Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Djeca Pireja su gladna

Pogledi su im se susreli. Printezis se nasmijao. Spanoulis je ostao hladan

Zadnja izmjena: 11. svibnja 2017. Profimedia

U Dvorani mira i prijateljstva, koja je mirna i prijateljska samo kad nema nikog na tribinama, u tijeku je jutarnji trening Olympiacosa. Na jednom obruču bekovi odrađuju šuterske serije, dok na drugom viši igrači igraju jedan na jedan. Vassilis Spanoulis uglavnom promašuje i to obilato, no nitko se zbog toga ne nervira – ni trener ni suigrači, a ponajmanje on. Na licu mu je ucrtan izraz savršene ravnodušnosti kojeg ni sretni pogodak od table nije poremetio.

Ipak, desetak dana ranije čak se i malo zabrinuo.

Efes je vodio 2:1 u seriji, prepuna Abdi Ipekçi Arena nanjušila je krv ranjene zvijeri i tražila konačnu egzekuciju. Istrčao je na parket praćen zaglušujućim zvižducima, očima preletio po raspamećenoj masi, a pogled mu se zaustavio na plakatu s crveno-bijelim busom uz natpis “Bus to Piraeus“. Aluzija na kaznu igračima Panathinaikosa nakon ispadanja od Fenerbahçea bila mu je smiješna, ali nije se nasmijao. Osmijeh čuva samo za obitelj i pobjedničke parade.

“Prijevozno sredstvo!” pomislio je, “Misle da će me tako banalna stvar poput prijevoznog sredstva izbaciti iz takta!”. Navijači Efesa nisu znali da bi i kočijom išao do Atene i natrag ako bi to jamčilo podizanje novog trofeja za mjesec dana. A kazna? Kao da može biti veće kazne od samog poraza, od spoznaje da je kraj, da će drugu godinu u nizu Final Four gledati na televiziji.

To nije bila opcija. Inače čuva najbolje za završnicu, ali ovog je puta potegnuo od samog početka – ludim tricama i još luđim asistencijama držao je Turke na sigurnoj udaljenosti. Kada je sirena označila kraj, znao je da je gotovo, da su već u polufinalu. Efes je sjajno utrenirana ekipa puna klasnih igrača, ali dovoljno je iskusan da zna prepoznati momčad bez vođe, momčad bez karaktera, a takve ne pobjeđuju dvaput u grotlu Pireja. Tako je i bilo, majstorica je za majstore – brojio je do 22.

Svratio je načas do klupe, iskapio pola boce vode pa se vratio odraditi još jednu seriju trica iz kuta tijekom koje su mu misli odlutale dalje u prošlost. Pred očima su mu se vrtjeli isječci nekih od najblistavijih i najružnijih perioda karijere. Od stupanja na reprezentativni tron Europe u Beogradu, nešto kasnijeg torpediranja Amerikanaca pa do grijanja klupe u NBA netom potom.

Prisjetio se frustracije i izgubljenosti, nevjerice dok je čitao izjave svog trenera u kojima govori novinarima kako ga žali, kako treba shvatiti da je u Americi tek nepoznati novajlija i da sve što je dotad osvojio ne znači baš ništa.

“A tko si TI, Jeffe Van Gundy, i šta si TI to osvojio?”, po tko zna koji se put u životu zapitao. Trice su počele ulaziti kao kap, gnjev je oduvijek bio sjajan motivator.

Potom ga je struja svijesti odvelo do prve titule Eurolige, one osvojene u zelenom dresu. Titule osvojene s briljantnim trenerom i vrhunskim, predobrim suigračima. A vrhunski su suigrači najveći blagoslov i najpodmuklije prokletstvo. Iako je bio MVP Final Foura, u očima navijača Panathinaikosa on je bio tek egzekutor, novopridošli šlag na torti. Pao je bio momčad Dimitrisa Diamantidisa i Željka Obradovića, koji su im već donijeli naslove, a on i da ih donese još dvostruko, opet neće moći postati neosporni broj jedan. Barem ne tu.

Ljudi kažu da je tanka granica između ljubavi i mržnje. U njegovom slučaju točno 19 kilometara, kolika je udaljenost između OAKA Arene i Dvorane mira i prijateljstva. Prelazak u redove gradskog neprijatelja bio je nezamislivi nož u leđa za tifose Panate, pa su počele pljuštati uvrede sa svih strana.

“Kažu da sam ohol, gramziv, nečastan… Nisu mogli razumjeti moju ambiciju, moju jedinu ambiciju – da budem najbolji!”

I dok se većina ljudi vodi onom “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, on je krenuo potpuno suprotnim putem. Nije htio stajati u redu za prijestolje, već se odmetnuo i odlučio preuzeti kraljevstvo izvana, srušiti dugovječnu dinastiju.

