Nakon nekog vremena, kad je John Glenn trebao napraviti prvi američki orbitalni let i tako izjednačiti pothvat Jurija Gagarina, veći dio izračuna su davala računala koja su se u međuvremenu pojavila i preuzela veliki dio matematičkih zadataka. Međutim, Glenn nije vjerovao tehnologiji toliko da stavi svoj život u ruke kutije koja je spojena na struju i odbijao je sjesti u kapsulu sve dok Katherine Johnson nije ručno provjerila sve izračune i potvrdila putanju. Tek kad je od nje osobno dobio konačnu potvrdu da je sve u redu, sjeo je u kapsulu i odradio misiju koja je bila jedan od ključnih preduvjeta za let Apolla 11 kojim su Armstrong i Aldrin došli na Mjesec.

Pogotovo kod nas, gdje je nogometaški ego još uvijek u prvom planu, onaj tko prvi pruži šansu štreberima moći će stvoriti veliku prednost nad konkurencijom

Stvar je bila jednostavna: kompjuteri su za Glenna bili toliki apstraktni da im nije mogao vjerovati. Bilo, doduše, apstraktno i to što je radila Katherine Johnson — jer da je sam znao računati te stvari, valjda bi sam provjerio brojke i ne bi stavio svoj život u tuđe ruke, ali bez obzira što nije znao što točno radi, shvaćao je kako radi i njoj je vjerovao. Ona sama po sebi nije bila apstraktna, samo je imala vještinu koju on nije imao i to je mogao razumjeti za razliku od vražije kutije spojenu na struju i njenom izračunu putanje koja će mu odrediti život.

Nogomet je trenutno u fazi razvoja u kojoj je bio svemirski program kad je Glenn letio oko Zemlje — u upotrebu su ušli kompjuteri koji obično računaju točne putanje, ali problem je što su većini ljudi koji rade u nogometu toliko apstraktni da im jednostavno odbijaju vjerovati.

Nogomet nema svog Daryla Moreya

Mjesto u kojem najlakše dolazimo do podataka o pokretima je sport. Postavimo instrumente na stadione, pratimo igrače i s lakoćom dolazimo do podataka o kretanju, odrađenim akcijama i zapravo svemu onome što odrade na terenu. I, što je možda još i važnije, kad obradimo taj skup sirovih podataka, možemo dobiti odgovor na pitanje kako odrađuju stvari na terenu, a to nam omogućava da — jednom, u bliskoj budućnosti — dođemo do situacije u kojoj će računalo na osnovu tih podataka predvidjeti što će se dogoditi ili će nam barem dati postotak šanse za određene ishode.

U NBA košarci takav način rada već je postao standard.

Stil igre čitave lige je napravio pomak zbog matematičke revolucije koju je u Houstonu pokrenuo Daryl Morey, a koja igru bazira na izbjegavanju šutiranju dugih dvojki. Ono što Moreyball favorizira su šutovi koji se uzimaju u neposrednoj blizini obruča ili trice, jer nakon što su se analizirali podaci o tome što igrači rade na terenu i kako to rade, Morey je sa svojim suradnicima došao do zaključka da su to pozicije koje nude najviše poena po pokušaju. U samo nekoliko godina cijela je liga dobila infrastrukturu i timove ljudi koji se bave analitikom, skupljaju i obrađuju podatke do nama nezamislive mjere.

Ono ključno, kompjuteri i ljudi rade na isti način jednako kao što su računala u NASA centru radila isti postupak kao i Katherine Johnson, jer kompjutere programiraju ljudi. Ako želite da računalo nauči razliku između naranče i lubenice, morate mu prvo kroz algoritme objasniti razlike u boji i veličini kako biste mu dali polazišnu točku iz koje može zaključivati. Ukratko, svako strojno učenje počiva na ljudima i njihovom znanju koje pokušavaju prenijeti računalu.

Stvar je u tome što je Morey — Houstonov generalni menadžer, dakle osoba koja se brine o sportskoj politici — u suštini štreber koji je na Northwestern Universityju završio računarstvo s posebnim naglaskom na statistiku. A u nogometu takvih ljudi naprosto nema, čak ni vani.

U biznisu u kojem se okreću milijuni eura, jer nogomet je na profesionalnoj razini ipak prvo biznis, ogromna količina odluka se bazira tek na osjećaju i osobnom dojmu, bez iti jedne brojke kojom se može poduprijeti mišljenje i na taj način smanjiti marginu pogreške.

Sportski direktori u nogometu su obično bivši igrači. U suštini sada stavljamo stereotip kojim pomalo površno generaliziramo ogroman broj ljudi, ali većina bivših nogometaša su osobe koje od Glenna dijeli činjenica da odbijaju vjerovati i onome što rade ljudi poput Johnson, a ne samo kompjuterima.

