Prije samo mjesec dana svjedočili smo kišnoj utrci za Veliku nagradu Njemačke u kojoj su se favoriti, poredak, uvjeti na stazi, osvajači bodova i sve ostalo mijenjali gotovo iz kruga u krug. Gledatelji za promjenu nisu mogli unaprijed pretpostaviti konačni poredak već prije same utrke, a milijune eura vrijedni podaci iz računalnih analiza i simulacija momčadi pokazali su se bezvrijednima u situaciji kakvu su u Hockenheimu te nedjelje kreirali vremenski uvjeti i specifična konfiguracija staze.
Sramotno je i žalosno koliko je novca i radnih sati bačeno u vjetar samo zato što se nekome nije dalo asfaltirati zone izlijetanja i zbog različite teksture asfalta na stazi za utrke ubrzanja, neprimjereno pozicionirane usred same staze za Formulu 1.
Nije dugo trebalo čekati na odgovor. Srećom, vodstvo Formule 1 promptno je uočilo problem i ispravno reagiralo, te je Velika nagrada Njemačke izbačena iz kalendara za 2020. Uistinu nema smisla riskirati mogućnost da se takva jadna lakrdija od utrke ponovi i ugrozi očekivanu razinu zanimljivosti natjecanja.
Nameće se i pitanje zašto bi, dođavola, ta Njemačka uopće trebala imati svoju utrku u kalendaru Svjetskog prvenstva
Suvišno je i ponavljati neke osnovne razloge zašto je ovo dobra odluka, ali red je da se ipak podsjetimo na neke od njih.
Prvi Kaiserpreis vožen je 1907., prva službena VN Njemačke 1926., na Hockenheim je ta utrka stigla 1970, a više-manje stalno ostala ondje od 1977. Što je previše, previše je, uistinu je neopisivo dosadno stalno gledati iste države i iste staze u kalendaru, u tome nema nikakvog uzbuđenja niti za publiku, niti za vozače, niti za osoblje.
Dakako, svako malo se pokušalo osvježiti njemačku utrku uvođenjem novih uzbudljivosti i zanimljivosti, ali i to ima svoje granice. Prvo su je nakon nesreće Nikija Laude maknuli s Nürburgringa, jer uistinu malo što može biti dosadnije od nekakve improvizirane staze duge gotovo 23 kilometra, sa stotinama zavoja, 300-tinjak metara razlike u nadmorskoj visini, različitim tipovima asfalta. Pošteni ljudi kupili bi ulaznice i osjećali se prevareno jer su na toj smijuriji od staze samo 14 puta tijekom utrke imali priliku vidjeti bolide kako prolaze, vozilo se četiri do pet puta manje krugova nego na većini ostalih staza. Ne ponovilo se!
Zvukovi kosilica i fenova
Lakrdija je, srećom, zaustavljena nakon te nesretne utrke 1976., ali zamjenska lokacija, Hockenheim, također nije bila baš idealna. Staza u dolini Rajne, 20-ak kilometara od Manheima izgrađena je još 1932. u mjestu gotovo bez ikakve automobilske tradicije, zanemarimo li detalj da se onuda 1888. provezla nekakva Bertha Benz. Zamislite, to čak nije bilo niti na prvom putu automobilom u povijesti, nego tek na povratku, puna tri dana kasnije!
Staza u Hockenheimu nije odgovarala nikome, jer se sastojala od iznimno brzih dionica kroz šumu i sporog stadionskog dijela, pa je bilo gotovo nemoguće podesiti bolid za utrkivanje na njoj, izazivajući iznenađenja i probleme.
Nekima su auti bolje funkcionirali na jednom, drugima na drugom dijelu staze, izazivajući nelagodu zbog nepredvidivosti ishoda kod poštenih ljudi. Momčadi su ipak dolazile i nevoljko nastupale, čisto da ne izgube bodove u prvenstvu, ali škrgutanje zubima ponekad bi znalo nadjačati i ionako dosadne, duboke i danas srećom zaboravljene zvukove atmosferskih V12 motora Ferrarija i Matre, brundanje osamcilindarskih Coswortha, reske urlike Honde, BMW-a i Renaulta turbo ere…
Dakako, kasnije su uveli obavezne konfiguracije motora, pa su i moćni V10 i V8 počeli zvučati prilično slično, kako se gledatelji ne bi pretjerano zbunjivali različitošću nota, ali auditivna komponenta napokon je dovedena na pravi put tek uvođenjem suvremenih V6 turbo motora, čiji zvuk skladno odjekuje Baden-Württembergom za trkaćih vikenda, na malo većoj se udaljenosti veselo stapajući u unisonu harmoniju sa zvukovima kosilica kojima dobrodušni kućevlasnici uređuju dvorišta i milozvucima fenova kojima njihove dobrodržeće gospođe uređuju plave uvojke u svojim urednim, ali nimalo razmetljivim badecimerima.
