Operacija je tekla onako kako je i trebala teći. Ranog jutra 6. lipnja 2014. tanker Noor 1 pristao je u luku Elefsina, nedaleko od Atene. Bilo je to dugačko, pa za neke članove posade vjerojatno i stresno putovanje. Tanker koji je isplovio iz Dubaija još je u noći 28. travnja, negdje usred Omanskog zaljeva, presrela koćarica s koje su tri osobe počele iskrcavati nekoliko stotina paketa heroina.
Točnije, radilo se o najmanje dvije tone heroina koje su bile utrpane u balastne tankove tankera. Krajnje odredište trebale su biti ulice belgijskih i nizozemskih gradova, a sada je te dvije tone iz Elefsine trebalo dopremiti na tri različite lokacije u blizini luke. Vlasnici heroina bili su inače najmanje šestorica kurdskih gangstera koji su surađivali s najmanje dvoje grčkih državljana i posrednika u prijevozu, a prije nego što će završiti na trajektu za Italiju, u kamionu koji je navodno prevozio pakistanski bijeli šećer, heroin je trebalo pomiješati s otprilike pet tona mramornog praha koji je pribavljen iz obližnjeg kamenoloma podno planine Pentelikon. Razumije se, bila je to skupa i opasna operacija koju su njeni akteri planirali gotovo dvije godine, ali i operacija za koju u nekim drugim okolnostima vjerojatno nikad ne bismo ni čuli.
Četiri dana nakon što je pošiljka stigla u Elefsinu, jedna osoba sa samog ruba operacije otišla je u stanicu obalne straže u Pireju. Dva dana kasnije, skupina od 30 policajaca obalne straže u večernjim je satima opkolila jedno napušteno skladište u blizini atenske zračne luke; unutra su zatekli četvoricu Kurda i dvojicu Grka s pola tone heroina te spomenutom količinom mramornog praha. Iako su bili naoružani, nisu pružali otpor. Otprilike u isto vrijeme, druga jedinica obalne straže upala je u rezidenciju u elitnom atenskom naselju Filothei, gdje su pronašli još pola tone heroina, a još jedna tona pronađena je 10 dana kasnije na velikoj farmi kokoši na periferiji Atene.
Bila je to najveća zapljena heroina u europskoj povijesti. Do kolovoza 2014. uhićene su 33 osobe, a u domaćoj javnosti Noor 1 postao je svojevrsna opsesija.
Osumnjičen da je financirao krijumčarenje droge, Marinakis je u Nottinghamu dočekan raširenih ruku
Prijelomni trenutak dogodio se onda kad se počelo spekulirati da bi u cijeli slučaj mogao biti upleten Evangelos Marinakis, grčki oligarh i brodovlasnik — nama poznatiji kao vlasnik Olympiakosa i Nottingham Foresta — čiji utjecaj seže puno dalje od čisto poslovnih krugova.
Noor 1 s vremenom je u grčkim medijima prozvan i Vampirski Brod; do danas je na tri različita kontinenta ubijeno 18 osoba koje su bile povezane s brodom, a posljednji u nizu bio je Vassilis Georgiadis, osoba koja je navodno mogla do kraja rasvijetliti cijeli slučaj. Njegovo truplo i truplo njegova psa pronašao je krajem prošle godine u Dubaiju zaštitar zgrade u kojoj je živio.
Marinakisovo poslovno carstvo
Bio je to samo još jedan udarac za slučaj koji je od samog početka karakterizirao niz pomalo čudnih događanja; pod sumnjivim okolnostima umirali su neki od pritvorenih pojedinaca, a uoči samog suđenja koje je na kraju počelo u listopadu 2015. svjedok koji je navodno imao informaciju o tome tko je financirao prijevoz droge pobjegao je u Kijev. Za vrijeme samog suđenja tri su tužitelja koja su zastupala grčku državu naprasno odstupila sa svojih funkcija, a neki od njih, kao i neki od pripadnika obalne straže, dobivali su prijetnje smrću.
Na kraju je u kolovozu 2016. osuđeno nekoliko osoba, od kojih su neki za krijumčarenje droge dobili kazne doživotnih zatvora, ali ostao je dojam da Noor 1 u sebi krije još nekoliko tajni: “Pravi vlasnici broda ostali su skriveni”, triput je na suđenju rekao Georgios Katsoulis, šef obalne straže u Pireju.
