Baš ništa posebno nema u tih 40-ak hektara parka u središtu urbanog Liverpoola.

Ništa što niste vidjeli u nekom od bezbroj istih ili sličnih parkova bilo gdje na svijetu; ništa što bi vas, ako ne živite u Liverpoolu, inače privuklo da odete u Stanley Park. Jedna mala evangelička crkva, nekoliko viktorijanskih građevina kakvim je ovaj grad ionako nakrcan i poneka fontana. Par penzionera koji je psa izveo u šetnju, njihovi mlađi suvremenici koji su pobjegli s matematike i malo se bolje zabavljaju na zavučenoj klupi ili dječak koji nespretno trči za loptom.

Sve dok ne podignete pogled i ne ugledate Goodison Park s jedne i Anfield s druge strane, ni po čemu ne možete biti svjesni da ste na jednom od najvažnijih mjesta u povijesti svjetskog nogometa. Na mjestu koje je izrodilo dva velika kluba i specifično rivalstvo kojem ćemo danas svjedočiti u 232. kompetitivnom dvoboju Evertona i Liverpoola u povijesti.

Da nije bilo Stanley Parka, koji je u svibnju 1870. svečano otvorio gradonačelnik tada ubrzano rastućeg Liverpoola Joseph Hubback, povijest nogometa bi danas sasvim sigurno izgledala drugačije. A jedan od najvećih klubova ikad, Liverpool FC, vjerojatno ne bi ni postojao.

Od crkve do Anfielda

Liverpool tog vremena bio je u najmanju ruku specifičan grad. Amerikanci su ga zvali New Yorkom Europe; Liverpool je već tada imao odlike kozmopolitskog grada u kojemu su imigranti bili dobrodošli. Međutim, najveća luka carstva u praksi je privlačila prije svega one najsiromašnije – radničku klasu u potrazi za poslom, koju je bogata elita izrabljivala do maksimuma. Kako piše John Williams u knjizi Red Men, u Liverpoolu se radilo u pravilu mnogo više nego u Londonu ili Birminghamu, satnica je dosezala i do 70 sati tjedno. Razlika između bogatih industrijalaca i radništva bila je ogromna, a ulice Liverpoola postale su najopasnije u Engleskoj.

Alkohol je bio jeftin i lako dostupan. U Liverpoolu, koji je u vrijeme kada se otvorio Stanley Park (slika dolje) imao nešto više od pola milijuna stanovnika, bilo je preko 2.500 mjesta na kojima se točilo piće. Kroneri, koji su na kutovima prepadali prolaznike tražeći novac za pivo ili viski, s vremenom su udruživali u bande, pa su High Rip Gang, The Bridge Boys i The Canal Bankers uskoro vodili prave ratove za prevlast na ulicama.

Elita je u to vrijeme “svojim” sportovima i dalje smatrala ragbi te donekle kriket, dok oni najsiromašniji jednostavno nisu imali vremena za takve hobije. Međutim, kao i u drugim većim engleskim gradovima tog vremena, crkva je kroz sport – prvenstveno nogomet – vidjela svoju priliku da priđe radničkoj klasi. Crkva je već ranije osnovala klubove u kojima se prakticirao kriket i nogomet – poput Aston Ville, Wolverhamptona, Birmingham Citya i Boltona – a u Liverpoolu su zainteresirane počeli okupljati oko metodističke crkve Svetog Dominga.

St. Domingo FC bilo je prvo ime kluba koji je dobio svoj kutak u Stanley Parku i sve je više ljudi dolazilo gledati nogomet koji se ondje igrao. Uskoro, sredinom 1879., klub je sebi nadjenuo novo ime po jednom dijelu Liverpoola u kojem, doduše, nikad nije zaigrao: Everton FC. Veza sa samom crkvom postajala je slabija, a s obzirom na to da se u blizini igrališta nalazila i malena kapelica te lokalno groblje, buka koju su navijači proizvodili subotom i nedjeljom natjerala je Everton na preseljenje; prvo nakratko na obližnji Prior Road, igralište koje je bilo premaleno, a onda i tek malo izvan parka na dio koji su lokalci zvali Anfield.

Pokušaj otimanja kluba

Bila je to ideja izvjesnog Johna Houldinga, vlasnika pivovare i ambicioznog lokalnog političara, koji je u nogometu vidio sjajnu priliku za biznis, ali i jačanje utjecaja u društvu. To što su klupsku upravu činili crkvenjaci, konzervativci i borci protiv prodaje alkohola nije ga spriječilo da se s njima udruži i uskoro postane i predsjednik kluba. Na njegovu je inicijativu Everton napravio napravio i za to vrijeme moderne tribine te Anfield pretvorio u jedan od najmodernijih stadiona u zemlji s kapacitetom od 20.000 gledatelja, uskoro se prometnuvši u najpopularniji klub u gradu, ali i jednog od osnivača Football League.