Prvotni štreber

Prije nekoliko mjeseci bio sam gost austrijske tvrtke koja se bavi statističkim obradama i konzaltingom u nogometu. Ukratko, oni su štreberi koji klubovima drugog i trećeg europskog razreda — jer elita od 20-ak klubova koji pripadaju prvom razredu ima dovoljno love za čitave timove ljudi koji se bave sličnim poslom — prodaju informacije o zanimljivim igračima i kroz sastavljanje profila određuju vjerojatnost da će se neki igrač uklopiti unutar nekog sustava. Još kraće, ljudi naprave analizu i dobiju sirove podatke, onda te podatke obrade po različitim kategorijama, da bi na kraju dobili ocjenu za svakog igrača kako bi konačni korisnik mogao odabrati ono što mu treba, jer nije da svaki trener od igrača na istoj poziciji traži iste stvari.

Najveći problem s kojim se ti štreberi susreću nije tržište na kojem mogu prodati svoj rad, jer puno klubova koristi konzultantske usluge kao određenu vrstu konačne provjere strateških odluka koje su preskupe da bi se donosile isključivo na temelju nečijeg osobnog dojma. Klijenata imaju sasvim dovoljno — od menadžera koji žele preipitati svoje investicije, do klubova iz njemačkog bazena koji je odavno otvorio vrata ljudima koji nisu iz vrhunskog nogometa i u kojima sportsku politiku određuju oni slični Moreyju. Problem im je činjenica da nemaju dovoljno ljudi koji kompjuter mogu naučiti razliku između naranče i lubenice bez da u priču ubace osobnu stranu.

Onaj koji to nije znao bio je Charles Reep.

Otprilike u isto vrijeme kad je Katherine Johnson računala putanje raketa, Reep je 1953. gledao kako Mađarska svojom Lakom konjicom rastavlja na proste faktore Engleze na Wembleyju. Reep je još 18. ožujka 1950. na utakmici Swindon Towna protiv Bristol Roversa izvadio bilježnicu i olovku kako bi ispisao svoja zapažanja. Nacionalna blamaža je samo potakla Reepa da još detaljnije skuplja podatke i da ih analizira kako bi ih iskoristio za izradu strategije. Njegovo istraživanje je postalo temelj za članak Pravimo li se previše pametni, u kojem je zaključio da čak 91,5 posto akcija na utakmici sadrži tri ili manje dodavanja, a nešto manje od 80 posto golova dolazi iz akcija s tri ili manje dodavanja.

Na temelju toga Reep je zaključio da engleski nogomet nije zastario u odnosu na mađarski i da stvari ne treba približiti onome što je učila Dunavska škola, nego treba šutirati duge lopte što je više moguće. Route One, direktni stil nogometa u kojem je jedina meta bio napadač, (p)ostao je temelj engleske strategije razvoja nogometa.

Nogometaški ego

Problem je bio u tome što je Reep izveo krive zaključke. Ako 91 posto akcija ima manje od tri dodavanja, a više od 20 posto golova pada iz akcija s četiri i više dodavanja, onda je logično da su akcije od četiri i više dodavanja puno efikasnije, posebno ako uračunamo količinu golova koji padaju iz prekida, što znači maksimalno jedno ili dva dodavanja. Zapravo, pravi problem je bio taj što je Reep kao časnik britanskog zrakoplovstva želio izračunati da Englezi nisu inferiorni nekim tamo Mađarima i ljudi koji su vodili FA su prihvatili takve krivo interpretirane podatke jer su u suštini govorili ono što su oni željeli čuti. Sve su kritike, kojih je i tada bilo posebno u znanstvenoj javnosti, odbacili kao neosnovane, a matematičare diskreditirali kao ljude koji ne znaju mnogo o nogometu.

I to je istina, matematičari nisu znali baš previše o nogometu. Ali su znali puno o matematici i upozoravali su da je ideja koja je obilježila cijelu jednu epohu razvoja engleskog nogometa i obrazovanja trenera bila potpuno pogrešna.

Na kraju stvar je maksimalno jednostavna — računala ne poništavaju ljudski utjecaj niti nude rješenje koje je konačno ili točno samo po sebi. Računala su tu da taj ljudski utjecaj pojačaju, da ubrzaju procese donošenja odluka i da tradicionalnom kvalitativnom skautingu dodaju još jednu dimenziju koja se zasniva na statistici i koja je tako objektivna da može poslužiti kao kontrolni mehanizam koji će potvrditi ili poništiti tezu koja se donese pri gledanju.

I u tome je suština koji mnogi ne razumiju: proces uvijek ide od gledanja igrača i postavljanja teze prema kompjuteru i potvrdi ili opovrgavanju te teze, a računalo nikad neće zamijeniti čovjeka.

Upravo zato je još uvijek nevjerojatno da se odluke vrijedne milijune eura kraj svih ovih štrebera i dalje donose na temelju osjećaja nekoga tko legitimitet zasniva na činjenici da je nekoć vrhunski šutirao loptu. I onda, pogotovo kod nas gdje je nogometaški ego još uvijek u prvom planu i gdje se statistiku i dalje naziva bikinijem, onaj tko prvi pruži šansu tim štreberima imat će novi kontrolnim mehanizam za izbjegavanje pogrešaka i mogućnost da alatom koji drugi nemaju stvori veliku prednost nad konkurencijom.