Dok su sa sunčanog Westfalena pristizale snimke Hajdukovih mladića koji su izašli na zagrijavanje, Split je prozračila škura bura. Ona je posebna po tome što, neobično za vjetar koji nominalno dolazi u sklopu anticiklone, i dalje održava oblake i često na obali donosi snijeg. I dok se Split pripremao ispratiti povijesni dvoboj Hajdukovih juniora na legendarnom njemačkom stadionu, glavna je pripremna šegačina bila ta kako je šteta što se utakmica ne igra na Poljudu, jer bi jamačno Borussijini mladci bili kudikamo teže naviknuti na olujne udare bure. A onda je škura bura izgubila svoj predznak i granulo je sunce.
Realno, nije trebala ni bura, a ni bilo kakvi drugi nenogometni vanjski faktori; Hajdukovi su juniori veći dio utakmice ponovno nametnuli svoju igru kao onu koja daje rezultat i, u konačnici, prolaz. Snimke koje su dolazile uoči zagrijavanja pokazivale su hrpu dječaka koji zadivljeno, baš kao što bi to radio i svaki zreli nogometni fanatik da mu se ukaže prilika hodati po tom travnjaku ispod Žutog zida, vade mobitele i bilježe doživljene trenutke. No, kada su se ponovno ukazali na tom terenu, pokazali su da tu nisu došli na maturalac, već odraditi ozbiljan posao.
U trenucima euforije kojoj su Split i hajdukovci podložni lako je zaboraviti da u ovoj konkurenciji rezultat i nije najbitnija stvar.
Naravno, samo bi budala rekla kako je apsolutno nebitno puniti naslovnice svjetskih medija ovakvim rezultatima, dok istovremeno tempo suvremenog nogometa diktira ritam u kojem najveći talenti pregovaraju s najbogatijim klubovima praktički dok ni ne ispune knjižicu cijepljenja i upišu srednju školu. Međutim, fascinatna je svijest ove mlađarije o tome što znači držati se razrađenog plana protiv favoriziranih suparnika, koji u svojim redovima imaju nekolicinu igrača koje svaki pasionirani pratitelj Football Managera već pozna. S jedne strane tu su Julian Rijkhoff, 18-godišnji strijelac izjednačujućeg pogotka iz jedanaesterca kojeg je Borussia Dortmund pokupila još lani iz Ajaxove akademije, kao i Nnadmi Collins, koji je još u izdanju FM-a otprije dvije godine bio a must buy.
Budimirov Hajduk do uspjeha nije došao na krilima pojedinaca nego sustava
S druge strane, onog Luke Vuškovića u igri uopće ni nema. Kako u simulaciji, tako ni sinoć, u stvarnosti. Umjesto njega, nabrajalica vodi u drugu krajnost. Onaj odlučujući penal pod Žutim zidom izveo je Ante Kavelj, koji je tek ove jeseni priključen ‘glavnim’ juniorima iz one doselekcijske kategorije Juniora 2, nakon što je preuzet iz omladinskih redova RNK Splita. Hajdukova prva izmjena u četvrtfinalu juniorske Lige prvaka bila je rotacija dvojice kadeta; 16-godišnji Duje Reić izašao je umjesto Noe Skoke, Josipova sina koji je u siječnju navršio 17 i koji je u Hajdukovu Akademiju također stigao početkom jeseni, kao kadetska prinova. Osim njega, u igru je sinoć ušao i 16-godišnji Marin Ćalušić, inače još jedan kadet te ujedno i mlađi brat trenutno ozljeđenog Ivana, koji je također prošao kroz Hajdukovu juniorsku selekciju prije nego što je posuđen Radomlju.
To je, dakle, naprosto realnost s kojom raspolaže trener Marijan Budimir, i to već preko tri i pol godine otkako je ‘punopravno’ preuzeo Hajdukove juniore. Priča o njegovu napretku i ovim povijesnim uspjesima koje potpisuje potvrda su sjajnog rada koji dolazi usprkos problemima kojima je okružen.
Drugačija momčad, isti standardi
Budimir je jedini trener u Hajdukovoj akademiji koji ima cjelokupni stožer, što je vitalni faktor ukoliko želite imati potpunu sliku razvoja, ali i pripreme utakmica. U kontekstu ovog uspjeha, najvećeg u povijesti hrvatskog juniorskog nogometa, nevjerojatna je činjenica da se Budimirova momčad uvjerljivo najviše bazira na uspjehu pomno razvijenog i uhodanog sistema.
Uostalom, valjda ste vidjeli i sinoć, ovo kad njegova ekipa ne gubi glavu ni kad treba strpljivo vrebati i najelitnije suparnike, kao da su ti klinci u prosjeku desetak godina stariji nego što uistinu jesu. A realnost također govori da ekipa koju Budimir u kontinuitetu vodi jedva može ostati na okupu dulje od polusezone, ako i toliko. To je istovremeno realnost juniorskog nogometa, ali i, još specifičnije, samog Hajduka.
Kad je lani Hajduk plasmanom u playoff UEFA-ine Lige mladih protiv Atlético Madrida pomaknuo granice svojih dotadašnjih juniorskih uspjeha — koji su pritom i dalje bili razmjerno daleko od Dinamovih — Budimirova je momčad izgledala podosta drugačije.
S obzirom na događanja oko pandemije, kada je publika na Poljudu obarala rekorde posjećenosti natjecanja dijelom i zbog činjenice da je ta utakmica bila prva koja je dopuštala puni kapacitet, može se činiti da pričamo o nekom prošlom životu, ali taj je susret odigran prije malo više od godinu dana, u veljači 2022. Od tadašnje prve momčadi sinoć su zaigrali tek Šimun Hrgović i Marko Capan, koji je posebno za ovu prigodu spušten iz prve momčadi u koju je ove zime upao bez ugovora, da bi po potpisu završio na klupi unatoč solidnom (i naglom) debiju.
