Njegov vršnjak i Varaždinov kapetan Igor Postonjski nije gradio karijeru na pričama o golemom talentu, iako je davnih dana bio član Rijekine akademije i kadetski reprezentativac. I kao takav je ‘nagrađen’ imidžem jednog od HNL-ovskih pouzdanika, i to kroz gotovo 140 nastupa u elitnom razredu domaćeg nogometa.

Nakon gola Rijeci prošlog vikenda ponovno je zabio, ovaj put Istri. Malo će tko pritom te golove promatrati kroz činjenicu da su oba postignuta iz jedanaesterca, pogotovo zato jer je prvi Varaždinu donio bod na gostovanju u Rijeci, a drugi pobjedu. A koliko je važan njegov doprinos i bez tih golova najbolje ilustrira podatak da mu je ovo drugo kolo u nizu da je završio u SofaScoreovoj momčadi kola; taj mu je plasman, s obzirom na formu ove sezone, u još nekoliko navrata za nijansku izmaknuo. Međutim, treći njegov gol ove sezone, onaj Rudešu, bio je sve osim ‘običan’. Postonjski se — a nije to rijetkost u njegovoj karijeri — samo ‘nakačio’ na jednu ničiju loptu tako što ju je iz prve, sa solidnih 30-ak metara, perfektno plasirao iza praktički šokiranog Karla Kralja.

Povratak je bio spor, težak i s upitnim ishodom čak i nakon inicijalne rehabilitacije. A onda je s tom iskasapljenom nogom zabio golčinu

U toj golčini nije stala samo potvrda Varaždinove pobjede te večeri, već u samom načinu na koji je odapeo tu šutinu ima simbolike dovoljne za omanji roman. A vjerojatno bi se on i morao ispisati da je ta utakmica odigrana svega dva dana kasnije, na godišnjicu zasigurno jednog od najgorih dana u Igorovu životu.

Lani je tog 14. kolovoza Varaždin je gostovao u Osijeku, a Postonjski je kao kapetan poveo mlađahnu momčad. U 24. minuti je također krenuo u punom trku na jednu ničiju loptu, koju je pikirao i Mijo Caktaš. Trk koji se u sekundi mora pretvoriti u duel uzbudljiv je koliko i opasan, jer kad se dvojica igrača u takvoj situaciji sudare, oslobađa se sila dviju masa. U ovom je slučaju je sila dovela do možda i najšokantnije scene koju smo uživo mogli pratiti na našim travnjacima, jer je nakon sudara Postonjski ostao ležati, uz urlike koji su zvučali kao iz neke posebno traumatične scene ratnog filma. No, ovo je bila realnost koja je i režisera prijenosa ulovila u morbidnom trenutku šoka i znatiželje, pa je održavao krupni kadar igračeva užasa preko svake granice zdravog ukusa.

Zatvoreni krug

Dijagnoza je bila teška. Do završetka utakmice Postonjski je bio na operaciji u KBC-u Osijek, s dvostrukim prijelomom desne potkoljenice na kojoj su mu trebali sanirati i raspuknutu tibiju i fibulu. A kad sa 27 godina doživite tako tešku ozljedu, pogotovo uz tako šokantni, slikoviti prikaz njenog nastanka i neposrednih posljedica pred očima ljudi na stadionu i pred televizorom, onda je uglavnom prva pomisao da će igrač nakon nje teško više ikad biti isti, ako uopće i ostane u nogomet.

Postonjski se optimistično javio iz bolničkog kreveta, poručivši usput i da ne zamjera Caktašu jer se zaista radilo o nesretnom sudaru. Razloga za optimizam i nije bilo previše.

Postonjski, međutim, zna da je karijera igrača izvan najvećih nogometnih pozornica svakog trena može iskočiti iz tračnica. Prije nepune tri godine bio je član drugoligaša čiji se kraj rapidno približavao. U Interu iz Zaprešića premašio je veliku brojku od 100 prvoligaških nastupa, ali raspad kluba i ispadanje u (tada još) Drugu HNL značio je i egzodus kadra. On je i dalje ostao, kao odani vojnik, ali nade za klub više naprosto nije bilo. A kaa je interes određenih klubova po pitanju njegova angažmana popustio, on se s gotovo 26 godina našao nigdje.

Tad mu je pristupio NK Zagorec iz Krapine, trećeligaš iz susjedstva rodnog mu Zaboka. Njemu nije bilo ispod časti da u najboljim igračkim godinama drugu ligu zamijeni trećom nakon 100 i kusur prvoligaških nastupa. Takva je realnost daleko od velike, najveće scene, ali igraču je često najbitnije da igra i čeka eventualnu priliku.

Dočekao ju je kad je Varaždinu zatrebalo iskustvo, pogotovo nakon što je postalo jasno da je ekspresni povratak među prvoligaše neminovan. Postonjski se u Varaždinu s vremenom etablirao kao izrazito bitan faktor u svlačionici — kako na terenu, tako i karakterno — i puno je nedostajao momčadi nakon prošlosezonske ozljede.

Povratak je bio spor, težak i s upitnim ishodom čak i nakon inicijalne rehabilitacije. Prve minute dobio je krajem veljače ove godine, više od pola godine nakon onog užasa u Gradskom vrtu, samo da bi se ispostavilo kako je jedan lakši udarac u susretu s Goricom dovoljan da na toj nozi nastane veliki hematom i donese mu novu pauzu. Tri kola prije kraja sezone izvađeni su mu vijci iz noge i nadao se barem prolasku ljetnih priprema s ekipom, samo da bi ga jedna prejaka lopta u ranjeno područje ponovno odvojila od treninga na dva mjeseca.

U ovu je sezonu, dakle, ušao s debelim zakašnjenjem, a iza njega u godinu dana nije bilo ni cijelo poluvrijeme provedeno na terenu. A onda je s tom iskasapljenom nogom zabio golčinu Rudešu, zatvorivši krug svog povratka na izrazito simboličan način. I ne samo da ga je zatvorio, već je otvorio po svemu sudeći i novo, sretno poglavlje svoje karijere u generalno dopadljivoj i mladoj ekipi čiji je kapetan i za koju igra praktički u životnoj formi.

Kao i Pjaca, i Postonjski je svojim povratku morao obradovati pratitelje domaćeg ligaškog nogometa, one koji će se inače u maločemu složiti i spojiti. Ove dvije priče, ljudske koliko i nogometne, u tome su uspjele.