Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dan D

Rijeka je pred jednom od najvažnijih utakmica u svojoj povijesti. Kako to izgleda iz navijačkog kuta?

Zadnja izmjena: 8. travnja 2017. Goran Kovacic/PIXSELL

Bilo je to 25. kolo sezone 2011./2012. i Rijeka je na Kantridi pred ‘rekordnim’ posjetom od otprilike 800 gledatelja poražena od Zagreba rezultatom 0-1. Pogodak za Zagreb  zabio je Hrvoje Štrok, miljenik Armade, dojučerašnji Rijekin kapetan i nositelj momčadi, legenda hrvatskih travnjaka koji je u Rijeci odigrao 121 utakmicu. Voljeli su ga pod stijenama, ali on nije imao milosti. Nije imao ni razloga za milost.

Po završetku utakmice scenarij mnogo puta viđen te sezone: momčad sastavljena dijelom od domaćih igrača, a dijelom od igrača očajnički dovedenih u svrhu kakvog-takvog pojačavanja kvalitetom veoma oskudnog kadra, odmah nakon sučeva zvižduka pognute glave odlazi u svlačionicu. Svjesni su sebe i što o njima misli onih 800 gledatelja. Jedino Damir Kreilach, najbolji strijelac i jedina svijetla točka riječke momčadi, odlazi zapljeskati najvjernijim pripadnicima Armade koji su odlučili bodriti svoj klub u možda i najlošijoj sezoni u novijoj povijesti kluba. Kapetanski, s mudima i obrazom.

Teško je sad iz ove perspektive osvrtati se na tu sezonu. Nije bila davno, ali toliko se toga promijenilo da se čini kao iz nekog drugog vremena. Riječki su navijači gurali kroz sezonu u strepnji od eventualnog ispadanja iz lige. Zamislite, igrala se Liga 16 i Rijeka je bila pred ispadanjem. Iz 2017. i s vrha tablice teško je ponovo proživjeti onu strepnju s kojom smo gledali hoće li Gabriele Volpi i Damir Mišković stati na kraj agoniji koju je Rijeka proživljavala iz utakmice u utakmicu ili će je produbiti, a pod našim stijenama sazidati kakav hotel.

U ovom novom vremenu razumljive su pune tribine; ali onih 800 koji su zapljeskali Štroku, oni teško mogu naći riječi kojima se može opisati uzlet riječke momčadi od sezone 2012./2013. do danas. Na Stuttgarte, Feyenoorde, Standarde i kupove potrošeno je dovoljno riječi. Ali, zamislite onu agoniju. Od momčadi koja je budno pratila hoće li Lučko kiksati i olakšati borbu za opstanak, momčad je došla u priliku prekinuti dominaciju jednog kluba i obitelji koja drži monopol nad domaćim nogometom.

Ima ljudi koji će reći da je nova Rijeka izgrađena na temelju deala s gazdom hrvatskog nogometa. Ima onih koji će nakon svakog manjeg kiksa Rijeke ili eventualne sudačke greške u riječku korist, na nekoj od društvenih mreža napisati “Lijepa priča”. Ima i onih koji iščekuju kiks i poraz Rijeke. Postoje ljudi koji su neutralni promatrači jedne od najneizvjesnijih bitaka za naslov zadnjih godina, a postoje i oni kojima je Rijeka u srcu i koji više od svega žele njenu pobjedu u daleko najvažnijoj utakmici ne samo ove sezone, već u povijesti kluba. Svi ti ljudi su prilično različiti, ali imaju nešto zajedničko.

Svi znaju da Rijeka ima priliku učiniti nešto veliko.

Da bi eventualnom pobjedom protiv Dinama do temelja uzdrmala stanje u hrvatskom nogometu. I možda, samo možda, vratila dozu neizvjesnosti u domaće prvenstvo.

Briga me za mogući Miškovićev deal s Mamićem, briga me za sve suce koji mogu mahati nepostojeći ofsajd, ali onih 800 kojih je pljeskalo Štroku je zaslužilo nagradu

Nije stvar samo u trofeju, Rijeka bi otkinula Dinamu ogroman dio budžeta koji se bazira na izlasku u Ligu prvaka i time bi smanjila njegovu prednost nad svim ostalim klubovima. Nogometno rečeno, pokrpala bi samo jednu od mnogobrojnih rupa na travnjaku zvanom 1.HNL, tako teškom za igru.

Nervoza.

