Bilo kako bilo, čak i ako se kojim suludim slučajem spomenuta utakmica ne ispostavi povijesnom, nema teoretske šanse da u preostala dva kola Europske lige Dinamo ne skine ono što si sami volimo utvarati da je prokletstvo. Doduše, ne valja coprati, pogotovo kada su u pitanju prokletstva.

Teško je reći je li u posljednjih desetak godina Dinamo izgledao bolje nego što izgleda danas. Bespotrebno je sipati komplimente momčadi koja je nakon jedva trećine sezone (i plus onih 48 godina) gotovo pa izborila europsko proljeće, a sasvim je izgledna i obrana naslova prvaka. I zato bi svaki pravi dinamovac trebao biti ponosan.

Pa, opet, čudan je taj naš Dinamo.

Barem za mog bivanja, a eto bliži mi se već 29., klub manje-više konstantno egzistira kroz nekakav sukob. Svojevrsno leglo ‘opozicije’ danas se krije u udruzi Dinamo to smo mi, udruženju članova kluba “koji će na potpuno afirmativan način nastaviti dosadašnje pokušaje za povratak Dinama svim njegovim članovima i navijačima”, kako je istaknuto prilikom osnivanja udruge u travnju. Taj povratak Dinama njegovim članovima i navijačima ili ona fraza “vratiti vjeru u Dinamo” — ne zvuči li to malo jeftino, pa čak i populistički?

“Sve smo emocije vezane uz Dinamo već jednom izgubili. Nemamo više što za izgubiti”

“Pa, ne znam sad zvuči li to baš tako”, odgovara mi pomalo uhvaćen na krivoj nozi Juraj Čošić, predsjednik udruge i jedan pravi dinamovac iz Donjeg Miholjca. S njim pričam u finom kvartovskom kafiću na Knežiji, pa, iako smo gotovo sami u interijeru koji se fura na kakvu staru zagrebačku kavanu, u pojedinim trenucima razgovaramo oprezno i tiše, kao da se radi o nekoj zabranjenoj temi. Čošić u pravilu sam istupa javno pa sam inzistirao, čisto promjene radi, da se s njime pojavi još netko iz udruge. I dok su neki stvarno bili spriječeni, za druge je ta tema, barem javno, uistinu zabranjena.

“Taman da Dinamo svoji EL, to ne može biti dimna zavjesa za prave probleme”

Pa, dobro, kad je uopće u svojoj povijesti taj naš Dinamo pripadao svojim članovima?

“Ja sam rođen krajem 1980-ih i moram reći da to još nisam doživio”, iskren je Čošić. “Ali ljudi uvijek prepričavaju tu ’82. i vjerujem da je Dinamo tada itekako pripadao svojim navijačima.“

Obično se uzima kako su rezultati prve momčadi šlag na tortu cjelokupnog rada kluba i njegove uprave – kako u udruzi komentiraju recentne uspjehe Plavih?

“Sigurno da svakog dinamovca vesele uspjesi kluba”, započinje odmjereno Čošić. “I naravno da nam je drago što momčad i trener dobro rade svoj posao, tako da što se tiče tog sportskog dijela teško da možemo imati nekakvu zamjerku”, kaže. “Ali taman i da Dinamo osvoji Europsku ligu, taj rezultat ne može biti dimna zavjesa za prave probleme u klubu, kojih ima i dan danas“, rezolutan je, kao i inače u svojim javnim nastupima. Okej, ali netko bi vam mogao dometnuti kako nepotrebno kvarite atmosferu. “Mi ni u jednom trenutku nismo kvarili atmosferu”, odgovara samouvjereno. “Pa cijela je ta naša priča počela pozitivno. Još ovo ljeto smo radili plakate s pozivima na utakmice. Mislim da su i igrači osjetili tu energiju koju im daju tribine i mi ćemo i dalje pozivati ljude da dođu navijati za Dinamo. Jer ljudima je tamo mjesto.”

Iako će Juraj isticati kako iz udruge nisu “išli negativno” spram kluba, u Dinamu se s time vjerojatno neće složiti. Primarni motiv osnivanja udruge — koja je zapravo sljednik dosadašnje ‘borbe’ inicijativa Zajedno za Dinamo i Za naš Dinamo, kao i glasnik stavova Bad Blue Boysa, navijača okupljenih u Futsal Dinamu te bilo kojih dinamovaca koji to žele — bilo je stopiranje preoblikovanja kluba u športsko dioničko društvo. Privatizaciju su u Dinamu najavili još 2014., a u svibnju ove godine zaustavilo ju je Povjerenstvo za profesionalne sportske klubove Središnjeg državnog ureda za šport.

