Zadnja izmjena: 7. travnja 2021. Vizual: Vladimir Šagadin/Telesport

Dođi vilo dođi, znam da nije pametno
Dođi vilo dođi, ovdje živim opasno
I gledam to što ne bih gledao
Da si tu pored mene

Počinjalo je drugo poluvrijeme Dinama i Tottenhama. Gnijezdio sam se na kauču kod prijatelja s kojim volim gledati tekme. Naša druženja počivaju na dječačkim, nezrelim temeljima poimanja života, kompatibilnim oštećenjima i volimo tako sjesti i gledati nogomet, tabiriti život i srati o smislu i prošlim vremenima. I zato, kada me pozvao kod sebe na drugo poluvrijeme, nisam puno dvojio. Ionako mi se nije sjedilo doma gdje sam pokušavao ne nasjesti na još jednu foru mog kluba i povjerovati u prolaz.

“Nek Tottenham zabije taj gol da riješimo to više”, mislio sam umoran od tog sablasnog zvuka utakmice i postapokaliptičnog stadiona na kojem je Dinamo hvatao 2:0 iz Londona. Vremenom sam razvio takozvano ‘paušalno gledanje’ koje ne iziskuje sudjelovanje u geometriji utakmice i emotivne eskapade. Primijenio sam tu tehniku i ovaj put, pa čvrsto odlučio: “Ovaj put ću mirno odgledati. Nema drame.”

Ionako, taj Dinamo, taj moj… dinamo. S malim d je oduvijek i bio… ide mi na živce desetljećima, kako bih rekao.

Negdje, u svom ovom sranju, sakriveno je moje malo d. I imam pravo na njega, i na onih sedam i pol sekundi. I neću da mi ih itko ikada dovede u pitanje

Bilo je zadnjih godina situacija kada bi me u kakvom visprenom društvu upitali, kao da ne znaju, za koga navijam. Ja bih mirno rekao da sam dinamovac i trpio pitanja izgovorena šapatom, a nekad uz širok osmijeh i glasan upitnik, koja su prozivala nekakvu etiku ili moral: “Kako nakon svega možeš navijati za ovaj, ovakav Dinamo?” Ja bih uvijek slegnuo ramenima i, vremenom sam naučio da je najbolje, izgovorio jednostavno: “Jebiga, to je moj klub. Šta ću.”

I zato mi je bilo drago da sam kod Marka. On me to ne pita. I baš kad nam je otišao zakuhati kavu, kako to uvijek biva, dogodio se prvi gol. Mislav Oršić se pojavio na lijevom ćošku šesnaesterca i onda opalio takvu kifletinu da je iz mene izletjelo luđačko: “Gooooooool!”. Frend je dotrčao iz kuhinje, ja sam se naglas smijao jer je gol fakat bio lijep i gledali smo usporenu snimku. Potom se frend okrenuo prema meni i lucidno saopćio: “Lijep gol, nema šta. S mlijekom il bez?” i otišao nam donijeti kavu.

Kamenčić koji razbija šajbu

Za koji si zakon spremna ginuti
Da li bi za mene mogla malo svinuti
Malo kičmu od gumenih dragulja
Hajde reci, tvoje riječi su iz munja

Prvi gol nije promijenio ništa. I dalje sam sjedio kod frenda na kauču, srkao kavicu i gledao utakmicu mirno i trezveno, a ne kao kakva budala koja misli da ih možemo proći — previše puta sam navučen na tanki dinamov led — ali ajde da barem odigramo koliko-toliko ravnopravno, evo, poveli smo, nek bude neriješeno na kraju. A onda mi je na um pala činjenica koja je poput kamenčića razbila šajbu distanciranosti od događaja na TV-u: shvatio sam da Dinamo nije primio gol u prvom poluvremenu. Dakle, sve se dogodilo po planu kojim se sustižu dva gola iz prve utakmice.

No, odbacio sam takve misli iskusno i momentalno. Još pamtim kratki bljesak Kecbajine ćelave glave koji se onomad tako jasno vidio sa sjeverne tribine. Ne treba mi to opet u životu.

Zato sam, rekoh, mirno srkao kavicu i po tko zna koji put lamentirao sa prijateljom o tome koliko nam nedostaje publika i onaj huk s tribina, taj divni kolektivni zvučni pratitelj predstave na terenu. A onda sam spazio mog kapetana Ademija kako trči nekako onako, neobjašnjivo ali tako da ti se nešto u mozgu upali i podigne budnost kao da si na straži. Odigrana je akcija i povratna lopta je zarezala šesnaesterac Spursa kad je u kadar utrčao Oršić i, kao u fliperu kad ti ona kuglica ‘sjedne’ na prst i tipku pa ju ispališ pravocrtno, smjestio loptu u mrežu.

