Dani Alves je nakon prekjučerašnje pobjede Paris Saint-Germaina nad Monacom i trijumfa u Coupe de la Ligue postao nogometaš s najviše klupskih trofeja ikad. To je Alvesu bio 36. po redu trofej, osvojen na pragu njegova 35. rođendana.
Zasad ništa ne sluti na to da bi mu ovo, poznim godinama unatoč, mogla biti posljednja profesionalna sezona, ali to je nakon ovakvog podviga zaista manje bitno. Iako je Alves u karijeri nastupao za tri momčadi koje potpadaju pod definiciju ‘superkluba’, čime izaziva skeptike da ga prozovu ‘lakim dobitnikom’, njegova je priča od početka išla protivno konvencijama i očekivanjima; baš kako je Brazilac od početka naučio prkosom graditi vlastitu karijeru, tako je paralelno gradio i neki novi, bolji nogomet. Barem onoliko koliko to jedan igrač može napraviti.
Za ulogu beka će vam često ljudi, pogotovo oni stariji, kazati kako je najbitnija isključivo moć ponavljanja. Uzmi loptu, probij stranu, trči nazad zatvoriti. Koliko god puta je to potrebno tijekom utakmice, bez obzira na to koliko s druge strane bilo naporno i jednolično. “Zadihan, trči po krilu”, piše Eduardo Galeano u svojoj, našoj i mojoj knjizi Nogomet na suncu i sjeni. “S jedne strane ga čeka rajska slava. S druge, ponor propasti”.
Alves je i prije no što je zapravo udario loptu znao što znači ponavljati radnju neovisno o uvjetima. Teška životna pozadina redovita je stvar u pričama o nogometnom uspjehu njegovih sunarodnjaka, ali rijetko se opet čija toliko ocrtava u igri dotičnog kao što je to kod Alvesa slučaj. Rođen u težačkoj obitelji, od prvih koraka naviknut je bio na mukotrpnu rutinu. Dizanje u četiri sata ujutro, ispomoć ocu u polju, odlazak u školu udaljenu gotovo 20 kilometara i onda sve ispočetka. Ako ste ikada zasadili neku kućnu biljčicu iz supermarketa svjesni ste koliko je zahtjevno održati istu na životu. Kada je održavanje biljaka na životu ono što paralelno i vas održava na životu, onda svako odudaranje od rutine može biti pogubno.
U toj teškoj svakodnevnici Dani Alves je, kao i mnogi, barem trenutačni bijeg vidio u nogometu. Nogomet je obožavao i njegov otac, pa je ono malo slobodnog vremena koje je imao stari Domingo iskoristio kako bi oformio momčad u kojoj bi mogli igrati lokalni dječaci i mladići, između ostalog i 10-godišnji Dani. Bio je to najlakši vid nagrade za njegov trud; iako je onako pothranjen i generalno nedorastao Alves bio zadnji kojem bi dozvolili igru sa starijima od sebe, svojom je sposobnošću – a vjerojatno je tu bilo malo i do oca u ulozi trenera – zaradio svoje mjesto u toj družini nazvanoj Palmeiras de Salitre.
Pas i ograda
Isprva je preuzeo ulogu krila ili krilnog napadača, ali s vremenom je prebačen niže uz liniju. Dani je prigrlio bekovsku ulogu: s moći ponavljanja i iznadprosječnom tehnikom koje je imao, bila je to odluka koja je redefinirala njegovu karijeru.
Vrlo brzo je, kao tinejdžer, prešao u Bahiju, klub s kojim je osvojio i svoj prvi trofej od ovih 36. – Copa do Nordeste 2002., regionalno kup natjecanje. U Bahiji je s njim radio Evaristo Macedo, bivši brazilski internacionalac koji je u karijeri nosio dresove obaju španjolskih divova, Real Madrida i Barcelone. Dao je povjerenje mladom beku Alvesu koje mu je ovaj višestruko vratio. Godinu dana poslije tog prvog trofeja, Macedo ga je otpratio na dovršetak pregovora s Monchijem i Sevillom.
Iako još uvijek dosta slabašan, Alves je bio član pobjedničke mlade reprezentacije Brazila koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 2003. i proglašen je trećim najboljim igračm tog turnira. To je bilo dovoljno da nakon perioda adaptacije na potpuno drugačiju kulturu i okruženje dobije svoju prigodu u klubu, tada daleko od statusa koji Sevilla ima danas. Bila je to momčad koja se borila za opstanak, s Joaquínom Caparrósom u ulozi trenera koji je dotad imao tek niželigaško iskustvo, što se očitovalo i na igri.