Evangelos Marinakis rođen je 30. lipnja 1967. na Kreti, u obitelji koja je imala ljevaonicu te izrađivala crkvena zvona za cijeli otok. Njegov otac Militiadis izvozio je svoje proizvode i u Hrvatsku, ali njegova prava ljubav ipak su bili brodovi; u jednom trenutku svog života otišao je u Pirej te otvorio brodarsku tvrtku koja je u trenutku njegove smrti, 1999., imala osam brodova. Neslužbene informacije kažu da ih njegov sin danas ima 98 ili 99.
Marinakis ima jednu od najvećih flota tankera u svijetu, jedna je od najprominentnijih ličnosti u pomorskoj industriji, a srž njegova posla u posljednjih nekoliko godina nalazi se u Perzijskom zaljevu; jedan dio svoje flote iznajmljuje iračkoj državnoj naftnoj kompaniji Aissot, koja za usluge prijevoza po tankeru plaća 23.000 dolara dnevno. Osim toga, Marinakis u svojem portfelju ima i nemali dio medijske scene u Grčkoj; vlasnik je jedne od najgledanijih domaćih televizija, najstarijih novina, radijske postaje te raznih portala i časopisa.
Zapravo, sve dok 2010. nije preuzeo Olympiakos — u kojem je još u prošlom stoljeću jedan od vlasnika bio i njegov otac — Marinakis nije bio pretjerano eksponiran, a kamoli da se moglo reći da je bio popularan. Dapače, zbog toga što su kod države uvijek imali svojevrsni povlašteni status i plaćali niske poreze, brodovlasnici u Grčkoj nikad nisu bili osobito omiljene ličnosti. Vjerojatno su se i zato neki od njih okrenuli kupovanju nogometnih klubova. U tom smislu, duboka ekonomska kriza koja je najviše pogodila običnog građanina bila je još jedna otegotna okolnost, ali Marinakis je unatoč tome u nemalom dijelu grčkog društva, očito jako razočaranom u tradicionalnu političku elitu opterećenu korupcijom, stekao ogromnu popularnost.
Dobar dokaz za to činjenica je da je na lokalnim izborima 2014. kao nezavisni kandidat osvojio rekordnih 14.000 glasova te postao gradski vijećnik u Pireju. U kampanji je inače otvoreno koristio nogometnu simboliku, a gradonačelničko mjesto pripalo je njegovom bliskom suradniku iz Olympiakosa Yannisu Moralisu. Dotični se, međutim, vjerojatno više bavio administracijom, a Marinakis je često i iz vlastitog džepa financirao renovaciju gradskih trgova te izgradnju školskih i nogometnih igrališta. Kako to i priliči jednom de facto gradonačelniku, dizao je i spomenike grčkim herojima kojih, hvalabogu, ne nedostaje.
Politika, čast, poštenje, nogomet
Osim toga, Marinakis je neprijeporno i veliki filantrop. U vrijeme izbjegličke krize koja je preopterećivala njegov Pirej bio je jedan od prvih koji je priskočio u pomoć migrantima; njegovi ljudi iz Olympiakosa danima su im dijelili hranu, odjeću te dječje igračke. Kad su požari na Atici odnijeli 103 života, Marinakis je odmah najavio da će donirati milijun dolara humanitarne pomoći. U povijest je na kraju ušao i kao čelnik kluba s kojim je Šahtar Donjeck odigrao svoju prvu utakmicu po početku ruske invazije na Ukrajinu: “Pričao sam s njim i čak nam se ponudio da u iduća dva mjeseca ostanemo u Pireju, da će on sve platiti i ustupiti nam terene”, ispričao je Darijo Srna.
S druge strane, postoji i uistinu nemali broj Grka koji ga naprosto mrze. Marinakis ima puno neprijatelja. Ponajveći među njima su vlasnici drugih klubova, među njima i kauboj Ivan Savvidis — a možete pretpostaviti kako ga doživljavaju navijači Panathinaikosa, AEK-a te PAOK-a.
Izvor te mržnje, osim u samoj patologiji grčkog društva, krije se i u onoj dobro poznatoj činjenici da je privatizirao domaće prvenstvo, osvojivši s Olympiakosom 10 od posljednjih 12 prvenstava, često i uz veliku bodovnu prednost. Ljudima oduzmite nadu i ubili ste ih. Zanimljivo, ta jedina dva naslova koja nisu pripala Olympiakosu dogodila su se u vrijeme dok je na vlasti bila SYRIZA (2018. i 2019., AEK pa PAOK) koju će on u trenucima zanosa nazivati huntom. Još je Marinakisov otac bio član Nove Demokracije, tamošnje verzije HDZ-a, a mediji u vlasništvu njegova sina su uoči izbora 2019. zdušno podržavali spomenutu stranku; nije tajna i da je Marinakis blizak sa sadašnjim premijerom Kyriakosom Mitsotakisom.
