Dječak od milijun dolara

Carlos Alcaraz nije poput ostalih mladih igrača. On je the real deal

Zadnja izmjena: 7. rujna 2021.

U početku bijaše, pokazat će se, budući bad boy tenisa, Nick Kyrgios — iako njega zapravo i nisu toliko promovirali — a ubrzo se pojaviše Sascha Zverev, Karen Hačanov, Borna Ćorić, Frances Tiafoe, Andrej Rubljov, Daniil Medvjedev i, sjeća li se još tko njega, Chung Hyeon. Možda i najseksiplniji primjerak među tzv. NextGen generacijom bio je onaj najmlađi, tj. Denis Shapovalov, a mnoge će očarati i pomalo nagla pojava izvjesnog Stefanosa Tsitsipasa. Nismo stigli ni popamtiti sva ova imena, a već su počela nicati nova kao što su Alex De Minaura ili, još bolje, Felix Auger Aliassime, a posljednjih godinu i pol govore nam da je Jannik Sinner The Next Big Thing, što god to značilo… Posljednjih mjeseci svi su valjda čuli i za Lorenza Musettija, a zacijelo smo još nekoga i zaboravili…

Nitko od ovih igrača, nemojmo se lagati, nije ispunio naša očekivanja, a poučeni tim iskustvom sva nova imena dočekujemo s izvjesnom dozom skepse. Radilo se o iluziji koju su nam iz zapravo razumljivih razloga pokušali prodati, a izgledno je da će to i dalje činiti. Četvorica od gorespomenutih danas su top 10 igrači, sedmorica u top 20, ali svakome od njih možete naći nešto što vas iritira. Samo od ovih koji su u top 10: jedan u 24 nastupa na Grand Slamovima još nije upisao top 10 pobjedu, drugi s 25 i kusur godina kuka da ne može igrati na zemlji i slično, treći svako toliko gubi dobivene mečeve, a četvrti, ne znam je li uopće spomena vrijedan, nema niti Masters 1000 titulu… Nijedan od njih nije bio u stanju ući u četvrtfinale Wimbledona…

I onda ti, nakon svega u što se te pokušali uvjeriti, dođe on. Carlos Alcaraz Garfia, momak rođen 5. svibnja 2003. Dječak koji nije poput ovih gore. Dječak od milijun dolara.

Dječak koji je prvu pobjedu na profesionalnoj razini upisao s 14 godina, kad je na Futuresu u Murciji svladao Federica Gaija, 292. igrača na svijetu; dječak koji je s 15 godina upisao prvu pobjedu protiv top 200 igrača. Dječak koji je sa 16 godina i devet mjeseci upisao prvu pobjedu na ATP Tour razini, u svom prvom nastupu, u veljači prošle godine u Rio de Janeiru, i to protiv Alberta Ramosa, tada 49. igrača na svijetu; dječak koji je sa 17 godina i pet mjeseci imao već tri naslova na Challenger Touru — mlađi je toliko turnira osvojio samo Richard Gasquet, davne 2003.

Mladi igrači obično imaju i neke lako prepoznatljive nedostatke u igri; Alcaraz ih jednostavno nema. Dečko je već sad gotovo kompletan igrač

Dječak koji će u svojoj prvoj sezoni na ATP Tour razini, zapravo ovoj, osvojiti svoj prvi turnir, ući u top 50 te u svom četvrtom nastupu na Grand Slamu doći do četvrtfinala. Na tom putu pobijedit će i jednog od gore spomenutih, trećeg igrača na svijetu, te time ostvariti ono što neki nisu mogli u 24 nastupa na GS-ovima…

“Nikad nisam vidio nekoga da lopticu udara tako jako”, zavapio je Tsitsipas nakon poraza u pet setova.

Strah kod suparnika

Kad pričamo o mladim, a iznimno talentiranim igračima, postoje određene zakonitosti koje u manjoj ili većoj mjeri vrijede za sve. Postoje određeni nedostaci i problemi u igri, glavi i mentalitetu koji su sasvim uobičajeni za mladog igrača, koliko god je to teško shvatiti.

Teško je sad to sve pobrojati i dobro strukturirati, ali s obzirom na jučerašnji meč koji je odigrao Alcaraz, možda nije loše krenuti s onime da mlađi igrači teško podnose situaciju u kojoj imaju lošiji dan; u kojoj se stvari ne odvijaju onako kako oni to zamisle, tj. kad naprosto loše igraju. Možete za primjer uzeti Medvjedeva ili Rubljova, tipove koji bi često gubili kontrolu nad emocijama, počeli bi se žaliti, kukati i izgovarati te u krajnjoj liniji gubiti fokus. Nije to, dakle, ništa toliko neobično, ali, pogađate, Alcaraz jednostavno nije takav.

“Nikad nisam vidio da Rafa čini loše stvari na terenu ili da se žali”, rekao je jednom. “To su stvari koje mogu utjecati na tebe i zato pokušavam biti poput njega”, dodao je.

