamijenjen manjim J-Stadiumom (kasnije preimenovanim u Allianz Stadium), jednim od tri stadiona u Serie A koji su u vlasništvu klubova, a njegov dio čini i J-Museum. Godine 2013. otvoren je višenamjenski J-Village, a recentni transferni rok u suštini je logična posljedica neprestanog bogaćenja kluba kroz, između ostalog, komercijalizaciju i širenje na nova tržišta.
Marotta je prije točno 40 godina postao šef omladinskog pogona lokalnog Varesea te s pozicije direktora gotovo svaki sljedeći klub uvodio bilo u Serie B ili Serie A. Pitate li ovog 61-godišnjaka koji je njegov recept, odgovor je prilično jednostavan: “Morate angažirati ili nekoga tko je provjereni šampion — primjerice, Pirla, Dani Alvesa, Mandžukića, Khediru. Ili tražite talent. Ali samo onaj sa šampionskim mentalitetom”.
I zato, bez obzira na sumnje u ispravnost dovođenja Cristiana Ronalda i prigovore da je Marotta potom napravio prvi glupi potez time što je Mattia Caldara završio u Milanu, treba mu vjerovati da i ovaj put zna što radi.
