Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dečko od kojeg se odustalo

Kako je top talent Lovro Mazalin nestao s reprezentativnog radara

Zadnja izmjena: 6. srpnja 2017. Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Kolovoz 2013., kadetski Eurobasket u Kijevu. Zagrijavanje prije utakmice HrvatskaTurska, razigravanje od petog do osmog mjesta. Iz neispavanih očiju Lovre Mazalina izvire ljutnja. Isječci jučerašnjeg četvrtfinala sa Španjolskom proganjali su ga čitave noći, proganjaju ga i sada tijekom svake kretnje.

„Šest čistih pobjeda otišlo je u vjetar zbog jedne proklete četvrtine!“, mora da je pomislio netom prije bijesnog zakucavanja. Otrčao je do klupe po posljednje upute prije početka, pa se uputio prema centru s četvoricom suigrača i bacio pogled prema suparnicima. Turci, koji su mu uzeli juniorsko zlato prije par tjedana. Najopasniji je bio Furkan Korkmaz, igrač na njegovoj poziciji i najbolji strijelac turnira.

„28 poena jučer nije bilo dovoljno… Koliko će ih tek trebati danas?“ pitao se promatrajući opasnog suparnika. Odjednom mu sine da koliko god ih ubaci, nikakvu medalju neće dobiti. Nije ga zbog te spoznaje spopao defetizam, naprotiv. Osim bijesa, u očima se rodila odlučnost. Sudac je podbacio loptu i krenuo je kazneni pohod. Hrvatska je odnijela pobjedu, a Mazalin je brojio do 44.

Osjećao se mnogo bolje kad je sirena označila kraj. Fizičko i mentalno pražnjenje ubrzalo je proces prihvaćanja da misija nije ispunjena, da je ljeto propalo. No, pružena predstava donijela je dašak optimizma, pomisao da ga čeka još mnogo novih ljeta. Ljeta u kojima će povesti Hrvatsku do medalja; prvo svoju generaciju, a zatim i seniore.

Ogledao se oko sebe. Jedna činjenica skoro da se mogla opipati u zraku – svi su prisutni u njega istinski vjerovali.

***

Lovro Mazalin je prije samo nekoliko godina slovio za najveću nadu hrvatske košarke. U nevjerojatno talentiranoj generaciji 1997. godišta, on je bio prepoznat kao prvo ime. Renomirani portal Eurohoops svojedobno ga je rangirao ispred Dragana Bendera, Ante Tonija Žižića i Ivice Zupca, sadašnjih NBA igrača.

Kako i ne bi, kad se zna da je Mazalin kao 16-godišnjak bio MVP Jordanova kampa u Brooklynu koji okuplja najbolje svjetske tinejdžere. Pola mjeseca prije kadetskog Eurobasketa juniori su imali svoju smotru gdje se Lovre nadigravao s dvije godine starijim igračima. I tamo je bio na preko 10 poena i pet skokova u prosjeku, a u finalu je bio i prva napadačka opcija svoje momčadi. U završnicama je redovito dizao formu.

Reprezentacija zabrinjavajuće oskudijeva kvalitetnim vanjskim igračima, zato nikako nije jasno kako se moglo tako lako dignuti ruke od njega

NBA skauti u svojim bilješkama uglavnom su imali pluseve (atletičnost, prodornost, kontrola lopte, pregled igre, osjećaj za skok, visina, pick & roll igra, čvrstina u kontaktu, obrambeni kapaciteti te preuzimanje odgovornosti u ključnim trenucima); rijetki minusi odnosili su se na divljinu u igri, nekonzistentnost šuta s distance i na trenutke problematično ponašanje prema suigračima na terenu. Ništa što se s godinama ne bi dalo popraviti.

Četiri godine potom izgleda kao da je sve otišlo k vragu.

Iako je tek navršio 20 godina, dojam je da su od njega svi odustali. I američki skauti, koji su mu savjetovali da se povuče s ovogodišnjeg drafta, i Cedevita, koja mu je dala raskid ugovora, i HKS, budući da se nije našao niti na spisku B reprezentacije koja putuje na turnir u Kinu.

Stoga je napravio jedino što mu je preostalo – pokupio je kofere i otišao iz sivog Zagreba u sunčanu Zaragozu, gdje ga je doveo trener Luis Guil, stari znanac iz mlađih kategorija, koji je zasigurno bio u nevjerici što ga je uspio tako lako potpisati. Kako se dogodio ovako strašan sunovrat?

Može se reći da je počeo i prije najvećeg uzleta, već početkom srpnja 2013., kada je Lovro odlučio „prebjeći“ iz Cibone u Cedevitu. Cibona je, unatoč svim svojim golemim hendikepima u poslovanju, dokazano bolje okruženje za razvoj mladog igrača. Znate kako je, tko nema novca za strano, gura svoje.

Repeša-time

Novac za skupocjene strance u Cedeviti svakako imaju i odmah se pojavio upitnik kraj Mazalinova imena. Ispočetka se činilo da struka ima plan jer je već u prvoj sezoni odigrao neke minute u ABA Ligi i Eurokupu, a godinu kasnije kao 17-godišnjak debitirao i u Euroligi. Ali kakve su to minute bile?

