Démodé Mile

Umirovio se Milan Mačvan, igrač koji bi u nekom ranijem vremenu bio superstar

Zadnja izmjena: 5. lipnja 2020.

Često se zna reći da je neki sportaš ispred svoga vremena, ali ima i onih za koje se kaže suprotno — ne u smislu da su beskorisni u modernom vremenu, nego da bi im mnogo više pogodovale okolnosti iz bliže ili dalje prošlosti. Jedan od takvih je i Milan Mačvan: da se rodio 40-ak godina ranije, vjerojatno bi na ovim prostorima ostao zapamćen kao košarkaško božanstvo te bi i pod stare dane na parketima s lakoćom školovao omladinu, a ovako su mu izazovi moderne košarke donijeli izraubana koljena i kraj karijere s tek 30 na leđima.

“Ovo je teška odluka”, objasnio je, “ali zasnovana na racionalnom razmišljanju. I ranije sam razmišljao o tome, ali nisam htio otići kao ozlijeđen igrač nego završiti karijeru kako sam je i počeo — kao pobjednik. Zato sam lani otišao u Japan i osvojio dva trofeja te sada odlazim miran.”

Prije podosta godina Mačvan bio je tinejdžerska senzacija, mada to nije idealan termin. Naime, u to doba Mile nije izgledao kao tinejdžer, već kao pet-šest godina stariji na nulu izbrijani krkan kojem su krivotvorili dokumente da se može iživljavati nad dječurlijom. To se najbolje moglo vidjeti 2007. kada je FIBA organizirala U19 Svjetsko prvenstvo u Novom Sadu gdje je nastupio kao 17-godišnjak. Premda je bio mlađi od većine suparnika, od njega su svi zazirali. Domaća publika mogla je uživati u fenomenalnim predstavama mladih reprezentativaca koji su do finala dogurali sa sedam uvjerljivih pobjeda, dok su im jedini poraz u skupini nanijeli Amerikanci predvođeni Stephom Curryjem koji je tada stavio 19 poena. U tom američkom sastavu bili su i DeAndre Jordan, Michael Beasley i Patrick Beverly, ali Mačvan ih je u finalu s 19 poena i 10 skokova sve pregazio i donio Srbima zlato, a usto bio proglašen MVP-jem turnira.

Samo desetak dana kasnije pridružio se juniorskoj selekciji koju je potom odveo do zlata na Eurobasketu u Madridu, gdje je bilježio doista uznemirujuće brojke — protiv Rusa 21 poen i 15 skokova; domaćine je ohladio s 19 poena i 18 skokova, dok je najbolje sačuvao za finale gdje je Grcima isporučio još jedan čudovišni double-double (32 poena, 14 skokova). Sljedeće ljeto je upotpunio zlatnu kolekciju na U20 Eurobasketu gdje je također briljirao u finalu s Litvom (31 poen i sedam skokova). Dominaciju u mlađim kategorijama zaključio je 2009. na tradicionalnom Nike Hoop Summitu u Portlandu, gdje je s 23 poena, 14 skokova i šest asistencija odveo internacionalnu selekciju do prve pobjede nad SAD-om nakon 11 godina.

Zaista su rijetki slučajevi kada takva sirova snaga dolazi u paketu s posve istančanim osjećajem za poentiranje unutar reketa. Mile je to činio na mali milijun načina

Iako je već tada počeo ozbiljno trpati mrežice i na seniorskoj razini (s 18 godina za Hemofarm bilježio 11,3 poena i 4,2 skoka u Eurokupu), NBA momčadi nisu za njim ludovale. Kao krilni centar bio je potpuno démodé – pomalo zdepast, usporen, sumnjivih šuterskih sposobnosti… Imao je mana na bacanje. A opet, nije ga se moglo ignorirati jer je usprkos svim hendikepima na terenu apsolutno dominirao prkoseći svim modernim trendovima. Zato su ga Cavaliersi kao 54. izabrali na NBA draftu 2011.

