Hrvatska je u ovu akciju ušla bez Marina Čilića i Borne Ćorića i to su bili izostanci koje je bilo (pre)teško nadoknaditi, a na kraju su stvari lako mogle otići i u drugom smjeru, jer Hrvatska nije ni bila toliko daleko od plasmana. Borna Gojo je na reprezentativno okupljanje prvi puta došao kao lider reprezentacije i tu je ulogu jako dobro odradio, iako vjerujem da bi ovu jučerašnju pobjedu mijenjao za onu protiv Emila Ruusuvorija s kojim je igrao u petak. Dino Prižmić je, pak, samo još jednom pokazao kakav se potencijal u njemu krije, a svakako da su mu ova dva meča bila i dobro došlo iskustvo.

Za reprezentaciju je onda debitirao i Duje Ajduković i možemo se samo nadati da će mu ovi jučerašnji nastupi u singlu, a onda i u paru — bilo je nemoguće ne primijetiti na kraju meča koliko mu je značila ta pobjeda — te generalno vrijeme provedeno u reprezentaciji biti svojevrsni vjetar u leđa u samostalnoj karijeri.

Problem je u tome što generalno u Hrvatskoj ne postoji puno ljudi koji stvarno vole tenis, a ono o čemu definitivno možemo i moramo pričati jesu i cijene ulaznica

Sve u svemu, bila je to neka nova Hrvatska, Hrvatska za ne tako daleku budućnost i taj pogled prema naprijed zapravo uopće nije tako loš. Nije se onda dogodila ni neka tragedija — iako će Savezu u kasi nedostajati koji euro — i Hrvatska će u veljači iduće godine ponovno igrati kvalifikacije kako bi izborila ovu, grupnu fazu natjecanja.

Hrvatska je, međutim, čisto rezultatski gledano, ipak podbacila, ali puno veći poraz dogodio se na tim tribinama splitskih Gripa. Reprezentacija se u Split vratila nakon 13 godina, a ni u jednom svojem ogledu nije uspjela napuniti tribine. Ni blizu.

Problem s formatom

I ponovno ne pričamo o nekoj megalomanskoj dvorani. Da se radi o kakvom gradu koji je prije koju godinu niknuo usred pustinje, takvo što bi vjerojatno bilo razumljivo, ali radi se o Splitu, a svakako nije nebitno reći i da su čak četvorica od petorice pozvanih igrača baš iz Splita. Iz Splita je i taj čovjek koji ih je pozvao. Ništa od toga, međutim, Splićanima nije bilo osobito bitno i Hrvatska je u tom smislu doživjela veliki poraz. Svoje nezadovoljstvo ili razočaranje nisu krili upravo ni ti momci iz Splita.

Dosta se o tome u našoj malenoj teniskoj zajednici pričalo prošlih dana, a vidim i da su određeni autoriteti iznijeli tezu da je taj famozni format natjecanja kriv ili makar djelomično kriv za manjak gledatelja. Zanimljivo, nema što.

Dok ovo pišem inače, u Manchesteru se upravo igra treći set trećeg odlučujućeg meča između Velike Britanije i Francuske, a na tribinama se nalazi 13.000 ljudi, što je jedan od najbolje posjećenih susreta u dugačkoj povijesti ovog natjecanja. Britanci inače u Manchesteru nisu igrali gotovo 30 godina i čini se da je njima taj format natjecanja odličan.

Istina je takva da Davis Cup ima problema s formatom i da u ITF-u još uvijek traže dobitnu formulu (možda bolje rečeno, mjesto u kalendaru). Pritom je glupo i neznalački idealizirati stari format jer on je dugoročno bio neodrživ i imao je svojih problema koji su jednostavno bili nerješivi. Bilo kako bilo, ovaj novi format nije idealan, i to ponajprije zbog onih susreta u kojima ne sudjeluje domaćin i koje karakteriziraju upravo prazne tiribne. Teško je očekivati da će netko neutralan pohrliti na susret Nizozemske i Finske i to je nešto o čemu u ITF-u trebaju dobro razmisliti, a nije neizgledno i da nas u idućim godinama čekaju nove promjene formata.

Da su tog problema ondje itekako svjesni sugerira i to što (navodno) financijski potiču ljude da odlaze na te i takve susrete. Barem je to izrekao pomalo ogorčeni Stan Wawrinka i zasad ga nitko nije demantirao.

Možemo, dakle, pričati o formatu, ali ne vidim kakve on točno veze ima s (polu)praznim tribinama u Splitu dok igra Hrvatska. Jer stvar je u suštini vrlo jednostavna; ako voliš tenis, otići ćeš gledati tenis, a to što tvoja reprezentacija igra triput u šest dana bit će nešto zbog čega ćeš biti oduševljen. Problem je u tome što generalno u Hrvatskoj ne postoji puno ljudi koji stvarno vole tenis, a ono o čemu definitivno možemo i moramo pričati jesu i cijene ulaznica.

Problem s kartama

Najjeftinija karta za mečeve Velike Britanije za odrasle osobe iznosila je 10 funti, za klince pet. Najjeftinija karta za mečeve Hrvatske iznosila je 39 eura. Za one do 14 godina postojao je popust od 50 posto, a popust od 20 posto imali su i studenti do 26 godina starosti. Bezobrazno skupi bili su inače i Talijani i Španjolci — grupe u Bologni i Valenciji — a svaku je grupu inače organizirao drugi promotor licenciran od ITF-a. U Splitu je to bio Emotion Group iz Austrije i čini se da ondje nisu previše razmišljali o toj cijeni karata, a čini se ni da Hrvatski teniski savez nije mogao utjecati na to.

U svakom slučaju, ne želim zvučati jeftino i populistički, ali u uvjetima kad ljude pritišće inflacija staviti cijenu od praktički 40 eura za jedan susret je u najmanju ruku nepromišljeno, a zapravo i idiotski. Da, ali mogao se kupiti paket za sva tri susreta za 70 eura, reći će možda neki pametnjaković. Je, ali 70 eura je u ovom trenutku puno za puno ljudi, pogotovo ako s vama dolazi i minimalno jedno dijete. To je 105 eura, s time da morate ondje provesti gotovo pola dana, potrošiti još novca — možda je bolje da ni ne znamo kakve su na licu mjesta bile cijene hrane i pića — i tako triput u šest dana.

Čini se da lumeni u spomenutoj agenciji o tome baš i nisu razmišljali, a očito nije (puno) pomoglo ni to što je HTS, kako je neki dan rekao Gojo, na kraju i podijelilo puno karata.

Hrvatska je, dakle, u tom smislu doživjela pravi debakl. Vratila se u Split, na mjesto gdje je začet dobar dio naše teniske povijesti, a ondje je nisu dočekale pune tribine i paklena atmosfera kakva u Davis Cupu nerijetko može biti i prevaga na terenu. Umjesto toga, dobili smo događaj koji ćemo već danas zaboraviti, ali i to da je Hrvatska u Splitu praktički bila gost ili makar se činilo kao da je igrala na neutralnom terenu. Vidjelo se to posebno u ogledu s Finskom, a svoj otužni završetak ta je priča imala jučer navečer. Nije pomogao ni taj redikul Thomspon; ne zato što ga ljudi nisu htjeli pjevati, već zato što nisu dovoljno ludi da ga u tako malom broju pjevaju.