xxx

Možete li se sjetiti kada je zadnji put Roko Leni Ukić rekao ne reprezentaciji? Ne možete?

Ne možete se sjetiti jer Ukić nikada nije rekao ne reprezentaciji. Uvijek i u svakoj prilici odazivao se pozivu nacionalne selekcije.

Igranje za hrvatsku košarkašku reprezentaciju puno je drugačije od onoga za nogometnu. U drugom slučaju to rezultira etabliranjem igrača i dizanjem njegove cijene na tržištu, dok za košarkaše nema puno takvih benefita; pitanje je pridonosi li igranje za reprezentaciju uopće njihovim karijerama.

U trenucima kada je naša reprezentacija doživljavala rezultatski krah, iz natjecanja u natjecanje udaljavajući se od postolja s kojega je sišla u Ateni 1995., mnogi su kazali zbogom i okrenuli leđa nacionalnom dresu. Puno igrača više nije htjelo gubiti ljeto na dugim pripremama nakon napornih sezona, odvojeni opet od svojih obitelji dok na +35 stupnjeva odrađuju treninge za koje nemaju previše interesa, volje i motiva.

Lako je bilo pritom uprijeti prstom u njih, pozivati se patetično na Dražena i davno osvojene medalje. Lavina urušavajućih odnosa u Hrvatskoj košarci samo se prenijela na nove generacije, koje nisu više osjećale istu povezanost sa reprezentativnim dresom niti takvu odgovornost prema njemu. Ono što je iritiralo javnost tijekom svih ovih godina su razlozi koje su košarkaši navodili kod otkazivanja poziva. Nitko se više nije niti trudio izdati neko smisleno profesionalno priopćenje i činilo se da ih naprosto nije briga.

S Ukićem je bilo drugačije.

On je doista želio napraviti nešto s reprezentacijom i donijeti napokon kući medalju s velikog natjecanja. I on je za sobom imao naporne klupske sezone prožete ozljedama, imao je obitelj s kojom je mogao provoditi vrijeme tijekom praznika, nadoknađujući svojoj djeci izgubljeno vrijeme. Mogao je birati atraktivne destinacije umjesto zagušljivih dvorana i biti daleko od kritika struke i javnosti, ali to nije bilo dio njegovog karaktera. Pokušao je svojim primjerom mijenjati stanje u reprezentaciji i odrađivati pripreme krajnje profesionalno, čak je bio spreman i na dodatni individualni trening, što je rezultiralo ozljedom stopala pred Europsko prvenstvu u Litvi 2011., jedino s kojeg je izostao.

Kvalitete koje nisu isplivale na površinu

Roko Leni Ukić od ranih je dana bio velika nada naše košarke. Novi mesija na poziciji playmakera, koja desetljećima vapi za klasnim igračem kakav bi mogao napraviti korak dalje i povesti reprezentaciju prema samome vrhu. S mlađim kategorijama Splita osvojio je sve, a juniorskoj reprezentaciji donio je europsko zlato. Jasmin Repeša ga je kao golobradog klinca priključio seniorskoj momčadi Splita, gdje je vremenom dobio sve ovlasti u igri, osvojivši zadnji trofej Splita u njegovoj bogatoj povijesti, košem u zadnjoj sekundi napada protiv Zadra u vrućim Jazinama za pobjedu u kupu.

Dostojanstveno je otrpio i sva izrugivanja u javnosti, kao i zazivanja stranca na mjestu playmakera samo da se riješimo Ukića i da ga više ne moramo gledati

Problem koji je i tada postojao u našoj košarci bio je rad sa mladim igračima. Jedan od razloga zašto godinama nemamo playmakera koji je dominantan u ozbiljnoj konkurenciji. Problem koji nije zaobišao niti Ukića.

Iako klubovima nikada nije bio problem dati poveću količinu novaca za pojačanja upitne kvalitete, treneri u mlađim kategorijama radili su za ‘kikiriki’ i uz veliku dozu entuzijazma. Dok su se svi klubovi kleli u proizvodnju mladih igrača, nikome nije padalao na pamet poslati te trenere na daljnje usavršavanje u organizacije koje su mogle pomoći u rješavanju problema.

