Dinamovac u egzilu

Igor Jovićević i njegov 'ratni' Šahtar oduševili su na startu Lige prvaka

Zadnja izmjena: 15. rujna 2022.

Jedna od fotografija koje su obilježile prvo kolo ovosezonske Lige prvaka prizor je pozdrava Joška Gvardiola i Igora Jovićevića uoči međusobnog susreta njihovih sadašnjih klubova, RB Leipziga i Šahtara iz Donecka.

Trebao je to biti ogled posrnulog ukrajinskog diva i favoriziranog bundesligaša, ali nogomet se i dalje pobrine ponuditi neočekivane, lijepe priče. Konačnih 1:4 za Šahtar, čime je Jovićević ultimativno presudio Domenicu Tedescu na Lepzigovoj klupi, bio bi poprilično dobar rezultat za klub i u onim starim, sretnijim danima, a kamoli sad kad klub proživljava možda i najteže trenutke u svojoj povijesti.

Za svijet je ta fotografija tek susret jednog od najtraženijih mladih talenata na svijetu i razmjerno anonimnog zemljaka mu koji je posložio temelj te senzacionalne pobjede na najvećoj sceni. Međutim, ona kod nas ima i dublje značenje, osobito kad zagrebete iza površine njihovih priča koje su se u jednom trenutku preklopile ondje gdje je za obojicu ionako sve počinjalo, u Maksimiru, i koje su sada otišle u različitim smjerovima. U Dinamu vrijeme teče brzo; za Joška je ono proletjelo na najbolji mogući način, dok je za njegova mentora Igora, koji ga je kao trener vodio i kroz one velike uspjehe u UEFA Youth League, to vrijeme bilo skraćeno i obilježeno gorčinom.

Nakon što se u onom lockdown ludilu Nenad Bjelica pokupio iz Maksimira — bolje rečeno, nakon što su mu Mamići zavrnuli ruku u demonstraciji sile oko kresanja ugovora u pandemiji — kao ad hoc zamjensko rješenje nametnuo se Jovićević, koji je do tog trenutka obnašao dužnost trenera juniora, ali i B momčadi. Bilo je to najpragmatičnije rješenje za velike vođe, kojima je po običaju Igor dobro došao za sanaciju tog tada nepopularnog Bjeličina smaknuća. Sin Dinamove ikone Čede Jovićevića, koji je nažalost preminuo samo tjedan dana prije nego što je stigao vidjeti sina na klupi prve momčadi, na predstavljanju je bio očekivano emotivan.

Jovićević često spominje riječi kao što su “borba”, “srce”, pa i “strah”. U najavi ogleda sa Celticom poručio je kako “nema duha i hrabrosti bez straha”

“Volim Dinamo od malena, cijeli život sam tu, tata me u ove prostorije doveo dok sam imao četiri godine. I želio sam biti trener Dinama, nije mi bilo važno kad”, govorio je tada. “Ovo je ostvarenje mojih dječačkih snova, doista je neizmjerna radost koju osjećam, ali isto tako i velika odgovornost koju sa sobom nosi dužnost prvoga trenera”.

Nema sumnje u to da Igor istinski voli Dinamo; s klubom je vezan odmalena i u svakom se smislu, igrački i emotivno, vezao uz njega. Osjećaj mu je produbljen činjenicom da nikad nije zaigrao za prvu momčad, jer je već sa 17 potpisao ugovor s Real Madridom, pa mu je ovo bio i svojevrsni supstitut. No, to i dalje nije bio romantičan Dinamo, kakvog je možda onomad napuštao; to je sada bio nemilosrdni Dinamo, onaj koji vječno traži nove vojnike kluba da ih iskoristi i ispljune, bez razmišljanja o nekakvoj, eto, emociji, povezanosti i odanosti.

Prilika kakva se ne propušta

Jovićević je na kraju i viđen kao takav; vojnik kluba koji je samo odradio prljavi posao nakon uspješnog trenera i za kojim nitko nije plakao nakon što ga je taj isti sustav ispljunuo nakon svega sedam utakmica, u kojima će mu ostati zapisano jedino da je — pomalo i nerezonski forsirajući mlade igrače — službeni debi u prvoj momčadi dao Josipu Šutalu i Bartolu Franjiću. Poslan je u egzil, putem kojim su se zaputili mnogi koji su završili u nemilosti te više maksimirske sile.

