Desetka

Martin Baturina dikod uđe, a dikod ne uđe. Očekujte da će ulaziti sve češće

Zadnja izmjena: 27. srpnja 2022.

Stari Mate Baturina ikona je naših nogometnih 1990-ih; o njegovim golgeterskim sposobnostima, koje uključuju i titulu najboljeg strijelca Prve HNL u sezoni 1997./1998., zna svatko tko je ili bio svjedok vremena, ili barem naknadno pokazao interes za taj, još uvijek formativni period domaćeg klupskog nogometa.

Legenda o njemu nedvojbeno živi i dalje, i to ne samo kroz one mitove i šege: poput one navodne priče u kojoj se, zbunjen, ‘predstavljao’ rampi na Poljudu s “Mate Baturina, centarfor”, što je godinama kasnije morao i demantirati, ili priče o tome kako su mu oduševljeni navijači izraelske Bnei Yehude željeli napraviti posvetu u vidu transparenta s natpisom “Mate je kralj”. Baturina je, naime, njihova srca osvojio kad je u Izrael stigao već u poznijim godinama i odmah na otvaranju sezone zabio dva pogotka; otišli su, kaže priča, i u hrvatsku ambasadu, kako bi provjerili kod naših ljudi kako se točno na hrvatskom piše “kralj”, ali im očito ni date upute nisu sasvim pomogle, pa je iduće tri godine na Ramat Ganu i na gostovanjima visio transparent “Mate je kraj”.

Kraj je toj plodonosnoj karijeri, jasno, morao stići, ali legenda o Baturini živi dalje. Sada kroz Baturine — odnosno, preko trojice sinova koji su pošli očevim stopama. Za Matu kažu da ga je, kad je u Zagrebovu dresu postao najbolji strijelac HNL-a s 19 golova, zvala “cijela liga” osim Dinama, odnosno tadašnje Croatije, samo da bi na kraju ostvario svoj dječački san i završio u Hajduku. Njegova trojica klinaca — Roko, Martin i Marin — spletom okolnosti nikad nisu zaigrali za Hajduk, već su svi svoj put (pro)krčili u Dinamu.

Najstariji, 22-godišnji Roko, u Maksimiru i nije ostvario zacrtano, pa se nakon samo 14 seniorskih minuta u plavom dresu zaputio u Ferencváros, koji ga je sada poslao na drugu posudbu u dvije godine, ovaj put u Maribor. Najmlađi Marin još gura kroz omladinsku školu, a ipak najveću priču od obiteljskog trojca, pogotovo ovih dana, ima srednji brat, Martin.

Martin Baturina djeluje baš kao evolucijski nastavak najveće kvalitete koju je njegov otac posjedovao

Nova Dinamova desetka.

Martin je, kao i braća, u Maksimir stigao preko RNK Splita, u kojeg ih je stari Mate preselio s Poljuda nezadovoljan Hajdukovom ponudom, iako je ona uključivala najviši rang stipendijskih ugovora za njega i Roka, kao i posao za Matu u omladinskoj školi. No, kako se priča o ambicioznom RNK-u krenula naglo raspadati, u priču se uvalio Dinamo, koji je po svemu sudeći od samog starta vrebao situaciju, i cijela je obitelj preselila u Zagreb. U startu je bilo zapravo poznato da je Martin taj s najvećim potencijalom, ali nije sve inicijalno teklo glatko čak ni za njega.

‘Kupio’ navijače i zaradio ‘desetku’

Nakon što je u svibnju prošle godine zaradio seniorski debi protiv Gorice, Martin se teško borio za kontinuirano mjesto u prvoj momčadi. Iako se već dugo pričalo o njegovom talentu, što je uključivalo i potpisivanje ugovora do 2027., zakrčenje na pozicijama koje okupira, ali i manjak pravog povjerenja kod trenera limitirale su Martina prošle sezone na svega 679 minuta na terenu. Tu je činjenicu naglašavao i poslovično oportuni Lokomotivin direktor Božidar Šikić, koji je u nedavnom intervjuu lamentirao kako mu je žao što i Martin nije prošle sezone došao kod njih, baš kao što je to napravio, primjerice, Jakov-Anton Vasilj, tvrdeći da bi Baturina iz filijale već lani izašao kao “kompletan igrač”.