“Žurilo im se s time proljetos jer klub nije bio opterećen nepravomoćnom presudom vodstvu kluba”, smatra Čošić te dodaje kako se procesom preoblikovanja htjelo “izbrisati” cijelo razdoblje onoga što u udruzi smatraju nelegalnom i nelegitimnom vladavinom. “Iskreno, ne znam koliko je puta dosad odbijen”, kaže Juraj, misleći na Dinamov elaborat koji je Povjerenstvo odbacilo jer popis članova kluba nije bio uređen, odnosno nisu dostavljeni njihovi osobni identifikacijski brojevi. Naizgled se čini kao minoran propust, što i ističu u Dinamu, a prema Čošićevim se insajderskim informacijama klub navodno ponovno priprema za privatizaciju.

“Možda bi članovi čak birali istu ovu upravu”

Problem je, međutim, nešto kompleksniji.

Gradska skupština u srpnju je izglasala zaključak kojim se protivi preoblikovanju dok se u klubu ne provedu potpuno transparentni izbori, iako treba reći da takav zaključak u suštini ne stopira privatizaciju. Mjesec dana kasnije Sportska inspekcija Grada Zagreba utvrdila je kako u Dinamu ne posluju po zakonu te kako krše vlastiti statut.

“Dinamovi skupštinari ne mogu dokazati legitimitet”, tvrdi Čošić te pojašnjava kako su prema važećem statutu, u trenutku njegova donošenja 2015., skupštinari trebali biti članovi kluba minimalno pet godina, a što, prema inspekcijskom nalazu, u Dinamu ne mogu dokazati. “Inspekcija je utvrdila i kako se Skupština bira, ali ne i povredu statuta po tom pitanju. Suludo je da stari saziv Skupštine bira novu na prijedlog Izvršnog odbora”, ističe Čošić te dodaje kako su se zbog toga žalili drugostupanjskoj inspekciji, odnosno Športskoj inspekciji SDUŠ-a.

Već niz godina ‘opozicija’ tvrdi kako su uprava i Skupština kluba iz Maksimirske 128 nelegalne i nelegitimne, dok iz Dinama, barem u posljednjoj verziji, odgovaraju kako je Skupština tijelo sastavljeno od predstavnika koji su izabrani na način propisan statutom.

“Da, ali tko su naši predstavnici? Kako, kada i tko ih je izabrao?”, pita se Čošić. “U biti je taj Gradski ured za opću upravu glavni krivac za sve”, smatra. “Oni su sve to ovjerili — i taj statut i svaku promjenu skupštinara. U Uredu kažu kako se oni ne bave nezakonitostima i statutima već samo ovjeravaju ono što im se dostavi.“

Okej, recimo da se kojim slučajem raspišu izbori te da netko na izglasavanje stavi pitanje preoblikovanja kluba. Bi li on, primjerice, glasao za privatizaciju?

“Pa ja osobno ne bih… Stvarno bi volio da se tom članskom modelu da prava prilika”, kaže, ali ističe kako ne može reći da je to stav cijele udruge. Pa, ipak, nastavljamo u tom smjeru — prema nekim njegovim informacijama, u svijetu ima preko milijun Dinamovih navijača. “A eto, članova tek sad ima oko 10.000. Znači, gdje su ti dinamovci? Ljudi uopće ne vjeruju u demokraciju, uopće ne vjeruju da mogu išta promijeniti.”

Model “Jedan član — jedan glas” u Hrvatskoj se, kao i toliko drugih pitanja, razmatra prilično površno i na dva oprečna načina. I dok ga jedni pomalo nesvjesno idealiziraju i romantiziraju, drugi posežu za onom floskulom da ulica ne može voditi klub. Sama činjenica kako Dinamo ima zaista veliku bazu navijača ohrabrujuća je, ali s druge strane u Hrvatskoj ne postoje osobiti primjeri uspješnog funkcioniranja tog modela, barem ne na vrhunskoj razini. Futsal Dinamo je, s čime se i Čošić slaže, puno manji organizam od starijeg brata, a po njegovu priznanju na posljednjoj je redovnoj skupštini sudjelovalo tek 30-ak od oko 2.500 članova. Nije li ta (politička) pasivnost, deficit političke kulture i demokratskog odlučivanja u Hrvatskoj realni problem?

“Siguran sam da je, ali to po meni nije razlog da se ne gura taj model ili da se ne stvara svijest o demokraciji”, odvažan je Čošić, koji u jednom trenutku kaže kako članovi kluba “nikada ne bi donijeli niti jednu štetnu odluku za klub”. Iako se tako izrazio vjerojatno misleći na odluku sadašnje Skupštine iz ožujka, kojom je ustanovljeno kako Dinamu nije počinjena nikakva materijalna i financijska šteta, pitam ga zašto misli da bi Dinamovi članovi birali bolje od, recimo, hrvatskog puka? “Ne kažem da bi bolje birali. Možda bi u ovom trenutku čak i birali istu ovu upravu — ali to je onda demokratska volja članova i nema više žaljenja. To ste birali, to ste htjeli i to je to. Ali bar bi postojao nekakav nadzor i kontrola.”