Nisam se ni pomaknuo. Sledio sam se, zazeblo me je oko srca a osjetio sam se težak barem tonu: dinamo je poništio prednost iz prve utakmice. Uhvatio sam se za glavu. Ne mogu ja to. Korona, potresi, lockdown — teška i zajebana je bila godina. Zar mi treba nekakva nada zbog koje će neki Harry Kane razbiti moje srce u tisuću komada!? Tada sam osjetio neku slabost, kao da mi je malo pozlilo u želucu jer sam zaprepašteno shvatio da Tottenham ne može s ovakvom igrom tek tako ubaciti u višu brzinu i staviti stvar na svoje mjesto.

I dok sam se ja vraćao iz knockdowna, prijatelj je u specifičnom mostarskom tonalitetu nasmiješen počeo sa fantazijama o tome kako cijeli dan ima osjećaj u želucu da bi moglo bit belaja. Gledao sam ga ljutito jer nam takve rečenice doista nisu trebale u tom trenutku. Drugi gol je razbio sav planirani led u meni, vrijeme je počelo teći znatno sporije, a ja sam sjedio na rubu kauča i nekontrolirano tresao nogom. Bio sam potpuno unutra. Evo nas opet zajedno u drami, moj jebeni klube.

Sedam i pol sekundi

Dođi vilo dođi samo hodaj ponosno
Ispod tvojih nogu cijeli dan bi ležao
Pa me štiti od svih nevolja i zala
Samo dođi
Vilo moja mala

Dinamo je izborio produžetke i što se mene tiče, momci su odradili svoje. Kako god završilo, nitko im sutra ne smije ništa prigovoriti. Dok sam si ja tako mantrao pred razočarenje koje je dolazilo, Oršić je dobio loptu iza centra i krenuo prema Tottenhamovom golu. Nije bilo suigrača oko njega ili onih koji su se otkrivali… “Čekaj, jel to on…!?”, i opet onaj žalac u mozgu i širom otvorene oči.

“Idi, idi, idi…”, šaptao sam dok sam se polako pridizao s kauča. Bio sam siguran da me čuje. I mali je stvarno išao.

Sedam i pol sekundi. Toliko je trajao trk. Svaki idući korak, svaki idući dio sekunde izgledao je sve nestvarniji. Oršić je lebdio u nekom čudnovatom procjepu u kojem nije baš najjasnije vodi li on loptu ili ona njega, a suparnici u žutom su se pojavljivali i nestajali s putanje, kao da bi izvjetrili.

Za vrijeme Oršićevog trka dogodio se tipični, zamrznuti trenutak u kojem je mozak prokuhao i na pola puta ljutito mi saopćio: “Alo, glupane! Sat i pol se frajer ganja s Englezima i nakon tih stotinu minuta pretrčat će pola terena i zabit gol? Jesi ti normalan!?”, bio je uvjerljiv mozak i nastavio u istom tonu: ”Ne, neće, znamo i ti i ja da neće. Jer neće imati snage. I da, vidiš, upravo je to ono što dijeli nas od svih tih Tottenhama. Kužiš idiote, u najkraćem, zato smo slabiji. Naprosto, ponestat će mu snage za jebeni završni udarac a ona lopta će se po zemlji otkotrljat Llorisu kao dijete u majčin zagrljaj!”

Jebiga, u pravu je, pomislih. A onda je u sedmoj i kusur sekundi, baš s idealnog mjesta i baš kako treba, Oršić opalio loptu prema golu.

Od trenutka kada je lopta ušla u gol do kraja drugog produžetka, sve se to u memoriji pretvorilo u svjetleću, žmirkavu kuglu u kojoj je teško razaznati tijek događaja. Sjećam se slavlja, pucanja streama, slušanja ostatka utakmice na radiju, klečanja na podu s rukama sklopljenim u molitvu dok slušam kako Livaković skida zicere, a frend govori da će biti sve u redu. Ozbiljno sam razmišljao da ga opalim šakom, jer to normalan čovjek ne izgovara nikada ,osim u slučaju da veležovac zajebava dinamovca. Nekad se dogodio i kraj utakmice, valjda je sudac puhnuo u pištaljku, ne sjećam se, samo pamtim kako utrnut sjedim na kauču potpuno iscijeđen, u onoj prekrasnoj praznini nakon pobjede kad plutaš u zadovoljstvu jer znaš da ćeš se sutra probuditi i prvo pomisliti: “Jebote. Prošli smo Tottenham.”

