HEP logo generalni partner Telesporta
Zadnja izmjena: 1. listopada 2020.

Loris Karius stajao je pred kamerama s Liverpoolovom ‘jedinicom’ u rukama, onom za kojom čezne vjerojatno bilo koji mladi vratar na svijetu: “Osjećaj je sjajan i čast je igrati za ovakav klub”, izjavio je tada 22-godišnji Nijemac. “Puno je stvari u mojoj glavi kada pomislim na ovaj klub.”

U njegovoj je glavi stvarno uvijek bilo puno stvari, ne samo na spomen Liverpoola.

Loris se prvi put prebio od razmišljanja još kao malo dijete. Naime, njegov je otac Harald bio profesionalni vozač popularnih ‘krosera’ i želio je da i Loris nastavi njegovim putem. Kad je dječaku bilo tek četiri godine, kupio mu je prvi dječji motor i vodio ga na trkališta kako bi što prije krenuo u natjecanja u svojim dobnim kategorijama.

No, djed Karl je bio pasionirani pratitelj lokalnog kluba SG Mettenberga, pa je jednom prilikom odlučio na utakmicu povesti i Lorisa, čisto da dobije dodatnu perspektivu za sport koji ga okružuje. Loris je kasnije ostao napucavati loptu s ostalim klincima, vjerojatno nesvjestan da si je tako otvorio prostor za prvu egzistencijalnu dvojbu u svom životu. Na kraju je morao prelomiti i na neki način razočarati oca viješću kako je ipak nogomet ono što ga kudikamo više privlači, a u tom potezu ga je podržala i majka Christine, koja je smatrala da je nogomet ipak poprilično sigurniji sport od moto-utrka.

Perspektiva je postala luksuz, kontekst samo misaona imenica. U današnje doba Karius od svog grijeha ne može pobjeći

U formativnoj dobi donošenje takvih odluka sa svjesnim rizikom od razočaravanja figure autoriteta može biti prijelomno i jako je bitno dobro ih kanalizirati. Njegov je otac bio pomalo razočaran, ali je prihvatio njegovu odluku i podržao ga odlascima na treninge i utakmice, na koje ga je često i vozio. Loris je od tog trenutka nesumnjivo razvio zdrav obrazac pri sličnim situacijama u budućnosti. Kada mu je bilo 15, prelomio je da želi napustiti svoj rodni dom da bi otišao u akademiju Manchester Cityja, u kojoj je proveo dvije godine. Isto tako je odbio ostanak kada je uvidio da klub s novim vlasnicima raste i da mlad golman poput njega ondje neće dobiti priliku.

Nju je dobio u Mainzu, gdje je pod Thomasom Tuchelom s 19 godina i pet mjeseci postao najmlađi vratar u bundesligaškoj povijesti. No, kada nakon debija protiv Hannovera nije ponovno stao na gol do kraja sezone i priznao je da “nije bio baš ispravan u glavi”. Ali još je jednom prelomio i nastavio raditi, da bi mu se taj trud vratio kada je iduće sezone postavljen kao prvi izbor. Onaj koji će u rekordnom roku skupiti 100 bundesligaških nastupa i zaraditi titulu drugog najboljeg ligaškog vratara iza Manuela Neuera, prema izboru vlastitih kolega.

Simbol neuspjeha

Dakle, sve predispozicije da zapne za oko Jürgenu Kloppu bile su tu. Bio je vrlo dobar i vrlo jeftin mladi golman s već debelim iskustvom elitne lige koje je ostvario u klubu u kojem je vratar jedna od ključnih figura momčadi. Bio je spreman na izazove, svjestan sebe i svoje pozicije do te mjere da ga ni izazovi na toj razini ne mogu pokolebati. Ili se bar tako činilo.

A onda je stigao taj nesretni 26. svibnja 2018. i finale Lige prvaka protiv Real Madrida.

Karius je te večeri došao do križanja. Liverpool je, unatoč plasmanu u finale, i dalje bio klub kojem su davali manje šanse, najviše zato jer Redsi nisu u takvim ogromnim okolnostima bili rutinirani kao njihovi suparnici, ni blizu. U prethodne dvije godine imao je svojih uspona i padova, što je i očekivano za tako mladog golmana, ali način na koji se s njima ophodio bio je drugačiji, nešto intenzivniji, iako je bio podjednako svjestan svega.

“Često nemaš puno posla”, govorio je u intervjuu nekoliko mjeseci prije tog finala, dok se osvrtao i na kritike upućene njemu i kolegi mu Simonu Mignoletu. “A onda, ako ne napraviš nešto 100 posto dobro, to nosi težinu veću nego vratarima u manjim klubovima, koji imaju još nekoliko šansi za pravu obranu u ostatku utakmice. To je život u velikom klubu poput Liverpoola i moraš se samo znati nositi s tim”.

Problem je u tome što se ne znaju svi s tim nositi. Te je zime postalo jasno da Liverpool traži kapitalca na golu, ali strast i jurišanje ambicija često poremete realnost koja se odvija ljudima pred očima. Karius je te večeri u Kijevu složio dvije katastrofalne reakcije, ali Liverpool, istini za volju, to finale vrlo vjerojatno ne bi dobio sve i da je on bio na potrebnoj razini. Vjerojatno, koliko god to njegovim navijačima možda bilo teško priznati, ne bi trijumfirao sve i da Sergio Ramos nije skršio Mohameda Salaha već u 31. minuti. Real Madrid je te večeri bio rutiniraniji, ubojitiji i spremniji za tu titulu, svoju treću u nizu.

