Tanka je granica između prokletstva i blagoslova koje se dobivaju rađanjem na ovim prostorima, a pogotovo to vrijedi za sportaše. Kad im sve polazi za rukom i kad donose uspjehe za svoje klubove ili reprezentacije, leđa i ramena ih opasno bole od konstantnog tapšanja. Onoga trenutka kada kola krenu nizbrdo, sve se u sekundi zaboravlja i kreće neograničena količina kritika i pljuvanja.
Kada je u ljeto 2015. godine košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine osvojila zlato na Europskom kadetskom prvenstvu u Litvi, vjerojatno jedinoj zemlji u Europi gdje je košarka popularnija od nogometa, zlatne je kadete u Sarajevu dočekalo skoro 50.000 ljudi. Bio je to sasvim jasan znak koliko je ta zemlja gladna sportskih uspjeha i heroja.
Momci su jedva otišli na prvenstvo, troškove puta i pripreme pokrila im je privatna osoba, a u Litvi su bili teški autsajderi kojima nitko nije predviđao neku od medalja. Dočekani su kao heroji nacije, a Džanan Musa kao MVP prvenstva proglašen je odmah i spasiteljem BiH košarke koji će u budućnosti nositi reprezentaciju do visina kojima su se svi nadali.
Salva pohvala tu nije stala i one su se samo gomilale, povlačeći za sobom balkanskom mentalitetu svojstveno davanje mitomanskih epiteta. Naslovi o ljutom krajišniku koji ne uzmiče ispred nikoga tako su vrištali sa sportskih naslovnica i samo učinilo to da Musa počne nosom parati oblake, stekavši samouvjerenost koja je graničila s arogancijom. Vjera u samoga sebe može biti doista dragocjena na prijelazu iz juniorskih u seniorske godine, gdje mnogi talenti nestaju zbog straha i drugih kočnica; ali ako ne naučite tu samouvjerenost kanalizirati na pravi način, može vas također skupo koštati.
Ovog ljeta, ponesen atmosferom i važnošću utakmice u tuzlanskom Mejdanu, gdje je za seniorsku reprezentaciju zaigrao protiv Rusije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, Musa je pred kraj utakmice ušao u konflikt s jednim suparničkim igračem, a zatim ga je sasvim nesportski laktom pogodio drugi.
No, tek ono što je uslijedilo bilo je izrazito ružno. Umjesto da golobradog klinca smiri i(li) zaštiti, bosanski kapetan i prva zvijezda Mirza Teletović napao ga je i verbalno i fizički – sve to pred punom dvoranom, pred kamerama u izravnom prijenosu, iritiran valjda time što je Musa ušao u nepotrebne sukobe u trenucima kad se mogao još pokušati stići rezultat nekom ludom serijom.
https://www.youtube.com/watch?v=ztByJStdyMA
Džanana je sve to rasplakalo i tu se vidjelo koliko je još krhko i ranjivo njegovo samopouzdanje. Zaboga, pa radi se o maloljetnom dečku koji je još jako daleko of formiranog igrača i čije su oscilacije u igri, kao i anomalije u ponašanju, sastavni dio njegova odrastanja i košarkaškog razvoja.
Usporedbe s Dončićem
Teško je reći koliko je taj zid na koji je u jednom trenutku naletio imao utjecaja na njegov psihički mir i igru, ali činjenica je da je od ulaska u novu sezonu s Cedevitom dobiva malo minuta od trenera Veljka Mršića, čak u nekim utakmicama i ostajući na klupi kao neiskorištena rezerva. A kad dobije priliku, često ide na nerezonske šutove i forsirane ulaske pod koš; radi jako puno tehničkih pogrešaka i činilo se da tvrdoglavo ponavlja neke loše stvari umjesto da napreduje.
Na njegovu je igru također utjecala i Cedevitina promjenjiva forma, kao i brojne kadrovske promjene te traženje optimalnih rješenja u rosteru. Musa bi odigrao jako dobru utakmicu kod kuće protiv Olimpije, a onda mu trener u idućem kolu na gostovanju u Beogradu kod Partizana ne bi dao ni minute. Budući da Cedevita uz ABA ligu i EuroCup mora igrati i domaće prvenstvo – praktično s drugim sastavom i drugim trenerom – od Muse se tražilo da se prebacuje iz jedne momčadi u drugu, što mu također nije najbolje sjelo. Najčešće ni u takvoj slabijoj konkurenciji, gdje bi trebao biti jedan od nositelja, nije pružao igre kakve su se od njega očekivale.
No, očekuje li se od njega previše?
Kritike Musine igre doista stoje, iako su dijelom posljedica spomenutih okolnosti u kojima se ove sezone našao. S druge strane, mnogima koji ga kritiziraju na prosudbu vjerojatno utječe ono što radi jedan njegov vršnjak: pričamo, naravno, o Slovencu Luki Dončiću iz Real Madrida.
Još prošlog ljeta mogli smo ovu dvojicu uspoređivati, jer već godinu-dvije se o obojici govori u kontekstu samog vrha europskih košarkaških talenata. No, Dončić već ove sezone igra toliko dobro da su možda i njegove igre utjecale na nerealna očekivanja javnosti od Džanana Muse.
Nema garancija da da će Musa ostvariti svoj puni potencijal, ali to što je u ovom trenutku možda malo skrenuo s puta ne znači da se brzo neće na njega i vratiti
Dončić, međutim, u Madridu ima potpuno drugačije okruženje. Pridružen je već dobro poznatoj družini koja je zajedno gurala kroz prethodne godine u svim natjecanjima; pritisak na njega i očekivanja javnosti daleko su manja nego u Musinom slučaju. Dončić je nevjerojatno dobro iskoristio ponuđenu priliku i na tome mu treba skinuti kapu, ali i priznati da su okolnosti itekako išle u korist njegovu košarkaškom razvoju, tome da se dobro osjeća na parketu i pruža optimalne partije.
Nema garancija
Cedevitina svlačionica se, dakako, ni po čemu ne može usporediti s onom Realovom. Možda u njoj nema one vrste pritiska koja dolazi s igranjem za jedan od najvećih europskih klubova, ali nema ni previše onih koji na mladog igrača mogu pozitivno utjecati svojim primjerom i mentorstvom.
Iduća sezona će za Džanana biti generacijski ista onoj u kojoj je Dario Šarić došao u Cibonu i tijekom koje se jako mučio, a njegove predstave na parketu bile su daleko od onoga što se predviđalo da može. Već iduće sezone, nakon što je došlo do velikih promjena u Ciboninom igračkom i stručnom kadru, zablistao je i odveo klub do trona ABA lige.
Košarkaški razvoj mladog igrača nije eksponencijalna funkcija rasta, puno je faktora koji na njega utječu. Nema garancija da da će Musa ostvariti svoj puni potencijal, ali to što je u ovom trenutku možda malo skrenuo s puta ne znači da se već vrlo brzo neće na njega i vratiti.
Što se događa s Džananom Musom? Ništa posebno, dečko za koji mjesec tek navršava 18.
