Tri su godine prošle otkako je na današnji dan preminuo Jurica Jerković. Tada smo objavili ovu malu, intimnu posvetu jednom od najvećih nogometaša u Hajdukovoj povijesti na koju podsjećamo u današnjem Vikend-retrovizoru. Također, o Jerkoviću govori priča Ukazanje Jehove na Estádio do Maracanã u Bilom libru Borisa Dežulovića koji uskoro izlazi u izdanju Telegram Media Grupe, a možete ga naručiti preko Telesporta.
xx
U jednom trenutku, sve što ostane su sjećanja.
Pisao sam, ima tome sada već pokoja godina, tekst povodom obljetnice smrti Tomislava Ivića, kojeg je Jurica Jerković dočekao kao trenera u Hajdukovoj prvoj momčadi. On mu je bio predvodnik momčadi u onoj prvoj inkarnaciji na klupi, kada su zajedno izgradili jednu od najvećih i najpoznatijih nogometnih ekipa na ovim prostorima. No, iako nas veže obiteljsko prijateljstvo i iako sam na stolu imao niz memorabilija s Jurinom posvetom, s njim do tog trenutka nisam još bio ozbiljno razgovarao.
Pričati o Hajduku zahtjevna je misija čak i u svakodnevnom životu, a kamoli da se o Hajduku i najvećem njegovom treneru priča s jednim od najvećih igrača u njegovoj povijesti. Možda je tu bio prisutan i mali strah od razbijanja iluzije, baš kao što su mnogi ostali razočarani nekim od također velikih Jurinih suigrača iz te generacije koji su se pokazali dvojbenima izvan terena. Ali Jure je svoje driblinge vezao isključivo za nogomet.
Ne znam ni sam koliko smo vremena proveli pričajući taj dan, prelazeći sve detalje te predivne ekipe: od Ivićeve metodologije, do Jerkovićevih postavki u njegovu sistemu, ali i o ostalim, ponešto trivijalnijim stvarima, ako je takvih uopće moglo i biti u takvom razgovoru. Smijali smo se dugo priči o Ivićevom ‘taktiziranju’ kod noćnog života hajdukovaca u tom periodu, kada je veliki Braco na pozive iz splitskih noćnih klubova s molbama za produženjem inicijalne dozvole izlaska do 11 navečer odgovarao s: “momci, mene nije briga kada će tko doći kući ali samo ću vam ponoviti da je trening sutra u 9 ujutro i da će biti pa-ka-o!”
Usprkos svojoj veličini bio je spreman dijeliti svoju ljubav prema nogometu i Hajduku kao da je jedan od nas, običnih smrtnika
Smijali smo se dugo i razgovarali još i duže, sve dok nebitni ja nisam morao jurnuti za daljnjim radom. Što isto govori o tome kakav je Jure bio.
Prožeo me osjećaj neugode da sam upravo s jednim od najvećih u Hajdukovoj povijesti toliko dugo proveo pričajući o njegovom treneru umjesto o njegovim igračkim danima i toj genijalnosti, ali sam tješio samog sebe kako je projekt pričanja njegove priče možda i najkapitalniji u mom životu i kako za to nisu dovoljna ni dva, ni pet, ni 10 poziva. Život me i prije tog našeg prvog razgovora odveo dalje od Splita, pa bi mi svaki put kod kuće imperativ druženja s obitelji i prijateljima nekako i dalje stavljao taj projekt po strani i pritom bih se opet tješio kako tih tjedan dana nisu ni približno dovoljni. Čuli bi se mi u međuvremenu, odradili dozu aktualnih razgovora o Hajduku baš kao da sam na kavi s nekim svojih najbližih, i ponovno ugovorili taj naš veliki, pravi sastanak.
Do kojeg, evo, nikada nije došlo.
U tuzi po objavi vijesti o njegovoj smrti shvatio sam kako sam imao čast i privilegij da me ni manje ni više nego Jurica Jerković poduči važnoj životnoj lekciji koja se uči na najteži način, a to je da vrijeme koje imamo na raspolaganju jedni s drugima nije neograničeno i da ga zato trebamo iskoristiti dok imamo prigodu. Ne zato što bi u ovom slučaju čuo sve detalje o tome kako je Jure ‘ukrao’ Peléu oproštaj od reprezentativnog dresa proparavši brazilsku mrežu na Maracani, ili kako je s tri asistencije i jednim golom ‘ugasio’ Partizan kada ga je Hajduk u Beogradu demolirao sa 6:1. Ima on, naravno, takvih priča na desetke i stotine: neke su se jednako toliko puta ispričale i prepričati će se još nebrojeno puta, ali ona prava Jurina priča će za mene uvijek ostati puno veća i važnija.
Netko drugi bi se možda pri tom našem prvom razgovoru uvrijedio što ga zovem da mi priča o nekom trećem, kao da je on bio nekakva marginalna figura koja se tu, eto, našla igrom slučaja. Za nekog drugog bilo bi mi možda bilo krivo svesti in memoriam, koliko god neformalan bio, na jednu nedorečenu anegdotu i razgovor do kojeg nikad nije došlo.
Ali za Juricu Jerkovića čak i to je dovoljno da se shvati kakva je briljantna igračka i ljudska ‘desetka’ bio, usprkos svojoj veličini spremna dijeliti svoju ljubav prema nogometu i Hajduku kao da je jedan od nas, običnih smrtnika. Stoga se i odrekao ideje da će Hajduku uzimati nakon karijere kroz nekakve službene funkcije, već je o klubu samo pričao kroz smijeh, onu karakterističnu ljutnju kada stvari krenu naopako i, povrh svega, ponos.
Baš zato je njegov odlazak pogodio mene i mnoge druge na nekoj prisnijoj, skoro pa obiteljskoj razini. Hajduk je kroz povijest imao puno velikih igrača i vođa, a Jure je tu gore, na samom vrhu. Priča o njegovu životu nadilazi puko prepričavanje karijere sjajnog nogometaša i zato sada na teži način dobivamo veliku obavezu očuvati uspomenu na njega živom. Hvala, biti će nam zadovoljstvo.
