Čini se da su pred vaterpolistima splitskog Jadrana jedna dobra i jedna loša vijest. Bude li se Ratko Rudić na kraju primio neposrednoga trenerskog posla i bude li ga mogao izdržati, kroz tri do pet godina postat će prvaci Europe. Ta je, naravno, dobra. Loša je da im tijekom tog procesa neće biti nimalo zabavno. Simple as that, rekli bi Anglosasi.
Sustavno, svakodnevno pojednostavljivanje stvari u prirodi je Rudićeva trenerskog rukopisa i počelo svih njegovih uspjeha. Viši i jači vaterpolist steći će prednost pred nižim i slabijim. Onaj fizički spremniji nadvladat će manje spremnog, a psihički stabilan onog labilnijeg. Sitna nezadovoljstva lakše je rješavati nego već nataložene frustracije, a duh nadobudnih i pobunjenika najbolje je slomiti u samom startu. Doktrina američkih marinaca očito je u Rudiću pronašla velikog navijača, što i ne treba čuditi s obzirom na očevu mu oficirsku profesiju. Jer iako je mladi Rudić pokazivao sklonost umjetnosti – konkretno, slikarstvu i arhitekturi, koju je u Zagrebu počeo i studirati – u Beogradu je završio studij kineziologije. Umjesto da skicira mrtvu prirodu, pejsaže i portrete, izabrao je crtanje trenažnih programa.
To je jedan aspekt Rudićeve upravljačke jednostavnosti i u praktičnoj je uporabi od njegovih najranijih trenerskih dana. Legenda kaže da je neki zvekan iz juniorske reprezentacije Jugoslavije, koju je Rudić preuzeo po igračkom umirovljenju 1983. godine i za koju su, među ostalima, nastupali Perica Bukić, Igor Milanović, Dubravko Šimenc, Mislav Bezmalinović i Veljko Vičević, okrstio mladog trenera tiraninom i(li) diktatorom već nakon uvodnih par treninga. Je li dojmu koji je doveo do nadimka također kumovao mrki gard brkatog trenera, odnosno njegove nerealizirane umjetničke aspiracije iz rane mladosti, nije poznato, ali zabavno je pomišljati.
Drugi element jednostavnosti Ratka Rudića djelomično proizlazi iz prvog i odnosi se na njegovo poimanje vaterpola. Ono je više naslijeđeno nego patentirano, ali je definitivno demode, reklo bi se čak i antihipsterski. Rudić, naime, preferira statični stil okomite igre u kojem dominiraju fizički i antropometrijski superiorni igrači na suženom polju igre. Nema tu puno kretanja, izmjenjivanja pozicija, uplivavanja, nema nepredvidljivosti.
Spartanski dril
Dante Dettamanti, njegov nekadašnji pomoćnik u reprezentaciji SAD-a, progovara o “Rudićevom paradoksu”, obrazlažući kako je najgenijalniji vaterpolski trener svoj sport doveo do provincijalizacije posredno ga suzivši na borbu triju balkanskih zemalja. Gorostasni Crnogorci, Hrvati i Srbi, smatra američki trener, jednoobraznim stilom osiromašuju igru koja iz objektivnih razloga (kretanje u vodi) ionako ne može biti naročito dinamična.
“Samo su trojica od 208 igrača iz 16 reprezentacija na olimpijskom turniru u Londonu bila niža od 185 centimetara. Trebamo igru koju će moći igrati svi, a ne samo predodređeni iz nekoliko zemalja. Ne samo da na taj način vaterpolo nikad nećemo učiniti međunarodno prominentnim sportom, već je on, igran Rudićevom filozofijom, dosadan za gledanje jednako kao što je dosadan za igranje”, napisao je u svom eseju iz 2015. Dettamanti.
Osobno bih volio da je estetska dimenzija općenito istaknutija u sportu, ali ove su kritike zapravo od minorne važnosti. U prirodi pobjeđuje brži i jači, a treneri pobjednici ionako ne mogu u istu rečenicu s estetikom: kada bi prvenstveno razmišljali o ljepoti i zabavi za gledatelje, ne bi pobjeđivali. Niti su za ljepotu odgajani, niti za nju plaćeni.
Vratimo se stoga na onaj prvi aspekt, spartanski dril od jutra do mraka kojim je Rudić, ako je vjerovati dostupnim informacijama, progonio sve svoje dosadašnje momčadi. Od početnih godina s najtalentiranijim klincima bivše države pa do njegove posljednje izborničke epizode u Brazilu, samo se seniorski reprezentativci Jugoslavije iz 1980-ih nisu bunili. Pripovijedao je barem tako sam Rudić u intervjuu za Telegram s početka prošle godine:
“S Bukićem, Milanovićem, Bebićem, Paškvalinom, Lušićem… mogao sam što sam htio. Oni su podnosili dril koji današnji igrači, iz mnogih razloga, ne bi mogli izdržati. I ja sam tada bio mnogo autoritativniji nego danas, donosio sam odluke bez da sam ih obrazlagao jer su me oni bespogovorno slušali. Danas moram biti daleko obzirniji, moram puno objašnjavati i tražiti povratne informacije.”