Bilo kako bilo, njegovi će protivnici zasigurno reći i da nije sve bilo časno i pošteno u zadnjih 12 godina u grčkom nogometu.
Još 2015. izbila je velika nogometna afera čija je centralna ličnost bio upravo Marinakis. U fokusu je bilo namještanje utakmica za koje se valjda možemo okladiti da se u Grčkoj redovito događalo, ali suština tog slučaja bila je u tome da je dotični preuzeo potpunu kontrolu nad grčkim nogometom. Stvari su otišle toliko daleko da je jednom ‘krivovjernom’ sucu postavljena bomba u njegovu pekarnicu. Dobar dio tog slučaja javni je tužitelj bazirao na prisluškivanjima od grčke obavještajne službe, ali stvar na kraju nije dogurala ni do suđenja. Marinakis i još 27 osoba prošle su godine oslobođeni svih optužbi, a kad su se u svibnju ove glavešine grčkog nogometa okupile kako bi izabrale novog predsjednika Superlige, zaključivši kako bi to trebao netko tko će pomoći očistiti ugled lige, pogodite tko je dobio najviše glasova…
Sin se malo igra Football Managera
S takvom je biografijom Marinakis 2017. preuzeo Nottingham Forest. I dočekan je raširenih ruku.
Pet godina kasnije, kako je bio i obećao, a možete biti uvjereni da tu ne misli stati, kultni engelski klub koji je 23 godine tavorio u Championshipu i League One konačno se vratio u elitu. Za to je bilo potrebno samo šest smjena trenera, što je zapravo standardni obrazac ponašanja za Marinakisa; doduše, u klubu koji je osvojio 10 od 12 mogućih naslova dogodilo se 14 smjena trenera, s tim da je Pedro Martins trajao četiri godine; u kolovozu ove godine ipak je dobio otkaz, a njegov nasljednik Carlos Corberan proveo je na klupi 48 dana.
Marinakis nije samo lak na obaraču kad su u pitanju treneri, već i igrači; opće je poznato da nakon svakog poraza koji mu ne sjedne voli popričati s njima, a ne libi se ni udariti ih po džepu. Samo je ove godine u Olympiakos — koji trenutno zaostaje 10 bodova za 100-postotnim Panathinaikosom, možda upravo zato jer se fokus preselio na Otok — pristiglo 19 novih igrača, među njima i Šime Vrsaljko, dok je Nottingham Forest trošio više od PSG-a i Real Madrida te potpisao 23 nova imena.
Gazda je sada konačno prisutan na svakoj utakmici na City Groundu, ali Nottingham je, unatoč pobjedi protiv Liverpoola prošlog vikenda, i dalje posljednji na prvenstvenoj ljestvici. Krivce za taj loš početak pronašao je u Gerogeu Syrianosu i Andyju Scottu, šefu transferne politike i šefu skautinga, ujedno i ljudima koji su okupili prošlogodišnju ekipu koja se vratila u Premier ligu. Spomenuti je dvojac pokušao ustoličiti politiku dovođenja igrača mlađih od 26 godina, a još jedna novina bila je da bi se klub u tome u velikoj mjeri oslanjao na analitiku.
S druge strane, međutim, stajao je Militiadis Marinakis, vlasnikov sin koji de facto ima ulogu sportskog direktora; popularni Miltos dečko je od 23 godine koji bi se malo igrao Football Managera, a na svom je Twitter računu često objavljivao transfere i prije nego što bi to klub službeno učinio. Upravo je on zaslužan za dovođenje Jesseja Lingarda, insistirajući na dovođenju iskusnijih igrača koji imaju koliko-toliko zvučno ime ili valjda po nekom svojem guštu. Kad su već rezultati krenuli po krivu, bilo je sasvim jasno tko će u toj igri izvući deblji kraj, a smjena spomenutog dvojca zapravo je i jasna poruka treneru Stevenu Cooperu koji bi, da nije toliko popularan među navijačima, već vrlo vjerojatno i sam bio smijenjen.
