Nedavno se svjetskim, ali i hrvatskim medijima proširio glas o prekrasnoj ruskoj curlingašici koja brani čast svoje zemlje na Olimpijskim igrama u Pjongčangu. Neki naši portali pisali su o njoj kao o ljepotici koja bi vas mogla zainteresirati za jedan od najdosadnijih sportova na svijetu. To me kao curlingaša, ali i običnog novinara nagnalo na razmišljanje: kako je sport u kojem kamenje teško gotovo 20 kilograma ‘leti’ 45 metara dugom ledenom stazom dok dva igrača divljački metu površinu, a preostala dvojica viču nešto iz sveg glasa dosadniji od, recimo, sporta u kojem dva igrača sjede jedan nasuprot drugog i pomiču figure na ploči?
Odgovor je, naravno, vrlo jednostavan: ljepota je u oku promatrača, a ovaj tekst pokušat će vam približiti ljepotu curlinga.
Postoje dokazi da je ovaj sport nastao čak u 16. stoljeću u Škotskoj, a zatim se počeo širiti zemljama Sjeverne Europe koje su bogate jezerima. Ljudi su se skupljali na zaleđenim jezerima i bacali kamenje po ledu, a metenje je tada imalo jednostavnu funkciju – njime se uklanjao snijeg koji bi padao za vrijeme igre. Proširio se tako na Švedsku, Norvešku, Švicarsku, ali i na SAD i Kanadu, gdje su igrali škotski imigranti. Danas Kanada broji oko milijun registriranih igrača te je jedna od najjačih nacija u ovom sportu.
Najstariji curling klub osnovan je u Edinburgu 1838. i zove se Royal Caledonian Curling Club, a Svjetska curling federacija nazvala ga je ‘Majkom svih curling klubova’. U 19. stoljeću održana su i prva međunarodna natjecanja, a danas je riječ vrlo naprednom i kompleksnom sportu koji ima sve više zaljubljenika.
Igra se čini komplicirana, ali zapravo je poprilično jednostavna, ukoliko se potrudite shvatiti je. Timovi se sastoje od četiri igrača i svaki igrač baca dva kamena, a raspored je sljedeći: jedan igrač baca kamen, dvojica metu (ako je potrebno), a četvrti se nalazi u ‘houseu‘ – središtu koje se sastoji od nekoliko obojanih krugova te pokazuje koji se udarac treba odigrati – te on zapravo vodi igru. Nakon što se izbaci svih 16 kamena završava jedan ‘end‘, a utakmice se igraju na šest, osam ili 10 endova. Kamenje timovi bacaju naizmjence, a bodove osvaja onaj čiji je kamen najbliži centru. Dakle, ako ubacite osam kamena u house, a suparnik niti jedan, teoretski možete osvojiti maksimalnih osam bodova, ali na profesionalnoj razini nerijetko se događa da endovi završe neriješeno, odnosno bez bodova.
Kompleksna fizika metenja
Najveće ‘zvijezde’ ovog sporta su upravo igrači koji bacaju posljednji kamen, ‘skipovi‘. Oni svojim udarcima mogu postati heroji nacije, svog grada ili sela, ali vrlo lako se mogu pretvoriti i u tragičare. Niklas Edin (Švedska), Thomas Ulsrud (Norveška) i Kevin Koe (Kanada, na otvornoj fotografiji u tekstu) samo su neka od imena koja su itekako poznata fanovima ovog sporta.
E sad, metenje.
Dakle, od prvotnog metenja na zaleđenim jezerima pa do danas, ovaj segment igre itekako je promijenio svoju funkciju. Kamen za curling težak je 20 kilograma, radi se od dvije vrste granita, a proizvodi ga jedna tvrtka u Škotskoj i cijena mu je oko 1.000 eura. Ledena površina po kojoj kamenje putuje (duga 45 metara) mora biti savršeno glatka, na njoj su samo sitne kapljice vode ili ‘pebels‘. Kamen se uvijek baca s rotacijom – vrti se u smjeru kazaljake na satu ili u kontra smjeru, te ga se na taj način usmjerava i kontrolira. Snažnim i brzim metenjem zagrijava se površina ispred kamena u pokretu, smanjuje se trenje između njega i leda te se na taj način produžuje njegova putanja.
Da biste postali curlingaš ne treba vam mnogo – fizičke predispozicije ne postoje
Ne biste vjerovali, ali o metenju u curlingu su napisani i brojni znanstveni radovi, fizika igre je vrlo kompleksna, a i metle koje se koriste znale su izazvati velike polemike jer su pregrubim četkama igrači znali uništavati led.