Međutim, Amerika ga nije vidjela i Mile je svoju karijeru gradio u Europi.

U utrci s vremenom

Igrao je za Hemofarm, Maccabi, Partizan, Galatasaray, Milano i Bayern. Osvojio je šest titula prvaka u pet zemalja (Srbija, Italija, Izrael, Turska i Njemačka), a tome je pridodao i tri reprezentativna srebra (Eurobasket 2009. i 2017., Olimpijske igre 2016.).

Jedino se u Maccabiju nije najbolje snašao, svugdje drugdje bio je jedan od najbitnijih igrača. Brojke više nisu bile toliko impresivne kao u mlađim kategorijama, ali je na terenu nastavio raditi iste stvari — igrao je svoju démodé košarku koja više nije trebala prolaziti, ali je itekako prolazila. Svoje najbolje utakmice odigrao je u Partizanovu dresu, gdje je u samo dvije sezone stekao mitski status kod crno-bijelih navijača. Statistika je bila uistinu sjajna (15,3 poena i 8,2 skokova u Euroligi, 18 poena i 8,7 skokova u Eurokupu), ali još više je pod kožu ulazio zbog svog fanatičnog pristupa.

Takav pristup ga je osobito ga je osobito krasio u reprezentaciji.

Sjetimo se samo Eurobasketa 2017., na koji je Srbija otišla desetkovana otkazima najboljih igrača — osobito na četvorci gdje nije bilo Nemanje Bjelice ni Nikole Jokića. Na Mačvana se tada gledalo kao na utješno rješenje koje će pokrpati što se da. Mnogi su već bili zaboravili da nije u pitanju samo neumorni radnik, nego i strašno talentirani igrač. Mile je dobio kapetansku vrpcu i mjesto startnog krilnog centra te mu se konačno otvorio prostor da u nacionalnom dresu pokaže svoj puni potencijal. Mimo svih očekivanja osvojeno je srebro, a Mačvan je u tom pohodu bio prvi pratitelj Bogdanu Bogdanoviću.

Mačvan iz mlađih dana bio je strašno jak. Onako, seljački jak, kao da je čitavo djetinjstvo proveo cijepajući drva. Zato je s lakoćom razgrtao više i skočnije čuvare, dok im je na drugoj strani izgledao kao bedem dok su ga pokušavali pomaknuti u igri leđima. Zaista su rijetki slučajevi kada takva sirova snaga dolazi u paketu s posve istančanim osjećajem za poentiranje unutar reketa. Mile je to činio na mali milijun načina.

Međutim, bilo mu je jasno da to nije dovoljno ako želi biti nositelj u velikim, pobjedničkim momčadima. Ni po koju cijenu nije htio da ga itko može držati slabom točkom ekipe, zbog čega je čitavu karijeru radio na sebi. Popravljao je šut — bolje rečeno, preciznost — jer je zadržao nekonvencionalnu tehniku izbačaja. Kako bi dobio na neophodnoj brzini, skidao je kilograme iako je to podrazumijevalo gubitak dijela sirove snage. Usprkos tome, i dalje je bio vrlo produktivan zahvaljujući sjajnom osjećaju za pozicioniranje i neizostavnoj borbenosti.

U svoj toj utrci s vremenom, tijekom koje je balansirao je između prilagođavanja modernim trendovima i čuvanja svog retro stila igre, Mačvana su usporavale teške ozljede. Nekoliko puta se vraćao, ali sada je konačno odlučio reći dosta, procijenivši da više ne može igrač za velike momčadi.

Njegova karijera nije trajala dugo, ali je ostala ispunjena niskom trofeja i sjajno odigranih utakmica. Opet, s obzirom na prikazano u mlađim kategorijama nameće se pitanje — je li mogao postići više? U ovoj eri teško. Prije, kada se košarka igralo znatno sporije i kada su visoki igrači imali drugačije zadatke, uvjeren sam da bi Mile nastavio sijati teror i u seniorima. Ovako nam je svojim izvedbama donosio dašak košarke iz starih vremena.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.