Javna tribina u utorak

Tijekom razgovora Čošić s vremena na vrijeme ističe ono što je želja dobrog dijela dinamovaca, a to je da se prestane sa sve bržom rasprodajom mladih Dinamovih igrača. S obzirom na grabežljivost tržišta upitno je, međutim, bi li članski Dinamo mogao usporiti taj proces.

“Sport je u svom izvornom duhu neprofitna djelatnost i to bi trebala biti njegova bit”, kaže. “I zato bi mi bilo draže kad bi se sav profit reinvestirao za rad kluba, a ne podijelo vlasnicima.“ Čošić dodaje kako u ovom trenutku ne vidi tko bi htio uložiti svoj novac u Dinamo. Svojevrsni nastavak ove rasprave odvit će se u utorak, u 20 sati u kazalištu Vidra, kada će se na poticaj udruge održati javna tribina naziva “Dinamo – jučer, danas, sutra” i sučeliti pravni ustroj udruge građana sa športskim dioničkim društvom. Sama činjenica da se takva tribina održava zapravo sugerira kako iz udruge ne žele nikome nametati stavove. “Naravno, pozvali smo i ljude iz kluba. Još uvijek službeno nisu ništa potvrdili, ali neki su se članovi Skupštine i Nadzornog odbora odazvali.”

Čeprkajući po Dinamovim financijama, polako ulazimo u posljednju trećinu našeg poduljeg razgovora. U udruzi nerijetko ističu kako je u klubu “katastrofalno financijsko stanje”, ali neki će reći kako Dinamo uredno posluje i funkcionira već više od 10 godina.

“Pa, rekao bih da posluju veoma rizično”, smatra Čošić, inače magistar Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, specijaliziran za sportski menadžment. Njegova tvrdnja se ponajviše oslanja na činjenicu što klub većinu prihoda ubire od transfera i od UEFA-e. “Ja se pitam što bi bilo da dvije ili tri godine zaredom ne dođe sportski rezultat. Što da zaredaju ozljede, sportske nesreće i ispadanja u Europi?”

Dinamo je 2016. godinu završio s preko 100 milijuna kuna plusa, a prošlu sa 112 milijuna kuna minusa. “To je bio jedan alarm koji se upalio”, upozorava. “Obveze i dugovi bili su na jednakom omjeru kao i cijela imovina kluba. To je vrlo rizično”, kaže Juraj te ističe zabrinutost zbog obveza za inozemni kredit, koje su zaključno s prošlom godinom iznosile 105 milijuna kuna. “Klub bi trebao razmišljati strateški, pet godina unaprijed, a ne da svake godine prodajemo igrače samo da bismo preživjeli.”

“Ljudi se ne mogu tek tako kupiti nekim rezultatom”

Pa, dobro, koliko uopće Dinamovog puka stoji iza stavova i ciljeva udruge?

“Meni je Dinamov puk prilično apstraktan pojam”, započinje sporo i teško, pomalo zateknut pitanjem. “Imate činjenicu da se jako puno ljudi deklariraju kao dinamovci, a onda pogledate utakmicu HNL-a gdje jedva dođe koja tisuća”, kaže te ističe nešto što su možda mnogi smetnuli s uma: činjenicu da Dinamove domaće prvenstvene utakmice ove godine pohodi manje ljudi nego prošle u ovo doba. “Čak i ako izostaviš derbi koji je u ovo doba lani odigran, imaš 200-injak ljudi manje na tribinama po utakmici. To je stvarno porazno i pokazuje kako se ljudi ne mogu tek tako kupiti nekim rezultatom. Dinamovci, oni koji istinski vole ovaj klub, još se nisu vratili.”

U udruzi ljudima žele ponovno stvoriti naviku dolaska na utakmice, pogotovo na one manje, ali koliko je to realno očekivati? Od 1991. naovamo rijetko je kada Dinamo imao veliku ili veću podršku na manjim utakmicama. Također, sve dok je prisutan sportski rezultat, možemo propitkivati koliko je svekolikom Dinamovom puku uistinu bitan način kojim se upravlja klubom. Čošić se s time načelno slaže, ali smatra da velikom broju ljudi jest važno da Dinamo funkcionira pošteno, transparentno i uspješno, što je zapravo jedini cilj udruge.

“Mi ćemo i dalje raditi na omasovljavanju članstva i pozivati ćemo ljude na utakmicu”, kaže i dodaje da će transparentno raditi na izradi novog statuta. “Iako smatramo da je ova skupština nelegitimna, nekakva nagodba bi bila da sami usvoje novi statut i da se putem njega raspišu izbori. Ne možemo mi navijati protiv Dinama, Dinamo je za nas ideologija”, kaže mi u jednom trenutku pa nešto kasnije, sasvim nesvjesno, otkriva taj unutrašnji raskol koji neke dinamovce razdire već niz godina.

“Sve smo emocije vezane za Dinamo već jednom izgubili… I nemamo više što za izgubiti.”