To je prije 16 godina pomislio i Eddie Howe, tada 24-godišnji Portsmouthov stoper, kada je očistio jednu loptu na svojoj drugoj službenoj utakmici za klub protiv Nottingham Foresta. U tom je trenutku čuo, ali i osjetio taj stravični zvuk u koljenu, za kojeg igrač odmah zna koliko točno nije dobar. Njemu je to bio početak kraja — jer osim što više nikada nije zaigrao na Fratton Parku, po vlastitom priznanju nikada više nije mogao skočiti toliko visoko, ni uklizati tako čvrsto. Patila mu je i agilnost, jer se po povratku na terene nikada nije usudio raditi nagle poteze i samo je prolongirao ono što je od tog trenutka bilo neminovno: kraj igračke karijere.

Howe se vratio u Bournemouth, svoj dječački klub u kojem je, osim te dvije utakmice i još jedne polusezone na posudbi u Swindonu, proveo čitavu igračku karijeru. Ondje ga je i taj škljoc u koljenu konačno dostigao sa samo 29 godina; ali za njega to ni tada nije značio kraj, već početak jedne od najboljih priča u današnjem engleskom nogometu.

Eddie Howe je i dalje najmlađi menadžer u ligi, a istovremeno i onaj s najdužim stažom u aktualnom klubu

Njegov klub s južne engleske obale imao je svoju varijantu zloglasnog klika koji je donosio nagovještaj kraja. Howe je to nadgledao kao trener rezervne ekipe i u toj je ulozi prije gotovo točno 10 godina, na Staru godinu 2008., dobio poziv koji je usmjerio njegov, ali i klupski život.

Bournemouth se odlučio zahvaliti treneru Jimmyju Quinnu, koji vjerojatno i nije žalio previše zbog te odluke. Njegov se posao ionako činio sizifovski, pošto je klub bio u takvim financijskim problemima da je kraj praktički bio iza ugla. Infrastruktura je bila raspadajuća, dok su igrači plaće dobivali u plastičnim vrećicama sa debelim zakašnjenjem, i to samo zahvaljujući injekcijama tamošnjeg Udruženja profesionalnih igrača. Klub je te sezone u četvrtom razredu engleskog nogometa krenuo s deficitom od -17 bodova, što ga je u startu dovelo na rub ispadanja iz The Football League, odnosno gubitka profesionalnog statusa.

Sudbinski vezan uz Bournemouth

Howeova skraćena igračka karijera značila je i to da ju je većinu utakmica odgledao s klupe. Iako je za Bournemouth na kraju odigrao više od 300 utakmica, veliki dio te brojke otpada na one u kojima se pokušavao vratiti u formu. Kada bi i uspio povezati neki kontinuitet u fizički izuzetno zahtijevnom okruženju engleskog niželigaškog nogometa, zbog tih teških ograničenja morao je uvijek razmišljati na drugačiji način i tražiti neka inovativna rješenja kojima bi nadoknadio nemogućnost pariranja na fizičkoj bazi.

Na kraju je ispalo da je taj splet okolnosti bio presudan za njegov trenerski razvoj, jer je u startu osuđen na potrebu za drugačijim pristupom. Osim toga, čovjek koji je u klubu od 1994., a pritom mu je tek 30, koliko je te 2009. Howe navršio, ima i osjećaj pripadnost i obveze da pokuša po svaku cijenu spasiti što se spasiti da. Nakon godina prolongiranja i spašavanja igračke karijere, sada je morao spasiti i vlastiti klub nadajući se da u ovom slučaju kraj neće samo odgoditi, nego i generalno otpisati kao mogućnost.

https://www.youtube.com/watch?v=PUIJC4SR7mA

Iako su početkom godine tek stigli nadoknaditi tih -17 bodova, do kraja sezone Howe je učinio nemoguće i odveo Bournemouth do ostanka u četvrtoligaškom društvu. Nakon što je pritisak preživljavanja otklonjen, rast je samo nastavljen i iduće su sezone njegovi momci — unatoč zabrani dovođenja novih igrača zbog financijskog položaja kluba — izborili plasman u League One. Uspon s dna je bio nevjerojatan i, kako to obično biva čak i u trećeligaškom društvu, nije prošao nezapaženo. Howe je odbio nekoliko ponuda; no, kada je stigla ona Burnleyeva, odlučio ju je prihvatiti jer mu je djelovala kao novi izazov koji je tada bio napredak u željenom smjeru i omjeru; ne previše ambiciozno, ali dovoljno da se okuša na nešto višoj razini.

