Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Da bi Cibona mogla ustati i krenuti ispočetka, najprije mora tresnuti o pod

Stara slava i novi početak

Zadnjih četvrt stoljeća kroz Ciboninu upravu prodefilirali su političko-interesne skupine koje su haračile klub sa svih strana. Imena kao što su Bože Miličević, Ivica Lovrić, Zdenko Antunović, Ivo Jelušić i Domagoj Čavlović samo su najeksponiranija lica koja su omastila brk uz blagoslov političkog mecene Milana Bandića. Puno krtica iznutra i izvana učinile od nekadašnjeg europskog prvaka isključivo smisao samom sebi.

Cibona u 1990-ima, odnosno početkom 2000-ih, školski je primjer centralizacije moći i monopoliziranja košarke ne birajući sredstva i načine. Iz kluba se izvlačio novac kako god se mogao, izmešetarene su nekretnine na Tuškancu i pod Tornjem, predstečajnom nagodbom nasamarilo se vjerovnike, a na sportskom planu iz sezone u sezonu klub leluja bez prave vizije i cilja.

Nekad su se dovodili igrači bez obzira na cijenu i kvalitetu, čak i s isključivim ciljem slabljenja rivala. Istovremeno je sistemski zanemarivan omladinski pogon. Danas čak i kad klub pokuša stvoriti igrača, agenti u startu ‘iskontriraju’ klub i njegove jedva vidljive ambicije potonu u startu. Istovremeno je i struka vođena nečijim interesom zanemarivala potencijalne talente. Proteklo je desetljeće prošlo je u stagnaciji i prostituiranju ugleda na svim razinama. Izuzev osvajanja regionalne lige zahvaljujući prvenstveno genijalnosti Darija Šarića, Cibona je i dalje na vjetrometini dvije struje: menadžerske s jedne, dok s druge politička bulumenta želi na što jednostavniji način zaštiti svoje političke i novčane interese.

Naravno, treći faktor u svemu tome trebala bi biti i kakva-takva opozicija, no u slučaju Cibone nije se dogodila.

Navijačka grupa Smogovci ne daje ikakvu iole konstruktivnu kritiku s tribina. Za pretpostaviti je da se radi o sistemu quid pro quo, gdje navijači budu nagrađeni s prostorom u prolazu ispod dvorane, a s druge strane kupljeni su glasovi s tribina. Ako je ova pretpostavka pogrešna, onda to govori puno više o limitiranosti grupe. S druge strane, navijači s crvenog i plavog sektora odavno su izgubili interes te se rasipali kao rakova djeca. Ona povremena publika, koja preferira košarku kao sport, naviknuta na dugogodišnje igranje Eurolige u proteklim desetljećima, pala je na guzicu te odavno odustala od gledanja suparnika poput Krke, Hemofarma ili MZT-a. Na kraju krajeva, to koliko puta je dvorana zadnjih 15-ak godina bila puna, dovoljno govori za sebe. Čak i u najvećem trijumfu zadnjih četvrt stoljeća, osvajanjem ABA lige, u prvoj domaćoj utakmici – koja je bila derbi protiv Zadra – dvorana je bila poluprazna ili polupuna, ovisno kako na to filozofski gledate.

Zatvaranje gradske pipe

Svakidašnja jadikovka može trajati do kraja ovog teksta, međutim pravo pitanje glasi: može li se išta promijeniti? Naravno da može.

Ugasiti svjetlo, klub pustiti da se utopi u svim dugovanjima, stečajni lanac i katanac te sačuvati Cibonu kao memorabiliju. Takav scenarij bi možda bio najpravedniji prema svima koje je Cibona oštetila svih ovih desetljeća, a i prestalo bi s mučenjem onih nekoliko stotina vjernih navijača koji i dalje redovito posjećuju Draženov dom.

No, crne slutnje i misli stavimo na trenutak sa strane te pokušajmo u okvirima realnosti vidjeti što se spasiti da.

Atlantic Grupa, odnosno Emil Tedeschi, stvorili su od Cedevite ozbiljan klub. Prvotna želja bila je, naravno, ući u veliki klub kao što je Cibona te tražiti ‘nezamislivo’; znati na što se troše novci koje kao sponzor ulažu. Tedeschijev ulazak u Cibonu je cug koji je pobegel, ali činjenično stanje u kojem Cibona danas životari je neodrživo. Izreka kaže kako je noga u guzicu – korak naprijed. Tako i u slučaju Cibone, prestanak financiranja javnim novcem i kontinuiranog spašavanja od strane lokalne vlasti definitivno je najprimarniji element ukoliko se želi spasiti klub. Da bi Cibona mogla ustati i krenuti ispočetka, najprije mora tresnuti o pod. Ako treba na razinu Hermes Analitice (koja je potpuno zasluženo nedavno deklasirala ‘Vukove’ na gostovanju), onda od toga za početak krenuti.

Potpuni reset Cibone za početak znači i odlazak aktualne uprave te zatvaranje gradske pipe. Nakon toga, izlazak van s financijama, odnosno realnim stanja dugovanja i svim obavezama kojima je klub opterećen. Tek potom moguće je definirati želje i mogućnosti kluba u danom trenutku. Nakon financijske analize, postaviti pitanje i u sportskoj politici kluba: Želi li Cibona imati mladu, jeftinu i talentiranu ekipu s produktivni(ji)m omladinskim pogonom ili sastav koncipirati, uz dužno poštovanje, s Antom Gospićem?

Snovi i reality check

Nakon što se klub definira kao ozbiljan poslovni subjekt s realnim financijskim planom koji je temeljen na konceptu ‘trošiš koliko imaš’, čelništvo kluba mora biti voljno ispratiti vlastitu viziju u prvih nekoliko sezona dječjih bolesti.

Rast i razvoj kluba prati i interes potencijalnih sponzora. Dugoročno stvaranje samofinancirajućeg organizma koji uz marketinški potencijal u budućnosti može na transferima i sponzorstvima pokrivati svoje rashode. Zvuči smiješno s obzirom da govorimo o košarci, tj. o sportu u Hrvatskoj, ali svega 15-ak minuta pješice dalje Trešnjevkom nalazi se sličan primjer. Primjer koji poteže krucijalno pitanje: može li čarolija hokeja i Medveščaka kao uhodani know-how, u modificiranom obliku obuhvatiti Cibonu?

Naravno, želje su jedno, ali reality check – gdje Kraken bandićevaca drži klub dok iz njega ne isisa zadnju mrežicu za koš – govori o lijepom snu ovog teksta. Hoće li Cibona u ovom košmaru besperspektivnosti i dalje nastaviti jurišati na putu prema dolje ili se pokušati vratiti onamo gdje je nekad bila? Pitanje je koliko kompleksno, toliko i jednostavno. Odgovor nam može dati USKOK, odnosno „državne institucije koje rade svoj posao”.

Ne propusti top članke