Razumljivo, takva dihotomija od staze nije mogla dugo opstati, pa su je 2002. drastično skratili, maknuvši čitav šumski dio, poznat po nepotrebno velikom broju mjesta podesnih za pretjecanje. Samim time i gledatelji su na stadionskom dijelu dobili više za svoj novac; sada se umjesto 45 vozi čak 67 krugova, uz mnogo bolji pogled na vozače, prava milina! Umjesto da ih viđaju kako se najednom pojavljuju iz šume u drukčijem poretku nego kada su ušli u nju, sada ih se lijepo moglo vidjeti kako čitavo vrijeme voze u koloni jedan iza drugoga, ne zbunjujući pošten svijet. Napokon ste mogli mirno otići po kobasice i pivo, bez straha da ćete propustiti neku promjenu poretka za to vrijeme.
Lakrdija od ovogodišnje utrke
Kako slučajno nekome ne bi palo na pamet revizionistički se pokušati vratiti na staro, lijepo su skinuli asfalt s onog suvišnog dijela staze i zasadili drveće, pretvorivši ga u šumu. Nešto slično već je ranije napravljeno nedaleko, na nekadašnjoj stazi Solitude pored Stuttgarta, čiji su višestruki ‘S’ zavoji i šumske dionice bili preopasni i nedostatno televizični, pa je srećom odavno vraćena prirodi, mada se još tu i tamo nađe poneki, vjerojatno psihijatrijski slučaj, poput jednog — žali bože! — hrvatskog automobilističkog novinara koji će na pitanje koja mu je najdraža staza u povijesti utrka prošaptati taj magični, samotni naziv.
Negdje duboko u toj šumi oko Hockenheima leži i spomenik Jimu Clarku, nekakvom škotskom farmeru koji je poginuo ondje u utrci Formule 2 u proljeće 1968. Prepušten zaboravu, baš poput tih suludih vremena kada su neodgovorni ljudi puštali kojekakve nedovoljno kvalificirane ljude, koji nisu do punoljetnosti iza sebe imali 10 godina štrebanja kartinga, simulatora, odnosa s javnošću, psihotestova i prehrambenih režima, da voze po takvim, nedostatno promišljenim stazama.
Upravo u tome leži glavni problem Hockenheimringa, čak i nakon svih tih promjena. Istinabog, danas gotovo čitavu stazu potpisuje Njegovo Visočanstvo Hermann Tilke, čovjek koji je za trkaće staze otprilike što i Jure Radić za mostogradnju, no ipak se još mogu nazrijeti i neke natruhe one stare staze, nemušto sagrađene između dvaju svjetskih ratova. Tada ljudi, dakako, nisu još znali ništa o projektiranju staza, nego su suludo i lakomisleno pratili prirodu, obilježja terena. Upravo stoga ponekad se još dogodi i ovakva lakrdija poput ovogodišnje utrke, mada ipak većina njih, kako i treba biti, završi ispravno, u skladu s poretkom na startu.
Nije sama staza jedini problem u vezi VN Njemačke.
Nameće se i pitanje zašto bi, dođavola, ta država uopće trebala imati svoju utrku u kalendaru Svjetskog prvenstva, kada njene žitelje to nedvojbeno ne veseli ni približno toliko kao one manjih naroda diljem svijeta?! Znamo tu situaciju dobro iz ostalih sportova, vidimo kako se mi veselimo porazu u finalu nogometnog Svjetskog prvenstva, a kako dosadno i mlako to čine prvaci, Francuzi. Da i ne spominjemo rukomet, vaterpolo, bacanje diska, veslanje i ostale sportove u kojima primjećujemo sličan fenomen. Uistinu, zašto bi tako dosadan narod poput Nijemaca imao utrku, jedva ih poneki desetak milijuna pogleda tv prijenos, a poneka stotina tisuća dođe uživo pogledati Formulu 1?
