Jedina stvar koja se u tom kontekstu promijenila bila je zapravo ona da je postala popularnija u Kazahstanu i to je manje-više to. Ribakina je osvojila Wimbledon, ali osim stanja na njenom tekućem računu nije se puno toga promijenilo. I dalje je za većinu javnosti ostala relativno slabo poznata djevojka s čudnim prezimenom koja je, eto, nekoć nastupala za Rusiju, a sada to čini pod kazahastankom zastavom. Ako već to samo po sebi nije bilo bar malo neobično, onda nije loše stvari usporediti s onim što se dogodilo nakon što je Emma Raducanu osvojila US Open. OK, njena je priča njegovala narativ tinejdžerske senzacije, ali daleko od toga da se te dvije priče ne mogu uspoređivati. Dapače.

U suštini, to i nije bilo nešto što bi zasmetalo djevojku poput Ribakine. Barem ne u tolikoj mjeri. Možda vam je u tom smislu dovoljno da pogledate jedan njen meč ili možda presicu nakon osvajanja Wimbledona na kojoj su je, po dobrom starom običaju, izterorizirali debilnim, pa i neumjesnim pitanjima.

Njena je dominacija zapravo nekako tiha i dostojanstvena. I upravo je to ono što je, barem u mojim očima, čini naprosto neodoljivom

Ribakina je mirna i obična djevojka koja samo želi igrati tenis. Ne uživa biti u centru pozornosti, barem ne u spomenutom kontekstu, i sve joj to u suštini nije toliko bitno. U kontekstu naslova na Wimbledonu koji se dogodio ipak pomalo neočekivano — unatoč tome što je već neko duže vrijeme bila među 20-25 najboljih na svijetu — možemo pričati i o tome da nije bilo uopće loše to što se nije dogodio hype. Umjesto da je bila zasipana hrpom sponzorskih i medijskih obaveza, umjesto da između jutarnjeg i popodnevnog treninga mora odrađivati snimanje za L’Oreal i intervju s degutantnim Piersom Morganom, Ribakina se mogla fokusirati na ono što u krajnjoj liniji najviše voli raditi.

Problem je bio u nečemu drugom. Ribakina je osvojila Wimbledon, ali cijela teniska zajednica kao da je to propustila dovoljno cijeniti. Daleko od toga da je u svlačionici nisu počeli gledati drugim očima, ali ostaje taj dojam da se njeno postignuće nije dovoljno cijenilo. U jednu ruku nisam siguran da je, barem u neko novije doba, postojao osvajač ili osvajačica Wimbledona koja je dobila manje priznanja.

Kako je naljutiti?

Ribakina je potvrdu toga dobrim dijelom osjetila na turnirima koji su uslijedili, a na kojima je svoje mečeve često morala igrati na sporednim terenima; bilo je tako i na US Openu, gdje je meč prvog kola protiv kvalifikantice Clare Burel igrala na terenu broj 12. Igrala i izgubila dobrim dijelom zato što iz glave nije uspjela izbaciti taj osjećaj nepravde.

Taj je osjećaj, pak, bio je pomiješan i s osjećajem zakinutosti — neko će reći da je to isto, ali pustimo sad to — jer Ribakina iz dobro poznatih razloga nije dobila 2.000 bodova za osvojeni Wimbledon, što znači da je i nakon turnira ostala 23. na WTA listi. Taman da nije osvojila još nijedan jedini bod, toliki bi broj bodova u prošloj sezoni inače bio dostatan za 18. mjesto na svijetu. U praksi je to onda značilo i teži ždrijeb, odnosno na čak pet od idućih 10 turnira samo je u prvom kolu išla na jednu od top 20 tenisačica. Bio je to težak period za Ribakinu tijekom kojeg je uspjela upisati tek jedno finale — i to u Portorožu, na turniru iz serije 250 — usput vodeći bitku i s vlastitim sumnjama.

“Naravno, Wimbledon je bio sjajan rezultat, ali uvijek imate te sumnje”, izjavila je nakon Australian Opena, na koji je došla kao 25. na svijetu. “U stilu, možda je to bila samo sreća ili možda ste imali dobar ždrijeb ili takvo nešto.”

Ako se za Wimbledon uopće moglo reći da je imala malo sreće sa ždrijebom, na Australian Openu ta priča nije držala vodu. Ribakina je u trećem kolu igrala protiv prošlogodišnje finalistice Danielle Collins, ujedno i 11. nositeljice, a u idućem je morala na najtežu moguću prepreku, na Igu Świątek; pobjeđivala je onda još Jelenu Ostapenko i Viktoriju Azarenku, a u sjajnom finalu je u tri gusta seta izgubila od Arine Sabaljenke.