S jedne strane priča je to o probijanju u seniorski nogomet, jer je mnoštvo nositelja te ekipe — uključujući, primjerice, kapetana Luku Bradarića, još jednog tada značajnog talenta, Marka Brkljaču ili tada najboljeg strijelca Filipa Čuića — zapelo na razinama prelaska u seniorske vode; i oni nisu jedini. No, za Budimira i njegov stožer i njegov rad značajnije je to da se u konstantnim turbulencijama oni i dalje snalaze gotovo savršeno, baš zato jer je uspjeh koji u kontinuitetu postižu oslonjen na sustav, a ne na individualnu kvalitetu.
U prijevodu, njima je lani spuštanje Marina Ljubičića kao standardnog prvotimca s pravom nastupa za juniore više otežalo stvari nego što im je donijelo konkretni učinak, naprosto zato jer je proveo polovicu sezone među seniorima, i to — ispostavilo se — barem pola sezone prerano.
To što su Budimiru sinoć u ovakvoj utakmici startala dvojica kadeta — a mogla su ih komotno biti i trojica da umjesto Skoke nije spušten Capan — samo dokazuje kakav nos za potrebe tog sustava imaju on i suradnici. Zaboga, u ovu je sezonu ušao u sastavu u kojem je, sredinom kolovoza u remiju protiv Šibenika u odnosu na ovaj sinoćnji imao tek šestoricu igrača. Ove zime su mu na pripreme sa seniorima povučeni i Capan, Roko Brajković, Mate Antunović, Jere Vrcić, Elvis Letaj, Dominik Prpić i Vušković. Njegov je odgovor bio prebacivanje kadeta i doselekcijskih igrača iz ‘rezervnih’ juniora u ovu momčad, znajući da iz njih može izvući sistemske zahtjeve koji će mu omogućiti načelno kakvo-takvo održavanje vlastitih standarda.
Hajdukov ideal
U prijevodu, morao je i ove zime improvizirati, ne znajući s kojim će kadrom krenuti u nastavak sezone. Rezultat te improvizacije je eliminacija Šahtara, Manchester Cityja i Borussije Dortmund, ali i i činjenica da su od sredine listopada prošle godine u domaćem prvenstvu Hajdukovi juniori prosuli tek dva boda jednim remijem protiv Dugopolja krajem studenog. U međuvremenu su odigrali 13 ligaških kola.
Upitan o Budimirovoj budućnosti, predsjednik Lukša Jakobušić je nedavno šokirao dio javnosti izravnim odgovorom kako je “za njega bolje da ode”.
S jedne strane, u pitanju je stari problem: Hajdukov predsjednik i ne može baš najbolje artikulirati vlastite misli, jer koliko god šokantno djelovala ta izjava u ovom trenutku, ona načelno i nije pogrešna. Kad bi kazao kako očekuje da će Budimir preuzeti prvu momčad, to bi značilo da se očekuje kako će Ivan Leko i definitivno podbaciti u rekordnom roku kao slavljeno rješenje za klupu prve momčadi, što nije idealni scenarij. Na Budimiru i stožeru je sad da sami vide žele li i četvrtu godinu nastaviti raditi na ovoj razini ili se zaista žele okušati u seniorskom okruženju, očito mimo Hajduka.
Na mnogo je načina tako ovaj uspjeh Hajdukov ideal, ali i simptom maskiranih širih problema u piramidi razvoja koje klub ima.
Samopouzdanje u životu najviše dolazi iz osjećaja prepoznavanja situacije u kojoj se čovjek nalazi, a u nogometu je to svijest o stabilnoj ulozi u sklopu stabilnog kolektiva. Hajdukovi juniori su pod Budimirom ostvarili povijesni uspjeh baš zbog osjećaja samopouzdanja; ono se jasno vidjelo i po činjenici da su i s kadetima i prinovama u ekipi izašli pred čuveni Žuti zid u četvrtfinalu i pred njim, makar ovako djelomično ispunjenim, slavili nakon tako suvereno odigrane utakmice i hladnokrvnog raspucavanja jedanaesteraca. Konačni prolom s tribina “ovo je Hajduk!”, koji je i sam Budimir apostrofirao nakon utakmice, poprima tako i doslovno značenje.
Ne zato što su se klinci stigli narugati na Westfalenu i plasirali u povijesno polufinale, već zato što Budimirov Hajduk do povijesnog uspjeha nije došao na krilima pojedinaca nego sustava. I to sustava koji ostaje postojan i kad se ljudstvo u njemu osipa. I pritom bez da ta priča ide svojim konačnim tijekom, u svoj konačni ishod, u kojem da ta mladost sutra uspješno iskorači i prenese i taj sustav, a onda i taj uspjeh u seniorsku kategoriju. I to bez da se moraju preispitivati te odluke tako što će mu za potrebe naslikavanja na pripremama novi trener oduzeti petoricu igrača, koje će onda oprobavati na neprirodnim pozicijama u neprirodnom sustavu, samo da bi onda suvišak vratio njemu nakon što je polusezona već u jeku.
Marijan Budimir i njegovi momci, ma koji mu bili na dispoziciji, svoju pak priču guraju savršeno. I ona pak u ovom trenutku zaslužuje biti prvenstveno njegova, kao i ovih momaka koji su sinoć otpuhali oblake već dugo nadvijene nad Poljudom. Na muci se poznaju junaci; muka koju želite staviti pred Budimira i ekipu, koju god ima na dispoziciji, mora biti baš golema da ih zaustavite.