Povijesne tričarije
U Njemačkoj se održava samo još bijednih nekoliko tisuća automobilskih utrka i relija godišnje, koje, zanemarimo li tu i tamo tek nekoliko desetaka tisuća gledatelja na većima od njih, ne dođe uživo gledati gotovo nitko. Samo su trojica od posljednjih sedam vozača okićenih titulom svjetskog F1 prvaka Nijemci, pa to nije niti 50 posto! Općenito, kultura automobilističkog sporta i praćenja same Formule 1 u Njemačkoj je na žalosno niskoj razini, prije usporedivoj s drugim ostarjelim zemljama na zalasku poput Francuske, Italije ili Velike Britanije, a ne nadolazećim velesilama poput Bahreina, Azerbajdžana, Abu Dhabija ili — o tome ćemo malo kasnije — Vijetnama.
Da i ne spominjemo sitni detalj zvan Mercedes.
Sjedište dominantne tvrtke današnje Formule 1 nalazi se na 100-tinjak kilometara od Hockenheimringa. Ove godine su, mada ne uz rezultate kakve su očekivali, ondje priredili golemu zabavu za svoje djelatnike i poslovne partnere, a i drugih godina situacija nije bila mnogo drukčija. Uistinu, ako upravljate ovakvim natjecanjem najmanje što možete učiniti za jednog od svojih najvećih i najznačajnijih partnera je omogućiti im nove izazove. Zašto bi se koristili prigodom utrke u takvoj blizini za promociju, kada umjesto toga mogu svojim djelatnicima i uzvanicima platiti put i omogućiti okupljanje na nekoj novoj, uzbudljivoj lokaciji na drugom kraju svijeta, negdje gdje vjerojatno još nikada nisu bili? Po mogućnosti u nekoj državi otvorenih mogućnosti, gdje bezrazložno nemaju partnere i prodajne salone na svakih nekoliko kilometara, kao u Njemačkoj.
Sjajno je vodstvo Formule 1 odradilo ovo, sigurno će Mercedes i njemačka publika biti oduševljeni novim izazovima, a ostali veliki proizvođači iz te države ozbiljnije početi razmišljati o ulasku u natjecanje, sada kada znaju da im to može otvoriti vrata uzbudljivih, novih tržišta!
Dakako, sama utrka je godinama u minusu, zbog toga je već i znala ispadati iz kalendara, a imali su i poseban dogovor kojim im je krovna organizacija nadoknađivala gubitak, ali Amerikanci, kojima takve tričarije poput povijesti, srećom, znače još manje nego bivšem gazdi Bernieju Ecclestoneu, nisu spremni odreći se tražene cifre od, prema nekim izvorima čak i do 45 milijuna eura po utrci (vjerojatno upola manje, ali to nisu javni podaci) za dobivanje prava na organizaciju iste, pogotovo ne u situaciji kada ima drugih zemalja koje su, obično potpomognute državnim novcem, spremne platiti jednako ili više.
Jedna od takvih je Vijetnam.
Nagrada za dugogodišnji rad
Godinama na ne baš najboljem glasu u svijetu zbog svojedobnog sitnijeg vojnog problemčića s Amerikancima i ne baš posve demokratskog narodnog režima na vlasti, danas je ova država među probitačnijim azijskim gospodarstvima, s velikim ambicijama na planu privlačenja turista. Organizacija utrke Formule 1 možda je skupa za Njemačku, ali sat i pol prime timea u sportu koji još uvijek prate stotine milijuna ljudi sjajna je i ne prevelika investicija za takvu državu.
Usto su Hanoi, u kojem Tilke priprema uličnu stazu, i čitava država, prepuni mladih ljudi, budućih fanova sporta, savršeno novo tržište koje tek otkriva čari Formule 1. Vijetnamci svemu pristupaju s oduševljenjem. Za razliku od dosadnih dinosaurskih nastupa izvođača na zalasku poput AC/DC, Rolling Stonesa ili Pink Floyda pred šesteroznamenkastim brojem ljudi na Hockenheimringu, vijetnamski nacionalni nogometni stadion s više 40.000 sjedećih mjesta, odmah do buduće staze, redovno ugošćuje uzbudljive atrakcije K-popa, a kada su na njemu — na dosad najvećem ondje održanom koncertu — nastupili Westlife, stadion je do posljednjeg mjesta ispunilo čak 11.000 razdraganih fanova!