Do krajnjih granica
Prvi su se ozbiljniji problemi pojavili kad je 1990. preuzeo talijansku reprezentaciju. Igrači su se, ispričao je Rudić, žalili da ih iscrpljuje fizičkim pripremama i vježbama snage; no, kada su na OI u Barceloni osvojili zlato, nije više bilo primjedbi.
Ja nikada nisam bio za polovične ciljeve i zato idemo na najviše. Ostalo me ne zanima
Javno najartikuliraniju oporbu Rudić je ipak doživio za vrijeme rada s reprezentacijom SAD-a, koju je vodio kroz olimpijski ciklus zaključno s Igrama u Ateni 2004. godine. Hrvat je s vremenom podizao i podizao količinu kilometara koje su igrači svakodnevno u treningu morali isplivati; jedno su vrijeme Amerikanci plivali nevjerojatnih 18 kilometara dnevno, ne računajući treninge s loptom. Shvatili su da plivanje nije treniranje samo po sebi, jer toliko ne treniraju niti najbolji svjetski 1500-metraši, već mentalno čeličenje, testiranje granica pojedinčeve i grupne volje.
“Igrati za Ratka značilo je odustati od samosvijesti. U takvom radu nema intrinzične motivacije”, rekao je Layne Beaubien, renesansni tip odrastao na autorima bitničke kontrakulture, koji je čitao o povijesti religije te kao 20-godišnjak napustio sveučilište i vaterpolo da bi autostopirajući obišao svijet. Imao je 25 godina i zatekao se u Venezueli kad je do njega doprla informacija da Rudić preuzima nacionalnu momčad. Znao je za Rudićevu reputaciju, ali nije znao može li se u tolikoj mjeri podložiti njegovu režimu. Želio je napraviti nešto veliko s reprezentacijom pa je odlučio probati. Nekoliko godina kasnije nije mogao vjerovati koliko se brzina njegovih bekovskih refleksa podigla. I koliko se njegov nekoć siloviti ego stanjio.
No, Rudićeve su metode taj put zakazale i Amerikanci su na atenskom turniru završili kao sedmi, nikad lošiji u 50 godina dugom nizu. Suradnja se neslavno skončala i Rudić se vratio u Hrvatsku preuzevši neafirmiranu reprezentaciju koju je niti dvije i po godine potom, početkom 2007., odveo do naslova svjetskog prvaka. No, do igara u Pekingu je praktično istu momčad, onu koju je selektirao Rudić, preuzeo Terry Schroeder, koji je dijelom vratio njegov trenažni program i osvojio srebro.
Brazilcima nije bilo ništa lakše u pripremama za Rio. Zaključivši po dolasku na lice mjesta da njegovim igračima ponajprije treba izdržljivost i mišićna masa, složio je program obuke kakvog se ne bi posramio niti Kubrickov artiljerijski narednik Hartman iz Full Metal Jacketa.
“Svojom je rigidnošću uspio izabrati 15-oricu vaterpolista spremnih žrtvovati se, ići do krajnjih granica “, rekao je centar Felipe Santos da Costa zvani Charuto.
Interdisciplinarni pristup
Da mu je najteže bilo raditi u hrvatskoj reprezentaciji Rudić je također priznao u intervjuu Telegramu. Javna je tajna da su mu u jednom trenutku prišli iskusniji nositelji igre i upozorili ga da će napustiti projekt ne olabavi li stegu. Kao i mnogo puta dotad, pomogli su trofeji: sva tri najveća, koje je s Hrvatima fino rasporedio kroz osam godina izbornikovanja. Evidentno je da je Rudićevim momčadima nagrada uvijek dolazila. Sve je bilo tek pitanje strpljenja. Kad strpljenja ne manjka, onda se dobar recept kroz snagu nagrade pokaže vrijednim truda. Nestrpljenje je, kažu Argentinci, ionako grijeh jer graniči s ohološću.
“Da je bio tako grub, bezobziran i tiranin, mislite li da bi uspio osvojiti toliko?”, upitao je čitatelje svojedobno Samir Barać, nekadašnji kapetan reprezentacije, u kolumni koju je pisao za Totalsport.
Teško je sa sigurnošću reći, ali malo je vjerojatno da u kolektivnom sportu uopće postoji jamac uspjeha kakav u vaterpolu predstavlja Rudić. U njegovim su vitrinama četiri olimpijska zlata i jedna bronca, tri svjetska zlata i dvije bronce, tri europska zlata, dva srebra i jedna bronca te još gomila drugih medalja s manjih natjecanja. On je Ante Kostelić ili Joško Vlašić kolektivnoga, ili su oni Ratko Rudić individualnoga.
Kao i svi veliki treneri, bio je ispred svog vremena. Još 1980-ih, vjerojatno još za igračke karijere, koja je u usporedbi s trenerskom bila tek osrednja, Rudić je shvatio da mu treba interdisciplinarni pristup u vođenju momčadi, pa bi se uvijek okruživao pouzdanom ekipom stručnih suradnika među kojima su bili psiholog, fiziolog i videoanalitičar.
Koliko će se, hoće li se uopće i u kakvoj ulozi legendarni trener posvetiti direktnom radu s igračima splitskog Jadrana, nije precizirano. Zasad je preuzeo ulogu šefa struke, ali o njegovim planovima možda najbolje govori izjava: “Ja nikada nisam bio za polovične ciljeve i zato idemo na najviše. Ostalo me ne zanima.”
