Nekih pola sata u studenom je dijelilo Vatrene da umjesto u užarenom Osijeku ovaj vikend provedu na portugalskoj obali u završnici Lige nacija.
Na putu do ostvarenja tog ipak atraktivnijeg scenarija na Wembleyju su se onomad ispriječili Jesse Lingard i Harry Kane, ali daleko od toga da je ovaj drugi, kvalifikacijski imao revijalnu težinu. Poprilično neuvjerljive predstave naših reprezentativaca protiv Azerbajdžana i, pogotovo, Mađarske u gostima stavile su dodatni fokus na utakmicu protiv Walesa, momčadi koja ima svoje oscilacije ali se bez obzira na to generalno kreće u pozitivnom razvojnom smjeru. I koja nam u ovoj skupini predstavlja jednog od direktnih protukandidata za sam vrh kvalifikacijske skupine.
Nije stoga čudno što se uoči utakmice konzultirala i potencirala statistika Gradskog vrta, u kojem Hrvatska još nije izgubila i koji je generalno prometnut u bastion neupitne podrške nacionalnoj selekciji. Osječka publika je i ovog puta prepunila tribine rasprodanog stadiona koji se izvanredno dotjerivao za potrebe ove utakmice, makar smo očekivali više od naizgled suhog i pomalo neravnog travnjaka kojem je, prema najavama, posvećena posebna pozornost. Ovog puta je Ryan Giggs o tome s pravom lamentirao, mada je bio svjestan da je njegova momčad ovamo, barem na papiru, došla u podređenom položaju.
Problem je za njega, a blagodat za nas, bio taj što su se tako postavili i na samom terenu od samog početka. Wales je po inauguraciji nekadašnjeg diplomca Sir Alexa Fergusona djelovao zanimljivo i osvježavajuće, ali danas su njegovi igrači u Gradskom vrtu bili nesigurni, da ne iskoristimo onu lijenu frazetinu “impresionirani”.
Hrvatska je na kraju imala tek ta dva udarca u okvir u odnosu na velških šest
Teško je bilo pratiti postavljanje njihove zadnje linije koja je bila pogubljena, a posebno je tu kaskao nesretni James Lawrence; kad god bi Ivan Perišić primio loptu široko i krenuo lomiti u sredinu ili uputiti onaj svoj tradicionalno neugodni niski centaršut na prvu vratnicu, Lawrence je redovito izgledao kao da mu dolazi bomba, a ne lopta. Na kraju je tu lošu partiju ovjekovječio i tim razmjerno ranim autogolom, baš nakon Perišićeve povratne lopte na rubu šesnaesterca.
Za hrvatsku igru je ključno bilo rano shvaćanje davno lociranog problema oko podizanja Luke Modrića visoko blizu gola, gdje na poziciji ‘desetke’ ima puno manje manevarskog prostora i gdje se puno teže oslobađa ionako grčevitog protivničkog pritiska. Nije samo situacija koja je prethodila našem prvom golu, gdje je Luka stvorio višak s naše polovice dubinskim proigravanjem za Perišića, već i par minuta prije, kada se u svom stilu sjajno oslobodio dvojice čuvara i poslao široku loptu desno na Josipa Brekala, čiji je centaršut ogolio svu uzdrmanost panične velške zadnje linije. To i je bila glavna zamisao: što prije otvarati Perišića i Brekala dugim loptama, kojima bi brzo destabilizirali Velšane. Rani gol je uvelike pomogao da se bez velike muke usmjerimo vodu na hrvatski mlin.
Velšani nisu pritom djelovali toliko loše kada bi imali loptu u posjedu, makar se i njihova konačna ideja nije previše razlikovala od hrvatske, osim što su se barem pokušavali truditi fokusirati tranziciju igrom kroz sredinu. Osnovni je problem po njih bio taj što su Daniel James i, pogotovo, Gareth Bale redovito ostajali izolirani pri pokušaju kontri, a i kad nisu, naši su igrači to rezali u korijenu — pogotovo s Baleom koji je pretrpio nekoliko zbilja grubih prekršaja.
Kada smo kod kartona, zbilja je nevjerojatno da su na ovoj utakmici, na kojoj se Wales poprilično mučio razviti svoju igru, Vatreni uspjeli nanizati čak pet žutih kartona od kojih je teško reći koji je bio nepotrebniji. Oni su nuspojava nepotrebne nervoze, a to će posebno kulminirati pred sam kraj utakmice.
Nikakve nervoze nije smjelo biti, pogotovo nakon što je Hrvatska već na početku drugog poluvremena povisila na 2:0. Taj je Perišićev gol stigao tek minutu nakon Kovačićeva poništenog zgoditka, za koji i nije baš jasno koliko je Andrej Kramarić — koji je danas pokušavao dati više od jedne dimenzije našim napadima — zapravo utjecao na situaciju iz zaleđa. U tom je trenutku bilo dovoljno malo riskirati u utakmici u kojoj se zadnje linije i nisu pretjerano dokazale; Hrvatska je imala dovoljan zalog s vodstvom da podigne linije više i zbije Velšane bliže njihovu golu. S dodatnom konfuzijom došla je i dodatna nestabilnost, a te dvije situacije u dvije minute i Perišićev gol trebale su potvrditi pobjedu.
Međutim, Hrvatska, koja je na kraju imala tek ta dva udarca u okvir u odnosu na velških šest, ponovno je sama dopustila inertnom suparniku povratak u utakmicu. Primljeni gol je plod nesretnog odbijanca, ali i jako loše reakcije postavljene obrane koja nije smjela uopće dopustiti Davidu Brooksu udarac s ruba šesnaesterca. Taj gol kao da je otvorio utakmicu poput brane čijim je podizanjem otvoren brzanac, što je na kraju učinilo uvođenje Mile Škorića puno potrebnijim potezom od dobivanja pukog aplauza ‘svoje’ publike. Hrvatska je jednostavno sama sebi unijela nemir i sreća je što pod takvim pritiskom nije morala igrati pri rezultatu 1:0.
Na kraju je ostvareno ono što je bilo željeno, tri boda u natjecateljskom sistemu čiji format jedino i iziskuje domaće pobjede kao uvjet za plasman na Euro. No, kada se nakon utakmice priča o “povratku na pobjedničke kolosijeke” i o ispunjavanjima imperativa, to uglavnom onda skriva nezadovoljstvo i nesigurnost. Velšani su za razliku od Mađara u prošlom kolu kasno povezali glave i noge, ali dojam je više manje isti: momčad hrvatske stature se jednostavno ne može zadovoljavati čupanjem domaćih bodova.