Barcelona mu je podarila potrebnu slobodu, a on je uzvratio razvijanjem partnerstva koje je obilježilo besmrtnu generaciju
“Bio sam kao pas koji se boji prijeći nekakvu imaginarnu ogradu u dvorištu”, pričao je Alves o ograničenjima koja je Caparrós postavio pred bekove, braneći im da idu preko linije centra. “Ali onda sam se na jednoj utakmici samo prepustio, jer sam morao biti ono što jesam.”
A to je kretanje prema naprijed. Kako je Alves krenuo naprijed, krenula je i Sevilla. Dolaskom Juandea Ramosa na klupu momčad je osvojila čak pet trofeja, uključujući i dvije uzastopne titule osvajača Kupa UEFA. Samom Daniju stigao je poziv i za A selekciju Brazila, a počele su pljuštati ponude europskih velikana. Iako je po svom priznanju lagao kada su ga još u Bahiji upitali zna li za Sevillu – odgovorivši potvrdno makar nije imao blage veze kamo ide – kada je na stol došla Barcelonina ponuda, znao je sve: dobio je ulaznicu za najveću scenu.
Bekovi novog kova
Između ostalog, dobio je priliku raditi s Pepom Guardiolom i biti član njegove ekipe. Unatoč tome što je već dokazao svoju vrijednost kao trofejni igrač u Sevilli, Guardiola je s Alvesom gledao širu sliku. “Njegov dolazak je sjajna vijest za klub”, predstavio ga je tada Pep, dodavši: “Ako on i Messi budu surađivali, imat ćemo najbolju desnu stranu na svijetu”.
Guardiola je iskoristio Alvesovu neumornu trku i tehničku nadarenost kako bi ga uobličio u prototip modernog beka, onog koji je postao neupitni vladar svog dijela prostora. Barcelona mu je podarila potrebnu slobodu, a on je uzvratio razvijanjem partnerstva koje je obilježilo besmrtnu generaciju. Osim što je u osam godina provedenih u Barceloni osvojio sve što se u klupskom nogometu može osvojiti, Alves je ostao zabilježen kao čovjek koji je dao najviše asistencija Leu Messiju u Barçinu dresu; njih čak 42. Bila je to suradnja koja je označila jednu eru u klubu, ali i kao rijetko kada do tog trenutka pomaknula granice shvaćanja bekovske uloge. Sjajne tehnike, ali i osjećaja za ulazak u prostor, kao i sposobnošću održavanja ritma u posjedu putem odlične pas-igre, Alves je postao prototip modernog beka. Nije stoga ni čudo da ga je Guardiola želio vidjeti i na Etihadu kada je postalo jasno da je Alvesovo vrijeme u Barceloni stiglo kraju.
Dvije stvari su znakovite za zaokružiti njegovu priču.
Ako i je došlo do očitog sukoba s upravom zbog koje je morao napustiti klub, činjenica da je sa 33 godine pola Europe i dalje jurišalo za njegovim potpisom govorila je sama za sebe. Također, vratiti se nakon loma noge koji je doživio po dolasku u Juventus te sudjelovati odličnim igrama u putu do dvostruke krune te finala Lige prvaka nevjerojatan je podvig, osobito u veteranskim godinama. Isto tako, izboriti ugovor u još jednom superklubu u svojim srednjim 30-ima samo je nova razina tog istog podviga.
Također, značajno je da je ovu titulu najtrofejnijeg nogometaša preuzeo od Maxwella, reprezentativnog kolege koji se također od nogometa oprostio u dresu Paris Saint-Germaina, čiji je aktualni sportski direktor. To što su dvojica najtrofejnija nogometaša u klupskoj nogometnoj povijesti bekovi svakako govori za sebe. Od pionira pozicije Níltona i Djalme Santosa sa SP 1958., preko Carlosa Alberta koji je 1970. bio možda i prvi pravi ofenzivni bek, pa do veličina kao što su Roberto Carlos i Cafú – brazilski su bekovi mijenjali nogometnu povijest, a Dani Alves definitivno spada u taj proslavljeni niz.
U njegovom su vremenu, dobrim dijelom zahvaljujući i njemu samome, vrhunski bekovi postali cjenjeniji nego ikad ranije, gotovo pa najatraktivnija roba na tržištu. Od psa koji se bojao prijeći imaginarnu ogradu postao je brisač linija – kako na samom terenu, tako i u nogometnoj povijesti.
