Ponekad se sve svede na onu rečenicu koja se pogrešno pripisuje Johnu Wayneu, a zapravo dolazi iz Plodova gnjeva Johna Steinbecka i glasi: Man’s gotta do what a man’s gotta do. A nekada nema teže stvari no sprovesti u djelo takvu jednostavnu maksimu.
Prije 10 godina je taj apsurd dobro spoznao Dirk Nowitzki dok je s Dallas Mavericksima igrao svoje drugo NBA finale.
Suparnik je bio isti kao i u prvom pokušaju dohvata prstena, Miami Heat, ali za razliku od 2006. kada su na drugoj strani stajali Shaq O’Neal i Dwyane Wade, te 2011. se tamo nalazila skupina superstarova koja je instantno izgledala nezaustavljivo i The Heatles, kako su ih zvali, bili su apsolutni favoriti. Doista, LeBron James, Chris Bosh i Wade su u najkraćem roku djelovali superiorno u odnosu na konkurenciju, a u toj su godini od publike smatrani, dobro se sjećam toga, najvećim zlikovcima. Taj je supertim bio sklopljen na ho-ruk, s jasnom namjerom da čim prije dohvati titulu i toliko kvalitetan da je kod ljubitelja basketa izazivao proporcionalni zazor.
S druge strane se nalazio Dirk u svojoj 13. sezoni u ligi u potrazi za prvim prstenom za sebe i franšizu. Izbor je tada bio kristalno jasan. Daleko od toga da Dirk nije imao s kim igrati u Mavsima, ali ta finalna serija 2011. bila je i ostat će simbolom tipične američke priče o usamljenom zaštitniku. Nema veze što se u glavnoj ulozi outlawa nalazio jedan Europljanin — svaki narativ je nategnut — ali ovaj je bio toliko dobar da mu je sva paušalnost oproštena. Bila je to priča o dobrom i lojalnom Dirku, ponosu Dallasa, protiv trojice skupocjenih plaćenika, bezdušnih ubojica iz Miamija. Ipak, narativ je jedno, a život nešto drugo. U stvarnosti je Heat vodio 2-1 u partijama, igrala se 10. minuta završne četvrtine četvrte utakmice, a pri zaostatku od devet poena Nowitzki je sjedio na klupi s ručnikom prebačenim preko glave i nije bio baš u najafirmativijem raspoloženju.
“Želio sam biti na miru, sam sa sobom, sam sa svojim suzama”
Bio je sav uljepljen od znoja i, usprkos svom tom paklenom kaosu koji ga je okruživao, bilo mu je hladno. Dirk je drhturio. Nije se tresao od nervoze ili iščekivanja, već je razlog bio puno prozaičniji: bio je bolestan, napala ga je gripa koja se rasplamsala od prethodne noći i prala ga je temperatura od preko 38 stupnjeva Celzija. Osjećao se slabo i kao da ga je napustila sva snaga. Ozlijeđeni prst lijeve ruke s kojim se borio kroz playoff bolio ga je sve više, a tri četvrtine te po mnogočemu odlučujuće utakmice u finalnoj seriji odigrao je katastrofalno. Zabio je samo 11 poena iz 13 pokušaja; iako je ostatak tima dao sve od sebe, bilo je jasno da s takvim Nowitzkim nema šanse pored goropadnog Heata.
I onda je došao onaj moment iz narativa. Moment u kojem čovjek mora napraviti što već mora napraviti. Tko zna otkud se stvorila energija u njemu i suigračima, ali u posljednjih 10 minuta dogodio se Dallasov samoubilački ‘sve ili ništa’ povratak u život. Mavericksima je trebalo pet minuta da sustignu Heatovu prednost, a u završnici su presudili Dirkovo polaganje i Wadeove pogreške.
Alfa i omega
“Nisam se baš najbolje osjećao, ali ovo je finale”, jedva je nakon utakmice rekao Nowitzki, gušeći se od kašlja i šmrcajući, i kratko dodao: “Moraš dati sve od sebe”. Zvuči kao fraza, ali Dirk je tu rečenicu izgovorio zabrinuto. Jer iako je Dallas poravnao rezultat u seriji čudesnim comebackovima i pobjedama u dvjema utakmicama, Miami je još uvijek bio favorit. Pobjede u triler završnicama i herojski pogoci nisu mogle biti put do naslova. Ne možeš se provlačiti uvijek i zauvijek. Znali su to igrači obiju momčadi, kao i svi gledatelji na svijetu. Plavokosi Nijemac je bio izmožden, a ekipa obeshrabrena.
Ovo je svijet u kojem će carevati Frankenstein-momčadi poput ovog novokomponiranog Miamija, važno smo zaključivali tog ljeta 2011. I vjerojatno bismo bili u pravu da se momci iz Miamija nisu malo… zajebali. Naime, prije pete utakmice pojavila se snimka na kojoj se LeBron i Wade poslije treninga cerekaju i kašljucajući sprdaju s bolesnim Nowitzkim.