Na službeni popis Olimpijskih igara curling je ušao 1998. u Naganu, a pojavio se i na prvim Zimskim olimpijskim igrama 1924. u Chamonixu, ali samo kao pokazni sport. A upravo je vrijeme Olimpijskih igara najplodnije tlo za privlačenje novih igrača u ovaj sport.
Kako sam postao čunjaš
Prije osam godina prebacivao sam kanale na televizoru, naletio na curling i pomislio – pa zašto ovi glupani metu led? Brzo sam prebacio na sljedeći kanal, ali za vrijeme igara u Sočiju počelo me zanimati što je s tim metenjem. Pa ljudi sigurno ne metu bezveze.
Nakon kratkog raspitivanja došao sam do Čudnovatog čunjaša, jednog od četiriju hrvatskih klubova, i odlučio se i sam okušati u tom sportu. Predsjednik tog kluba bio je presretan te je već nakon prvog susreta rekao: “Za mjesec dana igraš na prvenstvu Hrvatske u Budimpešti!”
Nisam to ozbiljno shvaćao iz najmanje dvaju razloga. Kao prvo, bio sam na jednom treningu i kao drugo – Budimpešta?! Ubrzo su mi objasnili da u Hrvatskoj nema prave dvorane za curling, odnosno pravog leda, te su se prvenstva od 2005. do 2014. održavala u glavnom gradu Mađarske, a posljednje četiri godine igra se u Bratislavi. U Hrvatskoj danas djeluje šest curling klubova, a na aktualnom prvenstvu koje je u tijeku sudjeluje osam muških momčadi i tri ženske ekipe.
A kako se ovaj sport pojavio u Hrvatskoj?
Riječ je o bila ideji koja je vjerojatno pala na pamet brojnim sportskim zaljubljenicima: kako da odem na Olimpijske igre? Tako je nastao prvi tim kojem su trebali neki suparnici kako bi mogli postati prvaci zemlje, a zatim je i predstavljati na međunarodnim natjecanjima. Tako je pokrenut curling u Hrvatskoj – imamo i reprezentaciju koja svake godine nastupa na Europskom prvenstvu, ali Olimpijske igre i dalje su samo san jer naša reprezentacija igra u C rangu natjecanja, dok na Svjetskim prvenstvima i Olimpijadama sudjeluju reprezentacije A ranga.
Da biste postali curlingaš ne treba vam mnogo – fizičke predispozicije ne postoje. Visoki, niski, mršavi, debeli, stari ili mladi – svi mogu igrati curling. Jednom kada svladate pokret otklizavanja iz startera ili ‘hacka‘, možete uživati u igri, a jedino što vas tada treba brinuti je taktika i nadmudrivanje sa suparnikom koje može biti itekako zanimljivo. Zapravo, mentalna snaga može imati i presudnu ulogu. O tome svjedoči i slučaj dopingiranog ruskog curlingaša Aleksandra Krušeljnickija, koji je u paru s lijepom suprugom s početka teksta, Anastasijom Brizgalovom, osvojio broncu u double mix kategoriji. Nakon što je otkriveno da je vjerojatno bio pod dopingom, poraženi Norvežanin Magnus Nedregotten izjavio je sljedeće:
“Olimpijsko natjecanje se razlikuje od svega ostalog jer imate malo vremena za oporavak. Znam po sebi kako bih za odlučujuće mečeve volio imati više energije, barem mentalno. To je moglo pomoći Rusima kada su poslije kasnog meča u polufinalu igrali rano ujutro za broncu. Također, ako varate, to što znate da ste u prednosti vam daje i mentalnu snagu, a to je jednako važno kao i fizička reakcija.”
Pobjednici plaćaju pivo
Da se curlingom može baviti svatko svjedoči i priča predsjednika Hrvatskog curling saveza Nevena Pufnika, koji je sudjelovao na prvenstvu za veterane koje se igra svake godine, a na njemu pravo igranja imaju samo igrači stariji od 55 godina. Tako se jedne godine našao u timu s bakicom iz Kanade kojoj su bile 92 godine, a curling je počela igrati s 84!
Stoga nema prepreke da ne krenete ostvarivati svoje snove i boriti se za svoju olimpijsku mirovinu. Na prvu se sport čini skupim – 16 kamena za igru košta oko 16.000 eura, tu je i najam leda, odnosno dvorane i oprema (cipele, metle), ali početnici ne moraju brinuti ni za što od toga. Svjetskoj curling federaciji u interesu je da se ovaj zanimljivi sport širi sve više te ona sufinancira brojne kampove i opremu potrebnu za početak.
A tu je i jedno vrlo privlačno, nepisano pravilo curlinga – pobjednici gubitnicima plaćaju pivo. Zapravo, riječ je o tradiciji koja sve više izumire, ali moj tim i ja svim se silama trudimo održati je.