Španjolski igrači inače su poznati po disciplini emocija i uvijek borbenom pristupu, ali Alcaraz je direktno upijao stvari upravo od Nadala, pa iz toga proizlazi i taj njegov die-hard stav na terenu, samo jedna od osobina kojima neodoljivo podsjeća na Rafu. Dečko naprosto prihvaća činjenicu da ne mora igrati bajno i upravo je zato u stanju okrenuti 2-5 s duplim breakom zaostatka u trećem setu protiv Tsitsipasa i upravo je zato jučer pobijedio Petera Gojowczyka, iako je igrao znatno lošije nego u meču s Grkom.

“Naučio sam puno na zadnjih nekoliko turnira”, rekao je u travnju ove godine, nakon svega šest odigranih turnira na ATP Touru. “Bili su to moji najveći mečevi, protiv najvećih igrača. Ali najvažnija stvar koju sam naučio je to kako da se nosim s pritiskom u kritičnim trenucima, kako da kontroliram emocije, što trebam igrati u tim trenucima.”

Mlađi igrači obično trebaju i nekoliko dobrih ili velikih poraza da bi se naučili nositi s tim pritiskom velikih mečeva iliti poena, ali Alcaraz jednostavno nije takav. Možda će netko reći da se radi o klasičnoj klinačkoj prepotenciji, tendenciji da u toj dobi ne razmišljate previše, ali moj je dojam da je itekako svjestan trenutaka u kojima se nalazi; Alcaraz će peti set protiv Tsitsipasa, dotad svoj najvažniji set u životu — ili općenito cijeli meč, pravi roller coaster emocija i situacija koje nikad ranije nije susreo — na centralnom terenu u New Yorku, odigrati kao da je sve to već negdje masu puta iskusio.

“Puno se igrača stisne na velikim poenima”, započeo je jednom. “Ne žele napraviti pogrešku, već čekaju da je napravi suparnik. Ja volim ići po poen, mislim da je to pravi put — barem će poen završiti po mojim uvjetima i mislim da bi suparnik mogao osjetiti strah kad vidi da pokušavate staviti pritisak na njega. Juan Carlos govori mi to svaki dan”, rekao je, misleći na bivšeg broja 1, Juana Carlosa Ferrera, s kojim radi od svoje 14. godine. “Budi agresivan u ključnim trenucima.”

Onaj stisak šake i “Vamos!”

Također, u početku svoje karijere igrači znaju gubiti mečeve jer nisu fizički dorasli zadatku; uzmite za primjer Musettija koji se na Roland Garrosu raspao protiv Novaka Đokovića nakon prva dva seta. Alcaraz jednostavno nije takav. Onaj je meč protiv Ramosa, primjerice, završio u tri u noći, nakon tri sata i 36 minuta igre. Meč protiv Tsitsipasa trajao je četiri sata i sedam minuta, samo da bi jučer Gojowczyka — koji je, doduše, prethodno proveo jako puno vremena na terenu — fizički slomio.

Opet također, mladi igrači obično imaju i neke lako prepoznatljive nedostatke u igri; Alcaraz ih jednostavno nema.

OK, možemo pričati o tome da će zasigurno još raditi na servisu, na kojem inače ima puno varijacije, ali dečko je već sad gotovo kompletan igrač. Varijacija mu, primjerice, dolazi prirodno — od fenomenalnog osjećaja za drop shot do toga da se ne libi izlaziti na mrežu, kao i povremeno igrati servis-volej. Tendencija da izlazi na mrežu proizlazi iz toga i što je super-agresivan igrač, a ono što je izjavio Tsitsipas treba shvatiti doslovno: kad dečko krene mlatiti lopticu, nema puno toga što možete učiniti.

Konkretno, prosječna brzina forhenda na ovom US Openu iznosi mu 125 km/h, što će reći da udara pet kilometara na sat brže od prosjeka; prosječna brzina njegova bekenda je 121 km/h, to jest osam kilometara na sat brže od drugih, s time da treba imati na umu da se radi o konzistentnijem udarcu koji stvarno rijetko promašuje.

Također, kad imate mladog igrača s ovakvim repertoarom udaraca, takvom varijacijom, ali i sirovom snagom i mogućnošću da olako i brzo završava poene, obično imate i igrača koji ne zna koristiti takve resurse; takoreći zbrkan je, taktički nezreo i ima lošu selekciju udaraca. Alcaraz, pogađate, nije takav. Naravno, događa se i dalje da je ponekad divlji, ali ogledni primjer njegove inteligencije i toga da je u stanju oživotvoriti game plan ili se prilagođavati prilici opet je meč protiv Gojowczyka, kad je zbog previše grešaka počeo igrati konzervativnije i defenzivnije te lomiti Nijemca intenzitetom, što mu je na kraju i uspjelo.

Za kraj, postoji još jedna stvar u vezi Carlosa Alcaraza, nešto o čemu se možda toliko ne priča. To je ono da na teren donosi nevjerojatno pozitivnu energiju; energiju koju ova njuojrška publika — usudim se reći, jedna od najboljih na Touru — itekako osjeća. Energiju koja se ogleda kroz onaj stisak šake i “Vamos!” zbog čega vas, iako je igračkim stilom poprilično drugačiji, neodoljivo podsjeća na svi znamo koga.

I eto, proteklih smo godina puno kukali i žalili se na sve one mladiće iz uvoda, a sad je konačno došao on. I tko se ovaj put usudi reći da se radi o iluziji?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.