Međutim, umjesto da se konačno priča o njenom tenisu, u fokus javnosti je došao njen odnos s trenerom — hrvatskim trenerom — Stefanom Vukovom za kojeg su pojedini dušobrižnici zaključili da se prema svojoj štićenici odnosi s premalo poštovanja; kontroverzno je navodno bilo to na koji je način dotični komunicirao s njom za vrijeme meča, odnosno neki njegovi komentari i geste.

Ribakina još uvijek zna imati problema s time da jednostavno ne može pronaći pravu energiju na terenu. Uđe u nekakav pomalo indiferentni mod i nije joj se lako trgnuti. To što je općenito staložena i mirna katkad je mač s dvije oštrice, jer postoje situacije u kojima naprosto trebaš iskazati emociju. Paralela bi se možda mogla povući s mlađim Marinom Čilićem, a njen Goran Ivanišević u ovom je slučaju upravo Vukov; kako je i sama više puta istaknula, on naprosto zna kako je naljutiti — a kad se naljuti, često igra bolje. Ako to pak znači da katkad trebaš podviknuti i kritizirati je, onda to znači to.

Na kraju krajeva, i ta ljutnja ili zapravo prkos i inat ono su što pokreće Ribakinu, baš kao što pokreće niz drugih šampiona i šampionki. Izvana možda ne djeluje tako, ali zašto bi uopće trebalo djelovati tako? Jer da nije takva, da duboko u sebi nema taj prkos, ne bi se dogodili ovi posljednji rezultati, a vjerojatno se ne bi dogodila ni njena karijera.

Kalupi i stereotipi

“Do moje 15. godine bilo je nas sedam-osam koji bi dijelili jedan teren, pa čak i kad mi je bilo 17-18 radila bih u grupi od nas četvero”, rekla je jednom, misleći na kompleks koji vjerojatno ima dodirnih točaka s popularnim Alplanom, a u kojem je trenirala teniska sekcija Spartaka iz Moskve. “Nije bilo baš na profesionalnoj razini.“

Ribakina je jedna od najboljih juniorki na svijetu postala tek u svojoj 18. godini — bilo je to 2017. — a nije si tada mogla priuštiti ni privatnog trenera koji bi na stalnoj bazi putovao s njom. Podrška Ruskog teniskog saveza bila je slaba i njen je otac, nakon što je završila redovitu srednju škola, htio da prihvati jednu od 15-ak ponuda za odlazak u SAD na koledž. Ribakina se, međutim, odlučila nastaviti probijati kroz Futurese i sredinom 2018. stigla je ponuda Kazahstanskog teniskog saveza koja joj je možebitno spasila karijeru. U veljači 2019. počela je onda surađivati i s Vukovom; u tom trenutku bila je inače negdje oko 190. mjesta na ljestvici.

Danas je sedma. Prošle je nedjelju osvojila i svoj prvi Masters 1000, svladavši u finalu Indian Wellsa upravo Sabaljenku — sada je u timu, usput budi rečeno, i Lovro Zovko.

Ne znam, Ribakinu se možda od početka promatralo kroz stereotipe — valjda baš zato što se nije uklopila u željeni kalup — ali kad krenete u kontinuitetu raditi rezultate, onda nema te hladne Ruskinje ili Kazahstanke s čudnim prezimenom koja se neće početi makar cijeniti. Dapače, ne samo da se konačno priča o njenoj igri i rezultatu, već je, eto, u očima medija sada postala jedna jako draga i ljubazna djevojka.

Djevojka koja, međutim, i dalje odudara od neke stereotipne slike šampiona. Jer Ribakina nije Serena pa da na terenu isijava netrpeljivost, a katkad i urliče kao da nekoga kolje; ona nije Nole pa da u trenucima emotivnog pražnjenja urla poput gorile, dok u završnom činu iskaza dominacije trga majicu sa sebe (i urla poput gorile…); ona nije Rafa pa da upotpunjava dojam kao da smo stvarno u gladijatorskoj areni, a nije ni Federer pa da svoju ubitačnu dominaciju pakira u tu neponovljivu eleganciju.

Ona je prije neka pristojna djevojka iz susjedstva koja će u lokalnom dućanu neku stariju bakicu svaki put upitati treba li joj pomoći, a njena je dominacija zapravo nekako tiha i dostojanstvena.

I upravo je to ono što je, barem u mojim očima, čini naprosto neodoljivom.