Kao da postoji nešto u Howeovoj priči što ga gotovo sudbinski veže uz Bournemouth — jer svaki put kada bi pokušao negdje drugdje, dogodilo bi mu se nešto neplanirano što bi ga primoralo da se vrati. Nažalost, svaki put je u pitanju nešto loše.

U Burnleyju je proveo solidne dvije sezone, ali onda je iznenada preminula njegova majka, koja mu je bila oslonac tijekom čitavog života. Howe je bio toliko utučen da ga je to sve više udaljavalo od Burnleyja i na kraju se vratio kući. Bournemouth ga je, naravno, dočekao raširenih ruku, a on ga je iste sezone uveo u Championship. Sezonu poslije, 2014./15., senzacija je bila potpuna i Bournemouth je pod njegovim vodstvom prvi put u tada 96-godišnjoj povijesti postao dio elite.

Anomalija, ali i poticaj

Ono što ga je dovelo do uspjeha zapravo je proizašlo iz spleta životnih okolnosti na putu do tog trenutka. Ozljeda ga je oblikovala i profilirala, a nedorečena igračka karijera istovremeno natjerala da se dodatno potrudi razviti svoj trenerski pečat, jer je to bio jedini način da opstane u sportu koji voli od djetinjstva. Isto tako, profil kluba uz koji se gotovo pa sudbinski vezao omogućio mu je da integrira njegovu nekadašnju nezavidnu situaciju, kao i povezanost sa lokalnom zajednicom, u svoju ideju. A ta je ideja sasvim netipična za uobičajeni profil engleskog trenera, koji se tradicionalno oslanjaju na fizikalije — dakle, ono po čemu Howe kao igrač nije mogao ostati konkurentan.

Za razliku od mnogih njegovih kolega sunarodnjaka, Howe je znao da će, baš kao i tijekom igračke karijere, morati nekako steći prednost plivanjem kontra struje. Inspiraciju je tražio na kontinentu, obilazeći manje klubove po Italiji i Francuskoj čiji su treneri glasili za taktički zanimljive. Tako je i te 2015. završio u posjetu Empoliju, koji je tada vodio Maurizio Sarri. “Upitao sam ga zašto Empoli”, prisjetio se Sarri tog susreta u Italiji. “Odgovorio mi je kako izučava razne klubove i da ga je Empolijev stil impresionirao. Bio sam iznenađen, ali me ne čudi da je Eddie sada stigao tu gdje jest, jer se radi o jako inteligentnom momku”, kaže danas njegov suparnik među engleskom elitom.

Bournemouth već tri sezone uspješno brodi okruženjem u kojem klubovi i dalje svake godine ulažu astronomska sredstva već i kako bi ostvarili plasman u sredini ljestvice. Za usporedbu, West Ham United je u posljednje tri sezone na pojačanja platio gotovo 300 milijuna eura — više nego dvostruko od onoga što je istovremeno platio B’mouth — a ostvario je tek neznatno bolje rezultate. U ovosezonskom kadru su petorica igrača koja su za klub nastupala i u trećeligaškom društvu, dok je u startnoj postavi koja je prošlog vikenda izgubila 1-2 od Arsenala bilo čak šest imena koja su bila u prvoj postavi one sezone kada su senzacionalno ušli u Premier ligu. Jedan od njih je i Callum Wilson, novopečeni engleski reprezentativac koji je i ove sezone najbolji klupski strijelac s šest pogodaka i četiri asistencije.

Fascinantno je zapravo vidjeti da je Eddie Howe i dalje najmlađi menadžer u ligi, a istovremeno i onaj s najdužim stažom u aktualnom klubu, koji je sada neprekinut od povratka u Bournemouth prije nešto više od šest godina.

U ligi koja većinu problema pokušava riješiti novcem, često nauštrb konstantnosti i razvoja ideje igre, on je anomalija; no, ujedno je njegov primjer često istican kao poticaj za promjene u engleskom nogometu generalno, one koje se već ogledaju na reprezentativnom nogometu. Howeova priča slična je priči ‘nove’ Engleske — one koja je konstantno ‘škljocala’ pod velikim očekivanjima, da bi na kraju okrenula ploču, došla u dodir s realnošću i stala iza svog novog smjera.