Nije to, nažalost, ni prvi ni zadnji put da na nekom od svojih feedova nalijećem na takve postove iz kojih vrišti očaj mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi, koji onda iz istog takvog očaja pristanu na bilo što i završe u paklu radnog staža na prinudnom poslu za koji se nisu ni školovali. Sve jer na kraju dana samo treba, kako god, staviti hranu na stol.

Ta žalosna realnost u kojoj živimo biva presječena realitetom iz druge dimenzije, u kojoj neki nogometaš, vršnjak one moje kolegice, postavlja slike s odmora negdje u Dohi, praćen uglavnom onim ‘daj pet’ emojijem, uglavnom pogrešno korištenim kao nekakav znak molitve. I onda naletite na objave na Twitteru Atalantina veznjaka Martena de Roona i shvatite da taj kontrast i jaz ipak nije toliko velik. Odnosno, kako shvaćanje razlika u početnim pozicijama bogatih nogometaša i običnih smrtnika nije otišlo baš sasvim u nepovrat.

“Kada vidiš sav taj novac na svom računu, moraš si postaviti neka pitanja”

De Roon nije najbolji nogometaš, a ni onaj na kojem će čovjek napasati pogled, pogotovo u konkurenciji čudesne Atalante Gian Piera Gasperinija. U nju je stigao na mala vrata još 2015., kada je u transferu vrijednom tek milijun i 300.000 eura stigao iz Heerenveena, u kojem ga je profilirao Marco van Basten koji je na njihovoj klupi imao jedan od svojih posljednjih trenerskih angažmana. U Bergamu se doduše kratko zadržao, jer je na kraju te sezone u klub pristigla Middlesbroughova ponuda od čak 10,5 milijuna eura, što je tada istovremeno bila i rekordna odšteta koju je taj engleski klub ponudio za igrača, ali i ona koja je višestruko okrupnila Atalantino ulaganje u njega.

U njemu je Middlesbrough vidio ‘razbijača valova’, što je nadimak koji su mu u Atalanti nadjenuli kada je u nešto konzervativnijim sustavima — prvo pod Stefanom Colantuonom, a zatim i Edoardom Rejom — svoje idealno mjesto pronašao u ulozi destruktivca na zadnjem veznom, onom koji fizikalijama remeti protivnički tempo. I u toj je ulozi naročito briljirao kada su u jesen 2015. odigrali ‘savršenu nulu’ na gostovanju kod Milana, na kojem je svoj posao odradio besprijekorno i tako zaradio spomenuti nadimak.

Filozofske rasprave i književni klub

No, ako se njegov doprinos na travnjaku mogao primjetiti kroz takav angažman kroz robusnost i pragmatičnost, de Roon je povodom tog rekordnog transfera u Englesku dao do znanja da nije još jedan tipični moderni nogometaš, onaj koji će pregaziti sve tijekom svojih 15 minuta slave. De Roon je sin ravnatelja područne škole u rodnom Zwijndrechtu i majke fizioterapeutkinje, pa je svjestan pozadine iz koje stiže. Rekordna odšteta podrazumijeva i vrlo visoku plaću, a to je ono što ga je svojedobno šokiralo po dolasku na pregovore u Middlesbrough.

“Kad sam prvi put vidio koliki mi novac nude, bio sam u šoku”, objasnio je u jednom intervjuu. “Kada vidiš sav taj novac na svom računu, moraš si postaviti neka pitanja. Sjetiš se svih onih ljudi koji zarađuju kudikamo manje novca, i što bi oni mogli napraviti sa svim ovim eurima; razgovarao sam o tome i s mojim roditeljima, i moja majka koja radi kao fizioterapeut sa starijim i nemoćnim se složila da sav taj svijet nije pravedan.”

Međutim, svjestan je da je to jednostavno priroda industrije u kojoj funkcionira, i koja ne poznaje skromnost, bez obzira što je njegova tadašnja plaća zapravo bila među nižima u klubu, ali i ligi. De Roonu je to bilo sporedno, on je bio fasciniran i s takvim iznosom, i svakim danom u Middlesbroughu je praktički podjednak naglasak stavljao na svojoj igri kao i na doticaju s ljudima oko sebe. U samom klubu, ali i u nogometnoj kulturi koja je okupljena oko njega.

Po vlastitom priznanju, vodio je duge i iscrpne filozofske rasprave sa tadašnjim suigračem, Viktorom Fischerom, s kojim je oformio vlastiti mali književni klub, u sklopu kojeg bi njih dvojica čitali knjige različite tematike i naknadno raspravljali o njima, ali i o različitim temama koja uključuju aktualna događanja u svijetu. Pričao je o takvim temama i s ljudima koje bi redovito upoznavao na akcijama pomoći populaciji mladih koji su pogođeni velikom stopom nezaposlenosti.

“Vrlo je važno pokušati pomoći i napraviti razliku”, pričao je na jednom od tih druženja. “Želim vidjeti da ovi klinci nađu ono što traže u životu, ostvare svoje ambicije i naprave idući korak. Ovo područje dobiva veliki ekonomski i psihološki impuls samom činjenicom da smo mi u Premier ligi, i to jako osjećam, jer su u pitanju zaista bliski ljudi.”

