Futsal Dinamo, taj mali klub koji još uvijek nije u potpunosti profesionaliziran te još uvijek dobrim dijelom funkcionira i na volonterskim načelima, a znamo i da su ga mnogi u najmanju ruku podcjenjivali zbog tog valjda utopijskog članskog ustroja, u svega je tri utakmice stisnute u zadnja dva i pol tjedna — prvo u ‘Dvojci’ protiv Novog vremena, pa onda i protiv Olmissuma, sad prvo u petak, pa onda i sinoć — uspio učiniti ono što njegov stariji brat nije u posljednjih 10-15 godina, iako će neki to razdoblje možda okarakterizirati i kao najuspješnije u klupskoj povijesti.
Možda to u ovim trenucima svojevrsnog zbližavanja tih dvaju klubova nije ni oportuno pisati, ali neka i nije; čisto inata i prkosa radi — koji su, uostalom, lagali se mi ili ne, utkani u identitet ovog kluba. Futsal Dinamo jučer je osvojio naslov prvaka, a za one koji su pobliže pratili rad kluba bilo je zapravo samo pitanje vremena kad će se to dogoditi.
Matija Đulvat još je krajem prošle sezone odlučio napraviti bolne rezove, a klub je odlučio i malo riskirati s nekim provjerenim imenima domaćeg fustala, iako je u suštini Škola fustala ostala temelj kluba — kako općenito, pa tako i u prvoj momčadi. Liga je ove sezone bila i (još) malo izjednačenija nego inače i to je manje-više to; naslov se dogodio jer se u jednu ruku morao dogoditi, iako općenito u sportu nema nikakvih garancija. Futsal Dinamo je, dakle, možda osvojio taj naslov, ali jučer se u suštini dogodilo ono zbog čega je cijeli ovaj projekt i pokrenut.
Bila je to konačna pobjeda dinamovštine te simbolički kraj jedne ere u kojoj je ta dinamovština živjela u svojevrsnom limbu ili je, ako hoćete, potisnuta na marginu.
Napravili su ono za što smo u svojoj ravnodušnosti i letargiji, pa i naivnosti, pomislili da se nikad neće dogoditi: vratili su Dinamo dinamovcima
Naravno da možemo pričati o toj euforiji koja će oko Futsal Dinama u jednom trenu opet malo splasnuti, ali ona je bila isključivo dinamovska, bez fige u džepu, a atmosfera u Ciboni bila je samo potvrda toga. O tome što se jučer i u petak događalo u Draženovu domu možda je suvišno uopće trošiti riječi, jer nema tih riječi kojima bi se to dalo opisati. Možda je dovoljno reći da je za jednog fanatika ovo bilo ravno dobrom orgazmu, a možda i najljepša slika od svih bila je slika hrpe klinaca i klinki koji su zajedno natiskani te ništa manje nabrijani navijali s do pasa golim ćelavcima i inima. Ili slika toga kako smo gotovo jednako strastveno navijali svi, svih sat i pol ili koliko već.
Na sve tri utakmice nije se dogodio nijedan incident, iako je u dvorani bilo valjda po svega desetak redara. Nije bilo raznih restrikcija koje su prošlih godina postojale na Maksimiru i to u suštini nije bio povod za pravljenje nereda, već razlog više za biti odgovoran. Nije bilo ni bezličnih likova koji zapravo ni ne shvaćaju zašto su ovdje, a to je za mene osobno možda i najvažnija stvar u cijeloj priči.
U tom smislu, eventualno održavanje jedne od grupa Lige prvaka u zagrebačkoj Areni možda je i mali razlog za brigu, jer ta bi masovnost mogla biti kontraproduktivna.
To je ujedno sada možda i najvažniji zadatak koji Futsal Dinamo ima pred sobom: on naprosto mora ostati čuvar one izvorne dinamovštine i ne smije razvodniti svoj identitet.
Možda mu je onda na neki način i (naj)bolje ostati izvan mainstreama i držati se svoje (rubne) uloge fenomena, jer upravo je to izvorno mjesto na kojem je on i začet. On je rođen u inatu i prkosu i to je nešto što se ne smije zaboraviti.
A jučer su taj inat i prkos napravili puni krug i konačno došli na svoje.
Napravili su ono za što smo u svojoj ravnodušnosti i letargiji, pa i naivnosti, pomislili da se nikad neće dogoditi: vratili su Dinamo dinamovcima i označili definitivni kraj jedne ere u kojoj su ta ravnodušnost i letargija bile raširene među plavim pukom. I unatoč tim nekim pozitivnim pomacima koji se mogu uočiti, te unatoč činjenici da je zahvaljujući nekim zapravo trivijalnim razlozima gotovo nemoguće ponoviti atmosferu iz Cibone, to je nešto što u Maksimiru tek trebaju učiniti.
Futsal Dinamo, taj (navodno) mali klub koji je svih ovih godina vodilo nekoliko luđaka, u tom mu smislu može biti samo uzor.