Doduše, čak i bez činjenice da u Dinamovoj svlačionici postoji ‘čep’ na svim pozicijama u veznom redu koje Martin nominalno okupira, bilo ofenzivnije ili nešto dublje, u srcu veze, moglo se razabrati i da je imao poteškoća s adaptacijom na seniorski nogomet.

U pamćenju ostaje ono poluvrijeme koje je dobio u susretu Europa lige protiv bečkog Rapida, gdje ga je baš današnji suigrač Robert Ljubičić ‘pojeo’ na čistu snagu, dok se Martin kao zaigrani klinac pokušavao ‘igrati nogometa’. No, Dinamo je imao više nego dovoljno mogućnosti, pa i potrebe, da ga postupno privikava na takve situacije, ali nakon što se situacija s obranom titule zakomplicirala, a treneri i sustavi mijenjali, Baturina je ostao uskraćen za prostor, ma koliko on u nogometnom smislu dobro podnosio takve situacije.

U tom je kontekstu bila prijeko potrebna ona ‘revijalna’ utakmica posljednjeg kola i derbi protiv Hajduka, u kojem također — iako se nominalno igralo samo za prestiž — nije dobio prigodu od prve minute. Ante Čačić je znao da, misli li ostati Dinamov trener, mora dobiti tu utakmicu bez obzira na to što ona nije imala bodovni značaj. Dinamo naprosto nije imao luksuz završiti sezonu bez pobjede nad Hajdukom, pogotovo u utakmici u kojoj slavi titulu, pa je na teren od prve minute opet poslao svoja najjača oružja, uključujući Brunu Petkovića u vrhu napada i Luku Ivanušeca iza njega.

I tek nakon što mu je Marko Livaja golom u sudačkoj nadoknadi zakomplicirao stvari, Čačić je odlučio iskoristiti Baturininu nagomilanu želju, pustivši ga da par minuta ‘grize’ protiv svog nesuđenog kluba. Mladić je u tih par minuta prelomio utakmicu; prvo lijepom asistencijom za Mislava Oršića, a onda i pogotkom za konačnih 3:1. S ta dva poteza ‘kupio’ je Dinamove navijače, a time i zaradio ‘desetku’ koju mu je, simbolično, sada predao baš Petković, kojem se zbog toga i zahvalio.

Hoće li biti dovoljno prostora?

Baturina djeluje baš kao evolucijski nastavak najveće kvalitete koju je njegov otac posjedovao. Mati je bilo dovoljno jako malo prostora i vremena da pronađe put do mreže; kada je nastupao za švicarski Grasshopper, ‘privatizirao’ je trenutke u kojima su se prelamale utakmice, u tolikoj mjeri da su mu navijači ondje dali nadimak Magic Mate. Martin je, a toga nije samo dokaz ona utakmica protiv Hajduka, također sposoban prelomiti utakmicu, i to ne samo jako dobrom završnicom već i pregledom igre, koji mu omogućava da se i na gusto postavljenu obranu snađe i sjajno podvali loptu za suigrače. Počeo je prepoznavati situacije u kojima će brzim razmišljanjem preduhitriti kontakt, iako je značajno napredovao i u fizičkom aspektu.

Ne može se reći da je Dinamu njegova nova desetka ‘pala s neba’, ali da je klub, onaj koji slovi za takvog koji planski daje prostor svojim mladim talentima, ciljano uveo Baturinu u priču, i nije.

Iako mu je Petković predao svoju desetku i iako će sigurno, dijelom i zbog toga, ove sezone dobiti propisnu minutažu, Dinamo i dalje ima pritisak davanja prostora i šanse Petkoviću — barem do Svjetskog prvenstva — i to u ulozi koju bi nominalno trebao okupirati Martin, iza Josipa Drmića. Tu je i Ivanušec, kojeg su ozljede usporile u lovu na unosni transfer, ali koji će i dalje insistirati na svom statusu. Hoće li biti dovoljno prostora za talentiranog mladića, možda i dublje u veznom redu?

Zasad se Martinov status može opisati onom antologijskom izjavom njegova oca: “Dikod uđe, dikod ne uđe”. No, nastavi li šanse koje dobiva koristiti za poteze poput onog u proteklom kolu protiv Slaven Belupa, ulazit će sve više i češće. Kako, uostalom, Dinamovoj desetki i priliči.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.