Čuvari ZG časti

Što stoji iza Blažičkova dodvoravanja Dinamovim ultrasima?

Zadnja izmjena: 13. kolovoza 2021.

Dinamov rutinski prolaz protiv Legije ostat će upamćen više po navijačkim okršajima koji su bili uvertira u oba susreta, kao i način na koji smo te okršaje obrađivali u javnom prostoru, nego po fenomenalnim nastupima Luke Ivanušeca ili onom sjajnom prodoru Bartola Franjića u Varšavi. Večer uoči prve utakmice u Zagrebu društvenim mrežama je prohujala informacija o iznenađujućem upadu velikog broja poljskih huligana na ulice Dubrave, zagrebačkog kvarta za kojeg bi se vjerojatno najmanje očekivalo da u njemu osvane netko s neprijateljskim porivima spram lokalaca.

Stotinjak Poljaka je uspjelo barem u tom svom inicijalnom naumu; pojavili su se organizirano u Dubravi, no uslijedila je promptna reakcija domaćih snaga, koje su se u rekordnom roku organizirano sukobile s gostima po ulicama tog tvrdog, radničkog i dotepenačkog kvarta. Bilanca otvorenog sukoba nekoliko stotina ljudi zapravo je, srećom, iznenađujuće blaga: ‘samo’ pet oštećenih ugostiteljskih obrta, mahom čije su terase korištene kao prinudno oružje u sukobu, kao i tri parkirana vozila. Jedna je osoba ozlijeđena, a policija je samo izvjestila kako su “uporabili sredstva prisile” nad većim brojem osoba, bez detaljnijeg izvještaja o privedenima.

Razloge događaja i nije toliko teško dokučiti. Legijini Teddy Boys, kako je ime najozloglašenije klupske navijačke frakcije, najpoznatiji su upravo po agresivnim sukobima na gostujućim utakmicama. U Zagrebu je, prema informacijama, bila prisutna i njihova ekstremna frakcija iz grada Legionowo, smješten nešto sjevernije od Varšave, a za tu ekipu je unutar tih krugova općepoznata sklonost organizaciji ovakvih ‘desanta’.

Nakon ‘bitke za Dubravu’, bilo je jasno da je neminovno da navijačkog revanša bude, baš kao i onog nogometnog. Ali uoči njega je pak stigla vijest o zaustavljenoj koloni od oko 200 Dinamovih navijača, koji su se pokušali probiti autobusima s češkim registracijskim oznakama. Poljska civilna policija je osujetila taj pokušaj tako što ih je presrela tik pred Varšavom i vratila u Zagreb.

Sada će se jeftini poeni prikupljati preko “naših dečkiju” i njihovog uličnog rata, samo da bi ih već sutra proklinjali za istu stvar, ako ‘zatreba’

Okršaj u Dubravi spada u jedan od većih i intenzivnijih, čak i u periodu prije pandemije, kada su gostujući navijači i službeno mogli biti prisutni na tribinama. No, on je na kraju dana u svojoj osnovi huliganski ispad i takvim ga treba tretirati, bez obzira što je blatantno jasno kako su Poljaci znali točno gdje idu i kakvu reakciju mogu očekivati od lokalnog življa.

S druge strane, incident(i) u domaćim medijima je popraćen praktički uz slavodobitni predznak, kao da je zaista u pitanju bilo ratno okružje u kojem su domaće snage izvojevale veliku pobjedu nad mrskim neprijateljem. Ok, valja ponoviti da zagrebački navijači i momci iz Dubrave načelno sukob ničim nisu izazivali ali problem kod ovakve tabloidne obrade maskirane pod dodvoravanje je taj što se u takvom pristupu često odlazi u sasvim drugi ekstrem kada narativ ne dozvoljava to spomenuto dodvoravanje.

Tradicionalne poslanice

Već sutra će ti isti tipovi koji su ‘branili Dubravu’ biti pribijeni na križ jer su sjedili na ‘krivom’ mjestu; ili, kako nas je recentna povijest u Zagrebu naučila, naprosto jer su stajali.

Ivica Blažičko, komentator na HNTV-u koji je komentirao obje Dinamove utakmice protiv Legije, kao uvertiru u zagrebački susret je izdiktirao jednu od svojih tradicionalnih ‘poslanica’, ovog puta doduše netipično usmjerenu bizarnoj hvali događaja u Dubravi večer prije. “Jučer je odigrana utakmica koja nije bila prijateljska, u večernjim satima u zagrebačkoj Dubravi navijači Legije išli su na iznenađenje i nisu dobro prošli”, prokomentirao je i nastavio: “Prema izvještajima koje imam iz redova naših mladića, Bad Blue Boysi su upisali uvjerljivu pobjedu. Uvod je završio dobro za navijače Dinama, a nadam se da će tako biti i večeras.”

Čak i sporadičnom pratitelju domaćih nogometnih prilika poznata je recentna Blažičkova poslovna pozadina, koja je usko vezana uz Dinamo kao klub, ali i uz Hrvatski nogometni savez, s kojim surađuje kroz tvrtku VOX-Nogomet. Detalji tih poslovnih odnosa nisu u ovoj priči toliko bitni, koliko je bitno podsjetiti na čudnu koincidenciju u kojoj je s vremenom sve gorljivije kroz prijenose branio Dinamovo vodstvo i braću Mamić, a ulazio u otvorene sukobe s njihovim kritičarima. U više je navrata tako prozivao Bad Blue Boyse koje je na bizaran način sada veličao, između ostalog i kroz otvorena prepucavanja u izravnim prijenosima, poput onog kada je Dinamo ugostio Feyenoord.