Ne možemo ih nazvati trash time, jer nije riječ o uvođenju u posljednje tri minute na plus/minus 20. Suprotno, Mazalin je u to doba igrao isključivo na početku utakmica, a već nakon četiri-pet minuta sjeo bi na klupu i više se ne bi vraćao u igru. Ovaj revolucionarni način razvijanja igrača još nema naziv u stručnoj literaturi pa ga možemo improvizirano nazvati Repeša time. Uglavnom, od svega toga veće koristi nije bilo.

Pravi problem nastao je u jesen 2015. kada se seniorima Cedevite priključio Džanan Musa. Mazalin je odjednom ionako ograničeni prostor morao dijeliti s još jednim mladićem na svojoj poziciji. Kako da euroligaška momčad prašta greške ne jednom, već dvojici adolescenata? Najgore od svega bilo je što se Musa u svemu tome bolje snašao.

Ma koliko Mazalin bio svestran, dvije godine mlađi Musa pokazao se kao kompletniji igrač jer je bio opasniji na šutu, a urođena prgavost dobro mu je došla u razbijanju okova momčadske hijerarhije. S druge strane, Mazalin je bio ‘previše pristojan’ i nije se usudio preuzeti inicijativu mimo trenerove volje. To je rezultiralo katastrofalnom regionalnom sezonom u kojoj je nastupio u samo 11 utakmica, a čak se u pet njih nije upisao među strijelce. Zvona su zvonila na uzbunu.

Bila je potrebna drastična promjena. Samopouzdanje je vratio na Eurobasketu U20 B divizije u Grčkoj, gdje je podsjetio na mlađe dane – bio je najbolji strijelac momčadi sa 16,9 poena u prosjeku, kojima je dodao 7,9 skokova i 2,3 asistencije. Zatim je uslijedila posudba u Zadar. U ‘kolijevci košarke’ Lovro je odigrao najbolje seniorske utakmice u mladoj karijeri.

U prvom dijelu sezone bio je neizostavni član udarne petorke i pružao dojmljive izvedbe koje su, nažalost, pale u sjenu slabih rezultata momčadi. Dolaskom trenera Aramisa Naglića, Mazalinova je minutaža počela kopnjeti, da bi se na koncu sezone pretvorila u iste one mrvice koje je imao u Cedeviti. Ipak, kad se sve zbroji i oduzme, odigrao je vrlo dobru sezonu s prosječnim učinkom od 9,8 poena (respektabilnih 34,5 posto za tricu), 4,4 skoka, 2,7 asistencija i 1,2 ukradene lopte, a dojam kvari 2,7 izgubljenih lopti. U domaćem prvenstvu učinak mu je bio i ponešto bolji.

Prokletstvo očekivanja

Na kraju ipak sve to nije bilo dovoljno dobro da ga Jure Zdovc, novi Cedevitin trener, spomene u planovima za sljedeću sezonu. Shvativši da ga čeka slična priča kao i prije, Mazalin traži raskid ugovora koji mu uprava omogućuje i tako ovaj ljevoruki bek netom poslije 20. rođendana odlazi iz Hrvatske, na način kojem se još donedavno nitko ne bi nadao.

Možda je njegov najveći problem što je zasjao prebrzo i prežarko. Nakon eksplozije talenta koju je pokazao sa 16 godina, sve ostalo što je poslije pružio nije moglo izgledati dovoljno dobro. To je prokletstvo velikih očekivanja – da je bio neki no-nejm do 18. i potom odigrao sezonu kao prošlu, svi bi bili oduševljeni. Ovako se samo ističu zamjerke i usporedbe s bivšim suigračima iz generacije koji su već dosegli NBA razinu.

Mazalin je u vrlo kratkom roku spoznao svu okrutnost profesionalnog sporta i prelaska u seniorsku košarku. Iskustvo iz ove neugodne epizode karijere morat će iskoristiti da pronađe pravi put u Španjolskoj, jer uspjeti mlad u inozemstvu još je teže nego u domovini.

Domovini kojoj je itekako potreban, jer reprezentacija zabrinjavajuće oskudijeva kvalitetnim vanjskim igračima, zato nikako nije jasno kako se moglo tako lako dignuti ruke od njega, prepustiti ga pučini. Ako uspije sam isplivati i trijumfalno se vratiti, odlično, ako ne, što se može… Očito je to geslo pod kojim se u Hrvatskoj razvijaju talenti.

***

Lovro Mazalin pakirao je kofere. Između hrpe čarapa, košulja, majica, tenisica, hlača i donjeg rublja koje je tek trebao natrpati u skučeni prostor, izdvajao se crveno-bijeli dres pokraj kojeg su stajale dvije medalje, srebro i bronca. Od samog pogleda na njih, nešto ga je probolo u unutrašnjosti.

Sjetio se vremena kad su svi u državi vjerovali u njega. Ogledao se po praznoj sobi. Zidovi kao da su šaputali „Više ti ne vjeruje nitko.“

Ne propusti top članke