Već u drugoj sezoni natjecanja s klubovima iz ostatka zemlje Everton je osvojio svoju prvu titulu prvaka, uloživši za to vrijeme solidan novac u momčad – igrači su zarađivali i do nevjerojatnih 90 funti tjedno – ali i zaradivši pristojne svote na odličnoj posjećenosti. Međutim, Houlding nije tako zamislio stvari.

On je bio jedan od najbogatijih i najpoznatijih ljudi u Liverpoolu, zakleti konzervativac, krupni kapitalist i vođa lokalnog društva Slobodnih zidara koji je govorio samo jezik novca. Nogomet je vidio kao način za proširenje svog posla, pa je tako i vlastitom klubu naplaćivao rentu na Anfieldu. Štoviše, nekoliko je puta povisivao iznos. U zamršenim vlasničkim odnosima između prvotnog vlasnika zemljišta na kojemu je stadion izgrađen, Houldinga i samog kluba, svatko je imao neki svoj interes i na kraju se klupska uprava pobunila te odlučila iseliti s Anfielda. No, Houlding je 1892. registrirao kompaniju pod imenom Everton Football Club and Athletic Grounds Ltd. prije nego što su to oni stigli učiniti.

Bio je to njegov potpuno legalni pokušaj otimanja kluba. Međutim, velika većina malih dioničara stala je na stranu ‘pravog’ Evertona, a isto je napravila i Football League. Klub je za 50 funti godišnje – Houlding je na Anfieldu tražio već 380 funti – dobio zemlju u obližnjem Goodison Parku i krenuo s izgradnjom novog stadiona.

Dva davno posvađana i razdvojena brata naučila su živjeti kao dobri susjedi. Pogotovo nakon što su zapela negdje na pola puta između osrednjosti i velikih ambicija

Houldingu je tako ostao stadion, ali bez kluba koji bi na njemu igrao. Čovjek je naprosto odlučio osnovati novi.

Oko sebe je okupio lojalne suradnike, mahom poduzetnike – od 1892. do 1914. čak 15 od 23 Liverpoolova direktora bili su aktivni Slobodni zidari – gotovo sve igrače doveo iz Škotske i stvorio ono što danas poznajemo kao jedan od najvećih svjetskih klubova – Liverpool FC.

Na početku je Liverpool okupljao mnogo manje navijača nego Everton, koji je još uvijek bio klub zajednice. Međutim, s ulaganjima su došli i rezultati, klub je dospio do Prve divizije i prvi naslov osvojio već 1901., pa je i broj gledatelja razmjerno tome rastao.

Dobri susjedi

Danas, više od stoljeća kasnije, Liverpoolovi navijači nisu pretjerano ludi za time da ih se podsjeća kako je njihov klub nastao od Evertonova ‘rebra’ i to na pomalo umjetan način; Evertonovi pak u tome nalaze utjehu za puno slabije popunjenu trofejnu dvoranu. Liverpool je osvojio čak 18 engleskih naslova, 15 kupova (FA i League), pet puta bio europski prvak i još triput osvajao Kup UEFA/Europsku ligu; Everton je dvostruko manje puta bio engleski prvak, a usto još ima pet FA Cupova i jedan UEFA-in Kup pobjednika kupova.

No, Merseyside Derby od prvog je dana bio ponešto drugačiji nego druga gradska rivalstva. Među navijačima nikad nije postojao osobito velik razdor po socijalnim ili nekim drugim linijama i mnoge obitelji među sobom imaju i ‘plave’ i ‘crvene’ članove. Rijetko je dolazilo do sukoba među navijačima, čak i u najgore doba huliganizma. Liverpool, uostalom, ima i dosta žešće navijačko – i također povijesno – rivalstvo s Manchester Unitedom.

Dva davno posvađana i razdvojena brata naučila su živjeti kao dobri susjedi. Pogotovo zadnjih desetljeća, nakon što su – jedan prije, drugi malo kasnije – zapela negdje na pola puta između osrednjosti i velikih ambicija te vremenom možda izgubili dio svog identiteta. Ono što oba tabora najviše boli sigurno je to što trofej nacionalnog prvaka još od 1987. (Everton), odnosno 1990. (Liverpool) nije stigao u Stanley Park.