Za razliku od većine autsajdera, oni se neće preplašiti snage suparnika. Olympiacos se više ne boji, on straši

To se činilo kao nemoguća misija – osim same igračke kvalitete, tu je bio i kompleks koji je Pao nametnuo Olyju tijekom 15 godina dominacije. Prve je sezone bilo sve po starom, osjetio je gorčinu poraza, a onda je došao ON, njegov suigrač iz snova, onaj koji će na svaki način pridonijeti pobjedi, mnogo puta i biti najbolji, ali mu neće oteti slavu, već će prihvatiti njegovo vodstvo. Šutnuo je još jednom sa zadrškom pa se okrenuo prema suprotnom košu i pogledom obuhvatio gorostasnog Georgiosa Printezisa, koji je upravo pogodio horog. Ne poluhorog, već puni, pravi, gotovo izumrli horog. A onda je stavio još jedan pa još jedan pa još jedan…

***

I s 32 godine, Printezis svaki trening shvaća smrtno ozbiljno jer je svjestan da su ga isključivo treninzi doveli od trnja do zvijezda. Glavom su mu prolazili podsmjesi davnih suigrača, uzdasi tribina kad bi promašivao s takvom tehnikom. “Kako to ovaj šutira! Nećeš tako daleko”, vikali su. Znao je da jedino konstantnim pogocima može začepiti usta predrasudama okovanom društvu.

Konačno je promašio horog, lopta se odbila od vanjskog ruba obruča. Zgrabio ju je, u hipu poletio i silovito zakucao, ali čisto, bez vješanja na obruču. Svaki put kad se digne zakucati, u desetinki sekunde u podsvijesti mu iskrsne slika plafona dvorane u Sevilli, koji mu se zauvijek urezao u pamćenje zbog stravičnog pada prilikom zakucavanja.

Pao je direktno na rame i slomio ga te se stao nekontrolirano trzati u agoniji koja je uslijedila. Svi su pomislili na najgore, da je stradala kralježnica, ali, iako je parket napustio na nosilima, imobiliziranog vrata, odmah se nakon utakmice vratio timskim busom u Malagu. Njegova privrženost momčadi bila je beskrajna, za nju bi podmetnuo i slomljena leđa, ali samo je jednom timu iskonski, svim svojim bićem pripadao, stoga je uslijedio povratak u matičnu luku Pirej nakon dvogodišnje avanture u Unicaji.

Olympiacos nije bio onakav kakvim ga je pamtio. Stari Oly, u kojem je proveo tolike sezone, uvijek je bio skup kvalitetnih igrača koji su svaki novi početak okončali gledajući u leđa omraženim Zelenima, uvijek iznova parajući srca svojim fanatičnim navijačima. A onda se vratio nakon dvije godine i na treningu ga je dočekao ON.

Uhvatio je loptu jednom rukom i okrenuo se. Znoj mu se cijedio čitavim licem i tijelom išaranim tetovažama, stoga je morao temeljito pobrisati kapke da bi promotrio Spanoulisa koji je, jedva zadihan, stajao na liniji za slobodna bacanja.

Poznavao ga je otprije iz međusobnih okršaja i reprezentacije, oduvijek mu se divio, ali nije mogao ni sanjati da će jednog dana stajati zajedno u crveno-bijelom dresu. Kad je čuo vijest o transferu, pomislio je da se netko neukusno našalio.

Nije bila šala, kao što od tad neće biti ni Olympiacos.

Kvaliteta je konačno dobila karakter, dokazanog pobjednika da je povede u ispiranje ljage nakupljene u 15 godina ponižavanja i propalih snova. Ono što je on u stanju napraviti, vidio je samo na igricama, ono kad u ključnim trenucima susreta Vassilis Spanoulis postane Kill Bill, kad prolazi kroz obrane kao nož kroz maslac, kad pogađa šutove kroz oči najboljih defenzivaca, kad mu se zacrni sve osim koša. Ali shvatio je da, koliko god mahnito genijalan u završnicama bio, može zatrebati pomoć, stoga mu je jednom prišao i rekao: “Ako zagusti i utroje te, bit ću spreman.”

“I nisam lagao”, ponosno pomisli, sjetivši se svog floatera izvučenog ‘iz gaća’ kako u posljednjoj sekundi prolazi kroz obruč šokiranih Rusa i donosi toliko dugo očekivanu titulu europskog prvaka, titulu koja je značila krunidbu nove dinastije.

Sada ih ponovo očekuje moćni CSKA, stara mušterija, pa Real Madrid ili Fenerbahçe ako bude sve po planu. Svi imaju više aduta za napasti trofej od njih, koji su opet autsajderi. To mu se sviđa jer takvi trofeji teže više od onih osvojenih u statusu favorita – a za razliku od većine autsajdera, oni se neće preplašiti snage suparnika. Olympiacos se više ne boji, on straši!

***

Spanoulis je upravo završio sa serijom bacanja i okrenuo se. Pogledi su im se susreli. U tom je trenutku nagla grmljavina zaglušila zvuk udaranja lopti o parket. U obližnjoj luci uskovitlali je vjetar razbjesnio more, a iz crnih se oblaka stropoštao pljusak – započela je proljetna oluja praćena udarima munja.

Printezis se nasmijao. Grčka Munja, tako su ga prozvali navijači. Spanoulis je ostao hladan. Još nije vrijeme za smijeh, možda za desetak dana u Istanbulu, kao i prije pet godina. Dominacija u Grčkoj traje, ali čak su četiri godine prošle od posljednjeg uspona na europski Olimp, zaželio se osjećaja… Krajnje je vrijeme da se grčka oluja ponovo preseli na tursko tlo. Djeca Pireja su gladna.

Ne propusti top članke