Iščekivanje takve titule i poraz u takvim okolnostima nosi proporcionalnu razinu emotivnog pražnjenja. I zbog toga ta dva njegova blackouta, dva trenutka ogromne neopreznosti više ne znače samo pečat tragičara večeri. Godine stagnacije koje su u Liverpoolu prethodile Kloppovu dolasku stavile su Redse u poziciju ustravljenih paničara, koji su onda u Kariusu vidjeli čovjeka zbog kojeg ni idućih 13 godina neće vidjeti nikakav značajni trofej, iako je realnost govorila da je Liverpool već tada bio u velikom usponu. I kako nas život danas tjera da živimo u trenutku, tako su gnjevni i izbezumljeni ljudi ovjekovječili Kariusa u ta dva trenutka, negirajući čak i činjenicu da je i te večeri imao vrlo dobrih reakcija. On je postao simbol neuspjeha, “čuvar katastrofe” kako su ga prozvali.

Uživanje u sadizmu

Kada je majka Christine onomad zadovoljno ustvrdila kako je nogomet sigurniji od motokrosa, ispalo je da žena nije mogla više biti u krivu. Poznati karikaturist Bill Watterson, najpoznatiji po čuvenom stripu Calvin and Hobbes, jednom je prilikom podijelio misao koja kao da je pisana za Kariusov slučaj.

“Ne postoji problem koji je toliko užasan”, poručio je u klasičnoj filozofskoj maniri junak njegova stripa Calvin, “da ga ne bi mogao dodatno pogoršati dodavanjem krivnje.” Ne računajući morbidnu sudbinu Andrésa Escobara, teško je reći koji je nogometaš skuplje platio svoju pogrešku od Lorisa Kariusa. Teret njegove krivnje čak nad njim visi i dalje. Prijetnje smrću i uvrede koje je dobivao u tisućama po društvenim mrežama, mogu se barem blokirati, ali ta stigma ionako tu ne završava. Njegova krivnja u današnjem okruženju postaje dugotrajna, možda i doživotna kazna koju izričemo svi mi istovremeno nespremni da se suočimo sa vlastitim pogreškama i krivim procjenama koje radimo na svakodnevnoj razini. Perspektiva je postala luksuz, kontekst samo misaona imenica.

U današnje doba Karius od svog grijeha ne može pobjeći.

Mediji su, umjesto da ispune svrhu i vrate mu dignitet objektivnim pristupom njegovu liku i djelu, uživali u tom sadizmu. Toliko da su, kada je umaknuo na posudbu u Beşiktaş, i dalje redovito u prvi plan gurali eventualnu lošiju utakmicu kako bi i dalje brali plodove njegova prokletstva, nesvjesni da time upropaštavaju nečiji život. Kao da to nije dosta, izmišljale su mu se kojekakve nenogometne afere, a unatoč solidnoj epizodi u Istanbulu, čak su i turski mediji prihvatili takav narativ o njemu, servirajući krvožednim britanskim medijima samo priče o tome kako je “nevoljen” i “neprihvaćen”, unatoč tome što je sam klub za koji je odgirao 70-ak utakmica na posudbi to demantirao.

Priče o potrebi za procesom i strpljenjem tako padaju u vodu, što se ovih dana potvrđuje i kroz primjer nesretne Chelseajeve jedinice Kepe Arrizabalage, koji je — slično kao i Karius u Mainzu — prethodno bio jedan od boljih mladih vratara u jednoj od najjačih europskih liga. On još nije doživio kiks na takvoj razini očekivanja na kakvog ga je imao Karius, ali putanja je vrlo slična; kao da je, uostalom, on sam sebi nalijepio etiketu najskupljeg vratara u povijesti. Ironično, onu kojom je nadmašio Alissona, Kariusovu zamjenu na Liverpoolovom golu za kojeg je i sam Klopp rekao kako su kritike na račun prethodnika utjecale na njegovo dovođenje.

Novi početak?

Vratari su nogometni usamljenici, a u okolnostima u kojima se očajnički pokušava od kolektivnog sporta poput nogometa sve svesti na individualno njihov teret je još gori. U tim okolnostima i priče o važnosti njihova mentalnog zdravlja, koje je ovim manevrima možda i nepovratno uništeno, ne znače mnogo. Zaboravljamo i na to da je Robert Enke prolazio kroz slične faze, one u kojima se na kraju bojao ići na trening. Kraj te priče, nažalost, svi znamo.

Karius je, samo dvije godine nakon što je kao vratar koji ulazi u svoje najbolje godine zaigrao u finalu Lige prvaka, stigao natrag u Njemačku. Ovaj put je u ruke uzeo dres berlinskog Uniona, kluba poznatog po svojoj sjajnoj vezi s navijačkom zajednicom koja ga okružuje. To vjerojatno nije ono čemu se nadao kada se te 2016. fotkao s Liverpoolovom jedinicom, ni kada je dvije godine poslije izlazio na teren u finalu Lige prvaka.

Ali možda je baš takvo jedinstveno i skromno okruženje, u kojem je put koji se prolazi zajedno važniji od cilja, ono što mu treba. A možda i nama, koji se kroz njegov put možemo podsjetiti na to što smo spremni učiniti od tuđih života, samo zato jer ih proživljavamo na daljinu, i to kroz izdvojene trenutke.

Ne propusti top članke