Međutim, za širu sliku kojom se kreira javno mnijenje o navijačkom pokretu i navijačkoj kulturi u Hrvatskoj pristup koji su Blažičko i dio medija sada prihvatili, romantizirajući ulične sukobe kroz ‘naši protiv njihovih’ pristup — što je dubiozno i po određenim stavkama Zakona o navijačima koje se tiču poticanja nasilja — izrazito je opasan. Konkretno je Blažičko u više navrata obrađivao tu širu tematiku u svojim javnim istupima, varirajući obično na suprotnom kraju spektra, ponajviše uvjetovan svojim poslovnim vezama ali i bazičnim nerazumijevanjem ne samo svoje pozicije, već i čitave supkulture.

Najpoznatija je među tim litanijama bila ona koju je imao o upotrebi pirotehničkih sredstava tijekom jednog maksimirskog derbija Dinama i Hajduka, a u kojoj je navijače pokušavao u ljigavoj, elitističkoj maniri tobože uvrijediti pečatom “brdovitih Balkanaca”. Navijači su njegovu sumanutu konstataciju o tome kako na Zapadu, “gdje se priča i igra nogomet” pirotehnika “nije dio navijačkog folklora” pokopali na najefektniji i najslikovitiji način, kompilacijom niza pirotehničkih predstava navijača najelitnijih klubova, prigodno nazvanom “Sereš, Blažičko”. Još jedna histerična eskapada oko baklji u njegovom davnom prijenosu završila je ovjekovječena kao uvod u pjesmi Čuvari zagrebačke časti.

O pitanju pirotehnike i ekstremne borbe protiv njenog korištenja sam već pisao, napominjući tada da je čak i službena UEFA prepoznala pirotehniku kao “dio navijačke kulture”, što je dosta indikativno kada promatramo priču o ovom sukobu Dinamovih i Legijinih navijača, ali i šire slike navijača u Hrvatskoj.

Šizofrenija u glavama

UEFA je, jasno, počela razmatrati kompromise u trenutku kada je, primjerice, čak i Paris Saint-Germain shvatio da pilanjem naopako, odnosno prihvaćanjem čak i radikalnog navijačkog folklora imaju veće šanse staviti isti pod njihovu kontrolu.

U PSG-ovom je slučaju to bilo direktno vezano, pa, uz ideju o udaranju dvije muhe jednim udarcem: s jedne strane su uspostavili kontrolu nad idejom ‘pravih’ ultrasa ali pod njihovim pravilima, a s druge strane se mogu hvaliti kako su uspjeli monetizirati i te ‘radikalne’ čimbenike te supkulture, kao što su upravo bakljade. Baklje su, eto, bile prisutne i na samom Messijevom predstavljanju.

U ovom našem, domaćem susretu ‘dijalog’ jedino može otprilike postojati kada to viši interes dozvoli. Godinama je najviši interes bio onaj Zdravka Mamića kojeg su mediji uzdizali do neslućenih visina, prateći mu pobožno svaku riječ na pressicama čak i kada je ovaj sipao suludo vulgarne i nekoherentne uvrede na njihov račun. Taj je isti, za kojeg je i Blažičko po presudi svejedno naglasio kako mu “treba čestitati”, aktivno pokušavao ugušiti taj radikalni dio na najgore moguće načine, između ostalog i uvođenjem nelegalnih ‘crnih lista’. Rijetki su mediji tada otvoreno uopće postavili pitanje takve razine diskriminacije, štoviše, većina ih je bila na tragu antinavijačke politike stvorene iz ureda nogometnog establišmenta. Začudo, nije se tim stvarima bavio ni Ivica Blažičko.

Sada će se tako jeftini poeni skupljati preko “naših dečkiju” i njihovog uličnog rata, kao što će se neki komentator s divljenjem osvrtati na bakljade diljem Europe, samo da bi sutra proklinjao one lokalne, kao i navijače koji stoje iza njih. Jeftino će se dodvoravati i kada navijači prvi pohitaju na kakvo područje pogođeno katastrofom, također iz jednostavnog razloga jer je to najbezbolnije. Ali kada se trebaju postavljati malo konkretnija pitanja, ona koja nude širi kontekst i pomažu da se bavimo uzrocima, a ne posljedicama, onda to postaje kompleksan brisani prostor u koji se ne ulazi što zbog oportunih, poslovnih razloga, što zbog podkapacitiranosti. Tada je najlakše pratiti poslanice iz Maksimirske 128, točnije, iz Međugorja.

Upravo zbog toga ova bizarna ‘podrška’ nasilju na zagrebačkim ulicama ne smije značiti apsolutno ništa svima koji su uključeni u navijački pokret, a pogotovo ne kao smjernica kako konačno odvesti priču o navijačkom pokretu u zdravom smjeru. Sustav je i dalje postavljen na temeljima koje su Mamić i njegovi suradnici izgradili, a on je strogo antinavijački jer živi u strahu od tog jedinog pravog kritičkog glasa u hrvatskom sportu, i ne samo njemu. S druge strane, ovakvu pizdariju naprosto treba nazvati pizdarijom, baš zato što samo tako možemo napraviti normalnu distinkciju između zdravog i poželjnog i onog što bi trebalo spriječiti.

Sve ostalo su jeftini interesi koji stvaraju šizofreniju u glavama ljudi i podižu strasti samo da bi se sutra ponovno mogao demonizirati taj čitavi pokret, onda kada establišmentu bude potrebno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.