Njega je put odveo na istok, u Ukrajinu, gdje je i završavao svoju igračku karijeru i započinjao trenersku. Ondje nije bio usamljen; u Dnjipro-1, nasljednika ugaslog ukrajinskog velikana, doveo je dvojicu igrača koji su također razmjerno brzo odbačeni iz Maksimira i koje je vodio u Dinamu: bili su to Mario Ćuže i Neven Đurasek. U kratkom je rok momčad koja se borila za opstanak u ligi doveo do borbe za europska mjesta, vrativši se u njega čak i po izbijanju rata. A onda je na vrata pokucao Šahtar, šampion u egzilu koji se uoči nastavka natjecanja u ratnom uvjetima našao u teškom stanju.

Iako se klub nekako snalazio i održavao kvalitetu kadra kroz sve ove godine od prvotne ruske okupacije ukrajinskog istoka, otvoreni rat i bombe nad glavama dovele su niz stranih nositelja igre u situaciju da im ipak nije bilo toliko stalo do kluba da bi riskirali živote igrajući za njega. Kakvo je realno stanje u klubu ilustrirao je i šef klupske akademije, Portugalac Edgar Cardoso, kada mi je u Šahtarovu splitskom egzilu naglašavao kako mora raditi praktički bez plaće, pošto su mu bankovni računi s ukrajinskom plaćom zamrznuti. U takvim okolnostima sve staje u borbi i improvizaciji, što je ogromni teret za svakog profesionalca, a pogotovo onog koji nije i emotivno vezan uz klub.

I kada su svi, od većine najboljih igrača predvođenih brazilskom grupom pa do hvaljenog trenera Roberta de Zerbija, napustili tu priču u potrazi za mirnijim životom i unosnijim poslom, Šahtar je hitno trebao pronaći načina da barem pokuša ostati kompetitivan.

Darijo Srna je tada u pomoć pozvao Jovićevića i on je taj poziv prihvatio, iako je to značilo da će svakako razočarati ljude iz svog dotadašnjeg kluba. Bilo je tu i teških riječi koje su mu upućivali ljudi iz klupskog vodstva, ali Jovićević je znao da mu se u takvoj situaciji ukazala prilika kakvu ne može propustiti.

Gotovo svi starteri Ukrajinci

Odlučio je ostati i izboriti se, znajući da mu povratak u Hrvatsku, gdje je obilježen kao ispljunuti Mamićev vojnik, ne donosi nužno prosperitet. Za sobom je, opet, povukao Đuraseka, i krenuo raditi s onime što ima, a to su prekaljeni domaći veterani poput kapetana Tarasa Stepanjenka i skupina mladih lavova, praktički isključivo domaćih igrača. Protiv Leipziga je tako prosjek godina prve momčadi bio tek nešto iznad 24, iako je suigrače s klupe nadzirao još jedan veteran, vratarska ikona Andrij Pjatov. To im je ujedno bila i tek druga natjecateljska utakmica nakon osam mjeseci ničega.

Jovićević uoči Šahtarovih utakmica često spominje riječi kao što su “borba”, “srce”, pa i “strah”. U najavi večerašnjeg ogleda sa Celticom u ‘domaćoj’’ Varšavi poručio je kako “nema duha i hrabrosti bez straha”. Možda naizgled i pretjeruje s tom ratnom retorikom, pogotovo s usporedbama igrača s vojnicima na frontu, što je radio baš uoči utakmice s Leipzigom.

Ali opet, na neki način zna da na dispoziciji sada ima praktički samo ljude koji su srcem vezani za klub, kao i za Ukrajinu; od kluba koji je uvijek slovio kao ‘prvak’ internacionalnog skautinga i kojem je vječni trademark bio kostur ekipe sastavljen od brazilskih talenata, Šahtar je došao do momčadi u kojoj su — izuzevši desnog beka, Brazilca Lucasa Taylora — svi starteri u Ligi prvaka bili Ukrajinci. To je ekipa u rekonstrukciji, ona koja se tek treba kvalitativno dokazati, pogotovo na velikoj sceni. Motivacija tu može raditi veliku razliku, ma koliko ona nama u daljini djelovala pomalo patetično i usiljeno populistički.

Ponijevši neostvarenu želju za dokazivanjem iz svog Zagreba, Jovićević ju je sada kanalizirao u nešto što je cijeloj momčadi nasušno potrebno u ovom egzilu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s