Danny Ings: Vjeruj u mene

Kako je već prežaljeni napadač postao ključna figura u Southamptonovu preporodu

Zadnja izmjena: 22. siječnja 2020.

Nebo se otvorilo nad stadionom St. Mary’s te listopadske večeri, ali čak ni taj biblijski potop nije mogao zasjeniti kišetinu golova u mreži domaćina Southamptona.

U trenutku kada je Jamie Vardy duboko u sudačkoj nadoknadi izvodio jedanaesterac kojim će Leicester doći do konačnih 9:0 i tako izjednačiti rekordnu gostujuću pobjedu u Premier ligi, na stadionu je ostalo toliko domaćih navijača da su se gotovo svi s tribine iza gola spustili i zgužvali u prvom redu, nastojeći omesti Vardyja. Taj potop je pogurao Southampton još jedan korak bliže dnu i svatko na ovom svijetu bi očekivao kako je to kraj puta za trenera Ralpha Hasenhüttla. Momčad je izgledala blijedo, nepovezano i demotivirano; 20-ak dana ranije joj je i Chelsea na istom mjestu uvalio četiri komada, a kao jedina zaista svijetla točka te prošle polusezone bilo im je čupanje mršavog remija s igračem manje protiv Manchester Uniteda. Točka bez povratka, kako to kažu.

Danny Ings kraj te utakmice protiv Leicestera nije dočekao na terenu.

Bio je zavučen duboko na klupi za rezerve nakon što ga je Hasenhüttl, u trenutku očaja nakon 0:5 u prvom poluvremenu, zamijenio stoperom Jackom Stephensom. Do tog je kola Ings u sezoni zabio četiri gola i dodao im jednu asistenciju, što u momčadi koja je djelovala toliko pogubljeno zapravo uopće nije bio loš učinak. Međutim, njemu taj trenutak poniženja nije dolazio kao sramota, već je sve odisalo nekakvim poučkom o sentimentalnosti, o pravom značenju drugih šansi i prepoznavanja kada zaista vrijedi dati drugu šansu, neovisno o trenutku. Ma koliko bezizlazan on izgledao.

Možda nije mislio da će se vratiti u Southampton na ovaj način, ali ispala je to priča o novom početku

Ings je na St. Mary’s kročio puno puta u životu, puno više nego što mu ovih 50-ak nastupa za klub, otkako mu se pridružio na ljeto 2018., može sugerirati. Kada je prvi put došao u klub bio je školarac sa snom da zaigra za najpoznatiju momčad iz kraja, ali taj je san razmjerno brzo i prekinut. Ocijenjen je kao premalen, s fizičkim predispozicijama koje su previše riskantne uopće za pokušaj razvoja do neke ozbiljne razine. Njegove će ga fizikalije asnije u karijeri dovesti do vrhunca, ali i baciti na rub potpunog očaja, onog kakav je osjećao svaki Southamptonov navijač na toj utakmici protiv Leicestera.

San o karijeri nije stao nakon odbijenice, već je premješten u Bournemouth, grad udaljen 50-ak kilometara vožnje brzom cestom. Ondje je, nakon kratke posudbe u tada sedmoligaškom Dorchester Townu, dobio i svoj prvi profesionalni ugovor kao 17-godišnjak. Doduše, taj je ugovor bio samo na tri mjeseca, pošto Bournemouth — tada član League One — nije imao stabilne financije koje bi garantirale isplaćivanje plaća na dulji period. Ingsu je bilo svejedno: naravno da mu je jedino bilo bitno da mu netko da šansu i da igra nogomet.

Rođeni reprezentativac

Tu mu je šansu dao Eddie Howe, tada tek ambiciozni mladić koji je nakon igračke karijere većinom provedene upravo u Bournemouthu hrabro preuzeo klupu u u trenutku kada zbog opće neimaštine u klubu nije baš ni imao pravih protukandidata.

Mimo svih očekivanja, njih su dvojica trasirali svoj put do zvijezda.

Bournemouth se tek bio spasio ispadanja iz League Two, ali pod Howeom i Ingsom krenuo je strelovito uzlaznom putanjom. Ings je u godinu dana potpisivao četiri produženja ugovora, a u 28 nastupa te 2011. zabio je osam golova i još triput asistirao, čime je uvelike pomogao momčadi da dođe do playoffa za Championship. Zabio je i u uzvratu polufinala protiv Huddersfielda, ali je momčad ispala nakon raspucavanja s bijele točke. Howe je još ranije na polusezoni odlučio kako je vrijeme za nove izazove te je prihvatio Burnleyjevu ponudu, a sa sobom je tog ljeta povukao upravo svoje napadačko otkriće.

Nažalost po njega, to nije bila jedina poveznica s Howeom, čija koljena su izdržala tek 29 godina prije nego što su ga primorala na kraj igračke karijere. Ings je u Bournemouthu doživio nezgodnu ozljedu trbušnog zida, a na pripremama s Burnleyjem je prvi put pokidao koljeno, odnosno hrskavicu lijevog na utakmici protiv Rochdalea. Tu je legao na operacijski stol, što je značilo da će propustiti čitav jesenski dio sezone. U međuvremenu se Howe vratio u Bournemouth, što je Ingsu dodatno otežalo povratak, jer je upravo on znao najbolje što znači dati podršku igraču nakon teške ozljede. No, imao je i malo sreće, jer je Burnley prodao prvog napadača Charlieja Austina u Queens Park Rangers, što mu je otvorilo prostor za iduću sezonu.