“On vam nikada to neće reći, ali vidio je tada snimku i doista ga je uvrijedila”, nedavno je u podcastu ispričao J.J. Barea, otkrivši storiju iz finala 2011. koja Dirka prikazuje u još jednom svjetlu, kao ponosnog čovjeka od krvi i mesa koji neće dopustiti da ga gaze. Kao da nije bilo dovoljno da u svojoj 13. sezoni gleda kako mu preko noći sklopljena superekipa odnosi naslov pred nosom, nego su ga pritom proglasili slabićem, glumcem i razmaženkom koji se prenemaže. Odlučio je da neće dopustiti poraz. Plavi anđeo se pretvorio u strašnog anđela-osvetnika koji će povesti svoje trupe u konačnu pobjedu.
Dallas je dobio iduće dvije i tako osvojio svoj jedini naslov prvaka u povijesti. Bio je to neočekivani obrat u borbi za naslov koju se lako moglo gledati kao borbu Davida i Golijata i u kojoj je, na sveopću radost puka, onaj ‘slabiji’ nadvladao jačega, bahatijeg. Također, nakon te finalne serije 2011. među igračima u NBA ligi znatno je opalo snimanje šaljivih videa posvećenih suparnicima.
U cijeloj priči oko Dallasove titule iz 2011. pomalo nepravedno se zapostavlja družina oko Nowitzkog koja je bila sve samo ne prosječna, uz trenera Ricka Carlislea u životnoj formi. Suludo je tvrditi da su Jason Kidd, Jason Terry, Barea, Shawn Marion, Tyson Chandler, Peđa Stojaković, Caron Butler i ostali slučajno postali šampioni, ali rijetke su priče u kojima se tako jasno nametnuo jedan čovjek kao alfa i omega zapleta i raspleta.
Kad ih je išlo i kad nije, Mavsi su napad igrali preko Dirka. Uglavnom su to radili i kroz regularnu sezonu, samo su u doigravanju sve karte bacili na Nijemca. Statistički bi se reklo da mu se povećao ‘volumen’, te smo u playoffu dobili naprosto ‘više’ Dirka: playoff je završio s prosjekom od 27,7 poena, 8,1 skokom i 2,5 asistencija, s postotkom šuta za dva 48,5 posto, za tri 46 posto i 94,1 posto s linije za slobodna. Dirkov usage rate je sa sezonskih 28,8 porastao na 31,1; u playoffu je Dallas zahvaljujući njegovoj većoj aktivnosti zabijao pet poena više. MVP finala je stoga mogao biti samo jedan igrač. I zato će priča o tituli iz 2011. uvijek biti nepravedna prema ostalim akterima.
Bijeg i povratak
To je tako s dobrim pričama i ne radi se tu o efektu dramatičnosti, već je naprosto fakt da je u svim onim teškim i zajebanim trenucima kada je glava bila na panju i serija se lomila, ondje bio Dirk protiv zvijezda iz Miamija. Kojima nije bila dovoljna vlastita snaga već su onako nadmeno bocnuli plavokosog anđela u najgorem trenutku. I zato ne čudi to što je Nowitzki, ne pričekavši posljednji zvižduk na kraju šeste utakmice, raspamećen pobjegao u svlačionicu držeći se za glavu.
“Želio sam biti na miru, sam sa sobom, sam sa svojim suzama”, rekao je kasnije Dirk kojeg su našli kako leži na klupi u maloj prostoriji kraj tuševa u kojoj su se nalazili ručnici; jedan mu je bio prebačen preko glave. “Sve ovo oko mene bilo je previše, sve skupa… Poželio sam biti sam.” Nakon što je došao sebi, pojavio se na ceremoniji poslije utakmice i nitko mu taj ‘bijeg’ nije uzeo za zlo. Imao je pravo na njega. Jer ovo je, na kraju svega, bila njegova priča.
Desetljeće nakon lude serije kojom si je Nowitzki zauvijek kupio mjesto među najboljima, plavokosi Nijemac opet je u Dallasu. Nakon što je poslije 12 sezona poručnik Carlisle napustio Mavse, Mark Cuban je pozvao Nowitzkog kao posebnog savjetnika u franšizi kojom opet caruje jedan Europljanin. Nema sumnje da Dirk zna što treba ili ne treba reći Luki Dončiću koji neminovno postaje superstar u potrazi za titulom. I opet, 10 godina nakon Dallasova podviga, dok gledamo finalnu seriju Sunsa i Bucksa te konačno ‘iskupljenje’ Chrisa Paula, svjedočimo tome koliko je važno osvajanje makar jedne titule te koliko se karijera drugačije vrednuje (ne)imanjem tog jednog, ali vrijednog prstena.
