Ovo ljeto pokazalo je da dolaze bolji dani za hrvatsku atletiku. Štoviše, može se reći da su već stigli. Nije to slučajno, već je plod više čimbenika: studioznost, predanost i komunikacija stručnog kadra povezana s povjerenjem i fanatizmom svojih talentiranih štićenika ključni su elementi uspjeha, a popraćeni su ulaganjem u infrastrukturu Hrvatskog atletskog saveza, koji je u posljednjih nekoliko godina svojim angažmanom omogućio izgradnju/obnovu respektabilnog broja tartan staza diljem zemlje.
Široj javnosti najvidljiviji plodovi tog uzleta svakako su sjajni nastupi članova naše seniorske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Münchenu koje se odvija ovog tjedna. Međutim, ranije ovog ljeta brojne izuzetne uspjehe ostvarili su mlađi uzrasti na najrenomiranijim velikim natjecanjima, što budi nadu da bi u bliskoj budućnosti narativ o “izdvojenim obiteljskim fenomenima” mogao pasti u zaborav, a u prvi plan doći priča o uspješnosti nacionalnog sustava.
Sve je krenulo na Europskom prvenstvu za mlađe juniore (U18) u Jeruzalemu, na kojem je Hrvatska osvojila dvije medalje. Brončana na 200 metara bila je Lara Jurčić (AK Agram Zagreb) s vremenom 24.22, a zlato je suvereno osvojila sedmobojka Jana Koščak (AK Sloboda Varaždin) s prikupljenih 6.106 bodova, od čega se posebno ističe preskočenih 187 cm u skoku u vis, što je strašno blizu mlađejuniorskim visinama Blanke Vlašić. Potrebno je napomenuti da su i Koščak i Jurčić ulazno mlađejuniorsko godište (2006.).
Potom je uslijedio Europski olimpijski festival mladih (U17) u Banskoj Bistrici. Riječ je o masovnom multisportskom događaju u organizaciji Europskog olimpijskog odbora, a Hrvatska je uvjerljivo najveće uspjehe ostvarila upravo u atletici. S osvojena tri zlata i tri srebra završila je s Francuskom na diobi petog mjesta (!) na ljestvici medalja. Ponovo su u glavnim ulogama bile Koščak i Jurčić: Varaždinka je ovaj put nastupala samo u skoku u vis i pobijedila s preskočenih 184 cm, dok je Zagrepčanka u kratkom razdoblju napravila znatni iskorak i s osobnim rekordom 24.05 odjurila do zlata. Trolist zlatnih Hrvatica upotpunila je Osječanka Mia Wild (AK Slavonija Žito) iznenađujućim trijumfom na 100 metara s preponama i ogromnim popravkom osobnog rekorda (13.46).
Ovo je najuspješnije EP u povijesti hrvatske atletike. No, još više veseli što postoje naznake da ono neće biti neponovljiva iznimka
Srebrne su bile Vita Penezić (Agram Zagreb) na stotci s vremenom 11.81 i Anna Ćurković (ASK Split) u skoku u dalj s preskočenih 5,99 metara. Da ne bi sve ostalo na djevojkama pobrinuo se Janko Kišak (Sloboda Varaždin) srebrnom medaljom na 110 metara s preponama (vrijeme 13.74), a svakako treba spomenuti i kadeta Franu Delongu (AK Hajduk Split) koji je ostao na korak do postolja na utrci na 400 metara (vrijeme 49.75), a bio je godinu dana mlađi (2007. godište) od ostalih finalista.
Konačno, početkom ovog mjeseca održano je Svjetsko juniorsko prvenstvo (U20) u Caliju, gdje se okupila mnogo jača konkurencija nego na kontinentalnim natjecanjima. Hrvatska je svejedno ostvarila niz respektabilnih rezultata, a najviše se istaknula Veronika Šokota (AŠK Zadar) osvojivši četvrto mjesto u bacanju koplja (54.47 m).
Izlazak iz anonimnosti
Ako ne možete popamtiti sva ova imena, to je sjajna stvar, jer znači da hrvatska atletika konačno dobiva na prijeko potrebnoj širini. Pozitivno je i to što navedeni talenti dolaze iz raznih klubova smještenih diljem Hrvatske; to je pokazatelj da se u zemlji generalno dobro radi. No, sve ove djevojke i mladići samo su zalog za blještavu budućnost koja im možda dođe, a možda i ne dođe.
Sadašnjost, pak, pripada seniorkama i seniorima u Münchenu, zahvaljujući kojima je nakon drugog dana EP-a Hrvatska bila na nevjerojatnom drugom mjestu u poretku medalja. U ta prva dva dana vidjeli smo nenadanu eksploziju hrvatske atletike. Zapravo, bile su to tri lančane detonacije koje su se stopile u veliki prasak koji je odjeknuo daleko šire od naših granica. A iza svake od tih detonacija krije se zasebna priča.
Prilično sam siguran da do ovog tjedna za 30-godišnju Mateu Parlov Koštro u Hrvatskoj nije čuo nitko izvan atletskih krugova.
OK, vjerojatno su revniji sportski fanatici načuli o njoj nakon što je lani završila na rubu TOP 20 na olimpijskom maratonu u Tokiju. Ona je trebala ostati samo trivija u hrvatskoj povijesti sporta, a postala je njezin integralni dio — osvajanjem europskog srebra u maratonu postala je prva žena koja je od osvojila trkačku medalju za neovisnu Hrvatsku, a ujedno i prva s trkačkom medaljom nakon legendarnog srednjoprugaša Branka Zorka, koji je nastupao 1990-ih. Ne može se reći da je hrvatsko trčanje u proteklih 20-ak godina bilo mrtvo, ali je svakako bilo irelevantno u globalnom kontekstu.