Uz takav entuzijazam i dobro poznavanje sporta i pravila sigurni smo da će Hanoi organizacijski slijediti svijetle primjere većine drugih azijskih utrka, visoke standarde kvalitetnog rada i razumijevanja detalja osoblja i volontera tijekom utrke. Za razliku od onih dosadnih Nijemaca, kojima je već puna kapa kojekakvih utrka koje se gotovo svakog vikenda održavaju na stazi, pa jedva čekaju kraj da svi samo pobjegnu doma. Za razliku od njih, Vijetnamci su spremni poput njemačkih vojnika u izjavama Ivice Kostelića!
Velika nagrada Vijetnama nagrada je za dugogodišnji predani rad i automobilističku tradiciju te zemlje. Uostalom, i Chase Carey je izjavio kako je domaćinstvo utrke samo prvi korak, te da uskoro očekuje i vozača iz te države u Formuli 1. Bacio sam pogled da vidim koja mlada nada trenutno ima najviše šansi za takav proboj, ali nažalost jezična je barijera presudila pa se nisam uspio snaći u pravom mnoštvu rezultata koje daju pretraživanja. Zlobnici na Wikipediji se, zamislite, nisu čak udostojili niti kreirati kategoriju o vijetnamskim vozačima utrka, ali to je očito sudbina svih malih, ponosnih naroda kojima stalno podmeću klipove — nema ni takve stranice o hrvatskim vozačima, skandal!
Bližeći se svojoj 40., Rob Nquyen možda ipak pomalo izlazi iz kategorije mladih nada, mada je posljednje međunarodne nastupe imao ne tako davne 2003. u Formuli 3000. Doduše, mada vijetnamskog porijekla, formalno je Australac, ali ne sumnjam da bi se vrlo rado odazvao Careyevu pozivu. Ili podjednako vjerojatnom pozivu Cory Chase, gospođice koju će vam Google izbaciti ako pri pretrazi za izjavama bossa Formule 1 učinite tipfeler, kao ja maločas.
Uživajmo u postmodernoj filozofiji
No, vratimo se stazi i svenarodnom ushićenju oko nje.
Tilke će, nesumnjivo, i opet odraditi fantastičan posao, već je najavio da će u novoj stazi biti uključeni neki elementi prekopirani iz Monaka, Nürburgringa i Suzuke, baš kao što je u stazu u Austinu ugrađena sva raskoš detalja drugih slavnih trkališta. Onih do kojih se nekada dolazilo korištenjem prirodnog reljefa ili već postojećih prometnica, a sada se lijepo dovedu bageri i umjesto dosadnih eksperimenata s novim i prirodnim štancaju kopije već viđenih zavoja. Otprilike kao i u većini drugih ljudskih aktivnosti danas, od umjetničkih djela do politike, uostalom…
Uživajmo u toj postmodernoj filozofiji konstrukcije staza, uvjereni u to kako će nas Hanoi razvaliti i oduševiti (zapravo i nije nemoguće), tjerajući nas da treptimo od uzbuđenja i maštamo kako ćemo jednog dana uzmoći posjetiti, eto, baš tu stazu i utrku. Na listi želja naći će nam se i Panteon, uz Kinu, Bahrein i druge uzbudljive tvorevine suvremene epohe, a ne na omraženoj strani dekadentnih, besmislenih i deplasiranih relikata prošlosti poput Spa, Monze (znam, znam, oprostite što sam vas uopće podsjetio na te dvije zastarjele smijurije od staza na kojima ćemo nažalost morati gledati bolide ovog i sljedećeg vikenda) ili, nedajbože, Hockenheima.
Pljunite preko ramena, baš kao ja maločas (pardonček, kolega!), da nam se takve grozote nikada ne vrate, nego da gledamo svake godine neke nove, lijepe, šarene moderne staze i učimo o novim državama, uključujući i one za koje znaju samo njihovi žitelji i lovci iz Potjere, a u nekim slučajevima, osim Krešimira Sučevića-Međerala, niti oni.
Prirodan je to proces i promatram ga s veseljem, baš poput nekog budističkog pustinjaka koji danima netremice zuri u sunce i ne hrani se ni sa čime do njegovom energijom. Dok Goran Bare stoji sa strane i čeka da dođe kraj tami.
Dobro jutro, Vijetname!