I tada je konačno došao na svoje, u formu koja je parolu “Danny — rođeni engleski reprezentativac” — a koju mu je otac dao isprintati na šalicu koju mu je poklonio kada je potpisao za Bournemouth — učinila gotovo realnom. I bez Howea da ga vodi za ruku, Ings je 2014. zabio 22 gola i odveo Burnley do plasmana u Premier ligu, pokupivši usput titulu Igrača godine u Championshipu ispred Leedsova Rossa McCormacka i Leicesterova Dannyja Drinkwatera. Forma nije kopnjela ni u Premier ligi, u kojoj je u 35 nastupa te sezone zabio 11 pogodaka; a zatim je, kao onomad u Bournemouthu, došlo vrijeme za novi iskorak. Po njega je stigao Brendan Rodgers i učinio ga novim Liverpoolovim napadačem.

A onda se sve opet urušilo i vratilo na početak.

Bolje mjesto u glavi

Mršavih 1:1 u gostujućem Merseyside Derbyju kod Evertona, na kojem je Ings zabio, ostavili su Liverpool na petom mjestu. Momčad koja je sezonu ranije na samom kraju izgubila utrku za titulu prvaka djelovala je psihički ispražnjeno, pa je rastanak s Rodgersom viđen kao moguća šok-terapija.

Priča je manje-više poznata: sedlo je preuzeo Jürgen Klopp, koji je nakon obligatornih uvodnih protokola i presica krenuo održati prvi trening u Liverpoolu. Ings je znao da mora odmah krenuti punom snagom kako bi se dokazao novom treneru i zacementirao mjesto ispred Divocka Origija i Christiana Bentekea u vrhu napada, ali je doslovno na tom prvom treningu pokidao ligamente lijevog koljena i sezona je za njega bila završena. Ne samo to, već je u povratničkoj utakmici, godinu dana poslije u Liga kupu protiv Tottenhama, teško ozlijedio i desno koljeno, a prognoze su nakon operacije glasile da se neće vratiti na teren još barem devet mjeseci. Realnost je na kraju rekla punih 11.

Doduše, stigao je barem ispuniti onu proročansku zajebanciju s tatine šalice. Dva tjedna prije tog kobnog prvog treninga pod Kloppom Ings je u 59. minuti zamijenio Harryja Kanea u posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Euro u Francuskoj. To mu je i ostao jedini nastup do dana današnjeg.

“Znam da su najljepša poglavlja njegove priče tek pred njim”, izjavio je Klopp nakon što je potvrdio da se Ings vraća kući, na posudbu u Southampton. “Treba mu samo dati priliku.”

Trebalo je znati dati priliku i vjerovati u čovjeka koji je u tri godine u Liverpoolu uspio ubilježiti tek 14 utakmica od prve minute i koji je proveo više vremena po operacijskim stolovima i čekaonicama u klinikama nego makar na klupi uz teren. Hasenhüttl je pokušavao skrenuti fokus s te bolne teme, znajući Ingsovu njegovu priču treba samo stremiti usmjeriti što više prema naprijed, nipošto prema natrag, jer je velik dio fizičkog oporavka u psihi. To je isto naglasio i sam Ings, tvrdeći na početku ove sezone kako je na “boljem mjestu u glavi”. Možda nije mislio da će se vratiti u Southampton na ovaj način, ali ispala je to priča o novom početku.

Povjerenje koje se isplatilo

Te je kišne, olujne večeri na stadionu St. Mary’s Southampton prošao katastrofu, ali su ljudi iz uprave zaključili kako Hasenhüttl bez obzira na tu krizu radi dobar posao. Znali su što Austrijanac može i vidjeli da svoje ideje polako implementira. Isto tako su znali da je za momčad koja je psihološki na mjestu puno izglednije da će uspjeti u svom naumu i izvući se što brže iz limba. Upravo je ta metoda ispala uspješna i za samog Ingsa.

Pretprošle subote je Southampton otputovao u Leicester kao ekipa koja je od onog prethodnog međusobnog susreta slavila u pet od šest posljednjih utakmica, čime se iz ponora dobacila do ugodne sredine ljestvice, s bodovnom zalihom koja otvara put prema europskim pozicijama. Istovremeno, Ings je ukrcao čak 10 golova, zabivši usput i Tottenhamu i Arsenalu.

A na kraju i Leicesteru, i to za konačnu Southamptonovu pobjedu u 81. minuti susreta.

S 14 golova u 23 nastupa ove sezone, zabija svakih 116 minuta i ispred sebe ima samo Sergija Agüera i Vardyja, a pitanje je što će još biti do ljeta, jer ga već mnogi zazivaju kao igrača koji je zaslužio poziv na Euro.

Tata Shane mu je onu ‘reprezentativnu’ šalicu poklonio kada su valjda tek on i Danny jedini vjerovali da će maleni klinac u kojeg Southampton onda nije imao povjerenja ikada uspjeti. Isto kao što je Danny čeznutljivo gledao tu šalicu kada je konačno dobio reprezentativni poziv, i kada je malo tko u Engleskoj osim njega i oca nije vjerovao da će se vratiti nogometu nakon ozljeda. Sada su on i Hasenhüttl dobili to povjerenje u Southamptonu, i ono se, izgleda, napokon isplatilo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.