Dosadašnja karijera Parlov Koštro protekla je u bjesomučnoj borbi za izlazak iz anonimnosti. U mlađim danima bila je srednjoprugašica, ali prelaskom u AK Svetice kod trenera Slavka Petrovića nagovorila se prijeći na mnogo, mnogo veću dužinu. Vrlo brzo stigli su jako dobri rezultati, iako ne i prepoznati u zemlji koja priznaje samo pobjednike. Kucala je i kucala na vrata potencijalnih sponzora, ali uzalud. Sada se neka od tih vrata naprosto moraju otvoriti — Matea je u jakoj konkurenciji briljantno odrađenim maratonom zaslužila pozornost šire publike.
“Kad ćeš i ti preko 22?”
Filip Mihaljević, pak, nije baš nepoznato ime u domaćoj javnosti. Na velikoj sceni najavio se još kao 21-godišnjak svjetskom dvoranskom broncom u Portlandu 2016., a lani je također bio brončani na dvoranskom EP-u u Toruńu. Njegova karijera doživjela je stanoviti zastoj, ali ne zbog njegovih eventualnih pogrešaka ili ozljeda, nego zbog suludog iskoraka koji su napravili njegovi konkurenti.
Amerikanac Ryan Crouser skršio je svjetski rekord (23,37 m), a za sobom povukao Toma Walsha i Joea Kovacsa, koji su također došli na granicu donedavno nezamislivih 23 metra. Usto je i mnoštvo ostalih bacača prebacilo 22 metra, što je granica koju Filip još uvijek nije dosegao (najbolji rezultat mu je 21,94 m). Teško je bilo raditi hype oko momka od kojeg konkurenti bacaju metar dalje, a malo koga je zanimala činjenica da bi sa svojim osobnim rekordom osvojio zlato na svim Olimpijskim igrama od 1992. do 2012.
Već godinama ga poznanici salijeću pitanjima poput “Kad ćeš i ti preko 22?” i “Kad ćeš i ti osvojiti nešto?”, stoga je u Filipu niklo sjeme u sumnje u vlastite mogućnosti. Često se u unutarnjoj debati propitivao je li zapravo promašio karijeru i čeka li ga još dugi niz godina u kojima će iz najveće blizine svjedočiti grandioznim pothvatima svojih suparnika te slušati tuđe himne.
No, ASK-ov bacač othrvao se svim mentalnim krizama i nastavio vrijedno raditi pod budnim okom trenera Marka Mastelića. Odrazilo se to na kontinuitetu sjajnih rezultata, odnosno mnoštvom bacanja blizu razine osobnog rekorda. Konkurenti nisu uspijevali toliko dugo održavati najvišu razinu forme, stoga je Filip potpuno zasluženo dočekao svoj zlatni trenutak i kročio na najvišu stepenicu postolja, iako su čak petorica bacača u Münchenu imala bolji osobni rekord od njega.
I na koncu — Sandra Perković.
Žena koja se, da je htjela, u najvećem dijelu svoje karijere mogla s pravom busati u prsa i vikati: “Šampionka, to sam ja!”. Svoju je riznicu neumorno zatrpavala gomilom zlatnih odličja; njena se glad za pobjedama naprosto nije mogla utažiti i činilo se kao da će Sandrina dominacija biti vječna. No, proteklih godina pokazalo se da je i ona od krvi i mesa. Kriza, ako je uopće možemo tako nazvati, počela je s broncom na SP-u u Dohi, a najveći udarac bio je izostanak s postolja na OI u Tokiju. Brojni hejteri koje je tijekom karijere stekla zaključili su da je njezino doba prošlo; uostalom, protekle su čak četiri godine otkako se posljednji put okitila zlatom na velikom natjecanju.
Ali Sandra je tip osobe koju nikakve kritike ni podcjenjivanja ne mogu nagnati da posumnja u svoje mogućnosti; dapače, samo joj potpiruju ionako uvijek užareni radni elan. Srebro na nedavno završenom SP-u u Eugeneu bilo je pokazatelj da se vraća na stare staze, ali ipak je ono bilo gorkoga okusa, premda je iskazala zadovoljstvo ostvarenim. Sandra je naprosto žena koju istinsku mogu usrećiti samo pobjede, srebro je za nju samo podsjetnik na poraz.
Zato je u Münchenu konačno došla na svoje, iako je bila opasno pritisnuta od domaće predstavnice Kristin Pudenz. No, u petoj seriji duboko je udahnula, bacila jedan od ‘onih’ hitaca, utišala krcati Olympiastadion i napokon ponovo osjetila slast velikog trijumfa, slast koje se očito ne može nauživati, kao ni njen dugogodišnji trener Edis Elkasević iz AK Mladost. Šestom europskom titulom Perković je zabetonirala svoje mjesto među najdominantnijim prvakinjama i prvacima atletskog svijeta.
Izbornik Mladen Katalinić s pravom može uživati jer će na kraju ovog tjedna potpisati najuspješnije EP u povijesti hrvatske atletike. No, još više veseli što postoje naznake da ono neće biti neponovljiva iznimka.