Cijena navijanja za Dinamo

Moram pronaći to mjesto jer je moram upitati nešto
Gdje je bila i gdje se skriva moja dobra vila
Moram pronaći to mjesto i za ruku uhvatit je čvrsto
Da ne ode nikada moja zadnja nada

Ima važnijih stvari u životu od utakmice. Recimo, sudske presude. Baš me briga što drugi misle o tome — 45 mi je godina, roditelj sam dvoje djece i kako kažu u reklami, to nije sve, mikroobrtnik sam s makrodavanjima državi i siguran sam u to da su presude važnije od nogometne utakmice. Nema tu nikakvog ‘ali’.

Pripadam poraženoj generaciji. Navikao sam živjeti svjestan sranja oko sebe, svjestan svih gadosti i grijeha koje smo počinili. Pamtim šutnju kad je trebalo vikati, pamtim nedostatak hrabrosti kad ju je trebalo imati. I bio sam u svim tim samoporazima, nemam volje ni snage lagati samog sebe.

Cijena navijanja za Dinamo proteklih desetljeća nosi sa sobom dovoljnu kaznu zbog koje ne treba podjebavati dinamovca poput mene. Kazna je jednostavna i surova: moj sin je indiferentan prema mom klubu, njegovi uspjesi ga ne diraju, njegovi sunovrati i prokletstva još manje, ne želi ići na utakmice, a probao sam par puta i molio me je da više ne ide. Kriv sam ja, jebiga. Kriva je moja kompromitirana ljubav poluslijepca. Jednim okom žmirim na pljačku i ustašluk. A na ono drugo oko zasuzim kad vidim kraj aut-linije plavu kosicu dječaka Alena Halilovića koji prvi put ulazi u seniorsku utakmicu. Jednim okom stvarno volim dinamo, ali izgleda da su potrebna oba da tu ljubav predam dalje. Doduše, nakon Canjuge i Tuđmana, nakon Mamića i Bandića, i svog tog iživljavanja i kriminala u Maksimiru možda bih trebao biti sretan što nisam potpuno slijep.

A i svi ti koji su nam Dinamo uzeli i svi oni koji su nam ga vratili imaju na duši ozbiljan grijeh. Jednom ocu su uništili taj gradski, roditeljski ritual odlaska sa sinom na utakmicu. Imamo potomak i ja svoje sheme na gradskom betonu ali nemamo tu sponu, to iskustvo penjanja onim stepenicama prema ulazu na tribine gdje bi se dogodio onaj prvi pogled ‘unutar’ stadiona kad ti zaigra srce.

A zbog toga i navijaš. Jer čekaš te trenutke u kojima ti srce kuca nevino i dječački čisto, bez obzira na sve pravne, ekonomske i sociološke okolnosti.

Negdje, u svom ovom sranju, sakriveno je moje malo d. I imam pravo na njega, i na onih sedam i pol sekundi. I neću da mi ih itko sutra, prekosutra, bilo kad dovede u pitanje. Kao što ne želim da mi se danas dovodi u pitanje onih sedam i pol sekundi koje su mi podarili Safet Sušić i Dragan Piksi Stojković, Saša Đorđević i Dejan Bodiroga, Veselin Vujović i Dragutin Topić… To su moje sekunde. Njima lijepim srce kad pukne od tuge, kao u kintsugiju, japanskoj vještini. Jer sport pratimo zbog slomljenog srca. Jebeš pobjede, porazi se pamte. Sve što treba je ta puknuta srca polijepiti zlatnim sekundama do idućeg puta.

Tih sedam i pol sekundi, taj zajeb realnosti traje kratko. Otprilike, kao oni prekrasni ženski vokali koji prizovu refren u pjesmi Dođi vilo Pips Chips & Videoclipsa, mog benda. Možda vam ne izgleda tako ali, vjerujte, bez tih vokala nema pjesme, a bez pjesme ne možeš dozvati vilu. Vilu koja će šaptati tvoje riječi u uho Oršiću dok istrčava onih sedam i pol sekundi.

Jer zna vila da je to, jebiga, moj klub. Šta će.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.