Ukić je tako u formativnim godinama, iako izrazito dominantan i perspektivan igrač, ostao zakinut za neka nužna znanja koja se usađuju mladim igračima na poziciji playmakera. A kada je sa 20 godina ostvario transfer u Baskoniju, postao je dio strogo profesionalnih odnosa u kojima se više ne gleda koliko godina imaš, već koliko pridonosiš za ono za što si plaćen. Ako si usto i stranac, dodatno si izložen kritici. Te stvari lako mogu poljuljati samopouzdanje mladog igrača.

S ove vremenske distance možemo zaključiti da Ukić nikada stilom igre nije bio klasični play već combo guard, nešto između šutera i organizatora igre. Za pravoga playa oduvijek mu je nedostajalo ‘prirodnog’ osjećaja za igru i instinkta kojim bi koristio sve kvalitete svojih suigrača. One su možda bile u njemu, ali zbog nedostatka pravilnog usmjeravanja njegova košarkaškog razvoja nisu isplivale na površinu.

Normabeli u tri ujutro

Košarkaška Europa godinama unatrag nije osobito simpatizirala takav profil igrača i Ukić se nije snašao u Baskoniji, a ni kasnije u Barceloni. Stvari su nakratko počele sjedati na mjesto kada je posuđen Romi, gdje se ponovno susreo sa Jasminom Repešom koji je imao vjeru u njegove sposobnosti na parketu, a Ukić mu je povjerenje vratio dobrim igrama.

Odlaskom u NBA ligu idućeg ljeta nije se previše usrećio, pogotovo kad je došao u sredine poput Toronta i Milwaukeeja, koje bi tadašnjim stanjem unutar svlačionica ubile volju za košarkom i puno stabilnijim igračima. Pet klubova u pet sezona nije se dobro odrazilo na Rokovu senzibilnu psihu. Tek u zrelim košarkaškim godinama, igrajući uz bok Dimitrisu Diamantidisu u Panathinaikosu, konačno je pronašao mentora koji ga je naučio igrati pick igru, te razmišljati kao play koji razigrava.

No, ne i u reprezentaciji.

Kako su se prvenstva nizala, tako je Ukić redovito bio jedan od onih u koje se označavalo kao krivce za loše rezultate. Postao je u javnosti jedan od sinonima neuspjeha i svega lošega što se događalo na terenu. Istina jest da Roko na turnirima nije uspio povezati par odličnih utakmica u dresu reprezentacije i da je često živcirao sve nas divljim ulazima, floaterima sa pet metara i fulavanjem otvorenih šuteva u trenucima kad se lomila utakmica.

Ali je također istina da je svaki put dao sve od sebe. Ljudi su kod nas kratkog pamćenja i često zaborave da Ukić nikada nije otkazao reprezentaciji, da je igrao i kvalifikacije za prvenstva. Kako je riskirao zdravlje igrajući ozlijeđen i pod blokadama, dok su drugi otkazivali reprezentaciji. Od kritika nakon utakmica nije bježao i kao pravi kapetan uvijek je krivicu preuzimao na sebe. Dostojanstveno je otrpio i sva izrugivanja u javnosti, kao i zazivanja stranca na mjestu playmakera samo da se riješimo Ukića i da ga više ne moramo gledati.

I nakon svega je ostao skroman, opet se odazvao pozivu i ljetos poveo reprezentaciju na put za Rio. Mogao se mirne duše zahvaliti i provesti ljeto s djecom, ne mareći hoće li reprezentacija otići na Olimpijske igre. Ali to onda ne bi bio Roko Leni Ukić, tihi borac koji ne bi suigrače ostavio na cjedilu. I koliko god vam bilo stalo do uspjeha košarkaške reprezentacije, sumnjam da je itko osim njega frustracije i tugu ‘liječio’ normabelima u tri ujutro, jer nije mogao zaspati zbog novog poraza. Nije gutao tablete radi sebe, bilo mu je teško zbog suigrača i svih navijača koji su se nadali medalji na Olimpijadi.