Te je godine međutim Middlesbroughu krenulo nagore, i ako onaj izraz kako se “na muci poznaju junaci” ima smisla, onda se on najbolje ogledao upravo na De Roonovoj igri. Na individualnoj razini, njegov učinak nije opadao, dapače. Hvalio ga je između ostalih i José Mourinho, nakon što je s Unitedom slavio na The Riversideu s 3:1, a Marten je u studenom 2016. stigao i zabiti važan kasni gol za izjednačenje na gostovanju kod Pepa Guardiole i njegova Cityja.

Dežurni šaljivdžija

Ipak, borba za opstanak i trenerske smjene rušile su timsku koheziju, a s obzirom da je on prirodom, ali i pozicijom izrazito timski igrač, to je De Roonu postajao sve veći problem bez obzira na to da njegova minutaža nije patila, dapače. Mogao je ostati u klubu i nakon što su se te turbulentne sezone oprostili od premijerligaškog okruženja, i sigurno da bi i u Championshipu njegov bankovni račun i dalje bio pun, bez obzira što se radi o drugoligaškom društvu.

Ali, znao je da nije sve ni u lovi, i da je iz Italije ponio svoj nadimak, ali nije mogao ponijeti društvo iz svlačionice. Stoga je potvrdio kako ne želi ostati u Middlesbroughu, a Atalanta i Gasperini, koji je u međuvremenu preuzeo trenersku poziciju u klubu, dočekali su ga natrag raširenih ruku.

Svatko tko imalo prati nogomet i nogometnu kulturu zna koliko je Atalanta važan dio života u gradu Bergamu. Ona je boginja kojoj se klanja cijeli grad, onaj koji — unatoč blizini velikih sjevernjačkih središta poput Torina ili Milana — nema naročito razvijenu bogatu industriju ni akumuliran neki veliki kapital. Bergamo je po mentalitetu ljudi više južnjački grad, a to se najbolje očituje baš na Atalantinim utakmicama. Na tribinama je uvijek glasno, a navijači su mahom obični ljudi, radnička klasa koja i dalje gaji onaj old school imidž raščupanih uličara u jeans jaknama.

Iako sin ravnatelja, De Roon se među takvima, kao i u toj Atalantinoj svlačionici prepunoj ‘običnih’ mađioničara s loptom, najbolje osjeća. I rado će prihvatiti ulogu razbijača valova ako to znači da će pogoniti Atalantu prema vrhu, na krilima igrača poput Papua Gómeza, Josipa Iličića, Duvána Zapate i ostalih. Doduše, u Gasperinijevu sustavu njegova uloga više nije toliko destruktivna, ali mu je i dalje glavna zadaća biti zid koji će uspješno osloboditi kreativce ispred sebe da krenu naprijed, lišeni straha od valova protivničkih kontrapada.

“Bergamo je prekrasan grad na brijegu, sa zidinama s kojih puca predivan pogled”, pričao je u nedavnom intervjuu za BBC. “I veoma sam ponosan: od 100.000 građana, njih 90.000 su Atalantini navijači, jako su odani klubu, podržavaju ga i motivirani su da idu na stadion. To je grad koji živi nogomet, i u kojem su svi sretni kada nam ide dobro, ali i puni podrške ako stvari ne idu prema planu. To je jako lijepa kultura za živjeti.”

Naravno, Atalanti u ovom trenutku ide bolje nego ikada u povijesti, a De Roon je utkao sebe u taj uspjeh i sretan je, baš kao što su sretni i svi Boginjini navijači. A tu svoju sreću ne iskazuje samo dobrim igrama koje su ga dovele i do redova nizozemske reprezentacije, nego i šalama kojima zaista osvježava pogled na društvene mreže, pogotovo kada je riječ o nogometašima. Nije mu se strano na Twitteru kreativno šaliti i na svoj račun, kao i na račun suigrača.

Jedan od nas

Ali, na stranu i duhovitost i otvorenost, De Roon je i dalje ‘običan’ nogometaš, onaj koji nije previše atraktivan širim masama, ali koji se žrtvuje za momčad i koji zna da je to jedini način na koji će pokazati da je svjestan situacije u kojoj se nalaze mnogi njegovi vršnjaci — poput moje kolegice s početka priče ili poput mladih s kojima se susretao u Engleskoj — i privilegije koju ima da radi ono što voli i pritom zarađuje velik novac.

On je stvarno sretno nogometno dijete, bez obzira na to što iz nogometa i njegovog surovog, modernog okruženja ne može pobjeći, barem ne još. Ali u njemu ne misli ostati i nakon igračke karijere, i ne samo zato jer mu je i majka rekla da to nije pozitivna industrija. Kada je igrao za Heerenveen, paralelno je studirao ekonomiju, koju ipak nije stigao završiti na vrijeme, ali školi se planira vratiti kada okači kopačke o klin.

Tko zna, možda će i on jednog dana doći do toga da na Twitter okači jedan onakav očajnički post u potrazi za ‘običnim’ poslom. Doduše, sudeći po sadašnjem angažmanu na društvenim mrežama, njegova objava će biti još duhovitija, ali najbitnije je da ga neće pogoditi povratak u surovu realnost s kojom se mnoge njegove kolege teško suočavaju.

Marten de Roon je ipak, uz puno značenje te fraze, zaista jedan od nas.