Rječnik  tu riječ ukratko definira kao slabost živaca koju prate osjećaji razdražljivosti, ali i uzbudljivosti organizma. Uz tu definiciju vrlo je lako vezati ozračje koje vlada među navijačima Rijeke uoči derbija. Predstave u jesenskom dijelu sezone nisu na onoj istoj goropadnoj razini kao prije zimske stanke i to je svima jasno. Međutim, pod palicom Matjaža Keka bodovi se uporno na pišu, a oni kažu da Rijeka bez obzira na remi na Poljudu i dalje pred Dinamom ima donekle ugodna četiri boda prednosti.

Čak i u utakmici protiv Cibalije, koja je išla sasvim glatko po Rijeku, bilo je razloga za nervozu. Leonard Zuta zaradio je karton koji ga je preselio na tribinu za subotnju utakmicu. On možda i nije najbolji igrač, ali svaki izostanak tjera uigranu momčad na preslagivanje i ubija onaj dio automatizma koji nadomjesti zaostatak u individualnoj kvaliteti. Nije lako to, vraćeni smo svi u 2012., jer svaki duel i akcija u kojoj su sudjelovali Franko Andrijašević i Alexander Gorgon, igrači pod prijetnjom suspenzije, praćeni su uz nervozu. Srećom po nas Riječane, važne uzdanice Kekove momčadi ostale su neokrznute u Vinkovcima i spremni čekaju subotnji derbi kao članovi početnog sastava.

Naravno da oko sastava dileme imaju i Kek i Ivajlo Petev, jer veliki se derbiji naposljetku često svedu upravo na taktičko nadmudrivanje dvaju trenera i detalje koji izvana izgledaju minorno.

Kek naizgled ima većih briga oko izbora igrača.

U riječkim kafićima, parkovima i školama u bilo koje doba dana i noći raspravlja se o tome je li Dario Župarić konačno pravo rješenje za tu stopersku poziciju nakon odlaska Mateja Mitrovića? Je li Marku Vešoviću mjesto na lijevom boku gdje se može nadovezati u napad, ali i istovremeno uštopati Soudanija, ili mu je mjesto na desnom krilu gdje sa Stefanom Ristovskim čini najubojitiju desnu stranu lige? Hoće li Roman Bezjak na krilu biti adut više u Kekovoj eventualnoj  namjeri da Dinamo napadne presingom ili će, kao već nekoliko puta od njegova povratka iz Njemačke, biti na neki način igrač manje u riječkom napadu bez konkretnog učinka, izuzevši penal u Splitu?

Muke muče i Peteva. Jedna je stvar sigurna: neće ponoviti taktičko samoubojstvo koje je napravio Zlatko Kranjčar u prvom dvoboju s Rijekom, a to je slanje na teren momčadi u sastavu u kojem nije igrala čak ni na treningu. Sprema li Petev kakvo iznenađenje za Keka i hoćemo li eventualno vidjeti neke nove Dinamove adute neće se znati sve dok Ante Vučemilović ne da znak za početak utakmice.

“Počeo sam s psovkom, a završit ću s uzdahom tolerancije” u jednoj od svojih pjesama napisao je Janko Polić Kamov, jedan od najpoznatijih Riječana uopće. Puno i previše puta upravo su na taj način prolazile sudbonosne utakmice Rijeke. Puno je psovki bilo – od Reala, preko Krečaka, i mnogo su puta Riječani nakon psovki bili prisiljeni na uzdahe tolerancije i nadu da će biti bolje. Ostao je još cijeli krug prvenstva i utakmica koja vrijedi više od kruga, a svi se nadaju da je psovkama došao kraj i da je vrijeme za konačan iskorak koji je Rijeka i zaslužila.

Briga me za to što ljudi misle.

Briga me za mogući Miškovićev deal s Mamićem, briga me za sve suce koji mogu mahati nepostojeći ofsajd, ali onih 800 kojih je pljeskalo Štroku je zaslužilo nagradu.

Bilo je to 25. kolo sezone 2011.-2012. domaćeg prvenstva, a datum je bio 7. travnja 2012. Prije pet godina, tog tmurnog popodneva navijači Rijeke pognute su glave napustili stadion noseći u sebi nadu u bolje sutra. Tada je ta manjina strepila, a danas cijeli grad nervozno iščekuje utakmicu. Teško je to opisati nekome tko nije doživio, ali ljudi vjeruju da je to ‘bolje sutra’ napokon pokucalo na vrata.

Ne propusti top članke