Doduše, i sam je Marinakis popularan među Forestovim navijačima, pogotovo sad kad je najavio i proširenje stadiona. Oni koji ga se na društvenim mrežama i usude kritizirati jednostavno budu blokirani. Ne znam, ali da kojim slučajem spomenete da u Grčkoj traje istraga i da je Marinakis osumnjičen da je financirao krijumčarenje droge, u jednu je ruku i logično očekivati takvu posljedicu.
Autor priče se skriva
Grčki su mediji inače u zadnje vrijeme utihnuli po tom pitanju. Osoba koja bi ga eventualno mogla utopiti zove se Efthymios Yiannousakis. On je jedan od onih koji su dobili doživotnu kaznu, a radi se o trgovcu naftom koji je Noor 1 iznajmio još 2012., ujedno i osobi koja je stupila u kontakt s Mohammedom Dieselom, kurdskim gangsterom koji je heroin u vrijednosti od 20 milijuna eura nabavio od iranskih i afganistanskih proizvođača. Yiannousakis je tijekom istrage tvrdio da je Marinakis njegov poslovni partner s kojim je imao jedan sastanak u Dubaiju nekoliko mjeseci uoči isplovljanja tankera; otprilike u to vrijeme su na račun jedne tvrtke u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, čiji je vlasnik bio Yiannousakis, sjele dvije Marinakisove uplate u ukupnom iznosu od milijun dolara.
Usput budi rečeno, Yiannousakis tvrdi i da su ga njegovi kolege zatvorenici već nekoliko puta pokušali ubiti — seli se svako malo iz zatvora u zatvor — a u rujnu 2016. pokušao se i sam ubiti u psihijatrijskoj bolnici. Također, nešto kasnije ispričao je verziju prema kojoj je postojala još jedna tona heroina koja je ispuštena na jedan brod u blizini Krete, a njen je vlasnik navodno bio Marinakis. Kasnije je sve to povukao.
Postoje još neke snažne indicije koje upućuju na to da je Marinakis znao za Noor 1, a možda najznačajnije su one koje su vezane za spomenutu nogometnu aferu, kad su grčki obavještajci — prisluškivajući Marinakisa, čiji je telefon glasio na jedno pakistansko ime — pokupili i puno materijala koji bi mogao biti inkriminirajući u kontekstu krijumčarenja. Barem tako u svom članku The Vampire Ship, objavljenom u časopisu The New Republic u listopadu 2020., piše Alexander Clapp, osoba koja je godinu dana radila na priči koju je Pullitzerova Breakthrough Journalism Award proglasila drugom najboljom te godine.
Inače, kad je Marinakis preuzeo Forest, odmah je upregnuo PR službu koja je dobila zadatak prikupljati članke u kojima se spominje njegovo ime te one koji ga se dotiču u negativnom ili makar ambivalentnom kontekstu moraju označiti crvenom, odnosno narančastom bojom. Možete pretpostaviti kojom je bojom označen Clappov članak. U njemu autor tvrdi da se putem maila dopisivao s uistinu osebujnim Najiem Sharifijem Zindashtijem, jednim od kurdskih gangstera koji je bio vlasnik nekoliko stotina kilograma heroina i koji je imao te veze u Belgiji i Nizozemskoj, a koji na koncu još uvijek nije dospio u ruke grčkog pravosuđa.
Zindashti i Diesel poznaju se još iz mlađih dana; prije otprilike 30 godina u Iranu su osuđeni na smrt zbog krijumčarenja heroina, ali su uspjeli pobjeći iz zatvora tako što su ubili i jednog od čuvara. Bilo kako bilo, Zindashti je u mailu tvrdio da su Yiannousakis i Diesel u svojim razgovorima znali spominjati čovjeka po nadimku Shishko, što bi se s turskog moglo prevesti kao Debeli. Jednom je tako Zindashti prisustvovao sastanku u Dubaiju kojem je prisustvovao i Debeli, a kad mu je Clapp poslao nekoliko fotografija ljudi s gustom bradom i relativno sličnog izgleda, ovaj je odmah vratio onu na kojoj je bio Marinakis.
Usput budi rečeno, mjesec dana nakon što je izašao spomenuti članak Marinakis je njegova autora tužio za klevetu, a Clapp se danas navodno negdje skriva. Naravno, teško je zamisliti da će Noor 1 ubiti još jednu osobu, ali čini mi se da je poruka još jednom bila poprilično jasna.
Blago rečeno, bolje vam je da se ne zajebavate s Debelim.
