Ako je vjerovati Winstonu Churchillu, uspjeh se sastoji od kretanja od neuspjeha k neuspjehu bez gubitka entuzijazma. Ako rezultatski ozbiljno stradanje Manchester Cityja na Camp Nou stavimo u okvire neuspjeha, razloga za gubitak entuzijazma jednostavno – nema. Maknimo na stranu razbijanje u drugom poluvremenu, maknimo na stranu i večerašnji rezultat ma kakav god on bio, neki pokrenuti procesi teško se zaustavljaju.
Trenutno je Barcelona najmoćniji nogometni klub na svijetu. Messi, Neymar i Suarez čine statistički nevjerojatan trojac, možda i najbolji u povijesti nogometa. Nevjerojatni trozubac koji je uronjen u Barceloninu kulturu, ali opet nekako strši iz nje. I upravo moćni MSN je slika koliko se paradigma promijenila, najbolja ilustracija da su procesi pokrenuti i da traju.
Barcelona je od trenutka kupnje Suareza dvaput osvojila La Ligu, dvaput je uzela Kup Kralja, a “samo” polovična je kad je riječ o Ligi prvaka. Pet velikih trofeja u samo dvije godine, a onda dodajmo i dva superkupa i FIFA svjetsko klupsko prvenstvo, dolazimo do nebulozna četiri trofeja po sezoni.
Naravno, uspjeh košta. Nemojmo se zavaravati, Barcelona troši jednako kao i ovi ‘plastični’ klubovi. Po podacima TransferMarkta, od sezone 2013./14. Barcelona je potrošila čak 442 milijuna eura na 52 igrača. Otprilike jednako (unutar 10%) je potrošio i Real Madrid, pa i Liverpool. Međutim, javnost je prilično sklona oprostiti shopping groznicu “starim bogatašima”, a zamjeriti “novopečenim tajkunima”. Realnost je ista – svi troše, svi plaćaju i to je okvir u kojem funkcionira današnji nogomet. Neovisno zvali se Barcelona, City ili United, bili u vlasništvu navijača, kineskog ili ruskog tajkuna, arapskog šeika ili američkog konzorcija, funkcionirate kao konzorcij. Moderni nogomet je jednostavno takav i izgleda da to većini konzumenata odgovara.
MSN je postao identitet
Ono što Barceloni osigurava nadmoć nad konkurencijom njena je kultura pobjeđivanja. La Masia, duh Cruijffova totalnog nogometa, posjed, presing, kratka dodavanja, timski rad. Igra ispred rezultata, igra je kultura, identitet iz kojeg onda dođe i sam rezultat. Rinus Michels je stvorio Cruijffa, Cruijff je stvorio Barcelonu kakvu danas poznajemo, a klub je dalje stvarao Pepove, Puyole, Xavije, Inieste, pa i Messije koji su Barcelonu oblikovali u daleko najuspješniji nogometni kolektiv u zadnjih desetak godina. Od sezone 2004./05. osvojili su osam prvenstava, četiri Lige prvaka i četiri Kupa Kralja uz pregršt manjih trofeja.
Već neko vrijeme diplomci La Masije teško nalaze mjesto u prvoj ekipi. MSN je temelj momčadi, toliko da postaje temeljni identitet igre. Posjed je još tu, ali Barcelona više nije momčad koja funkcionira na principima pozicijskog nogometa i presinga. Nekad su – čak i moćne napadačke linije poput one Villa–Henry-Messi – svi bili podređeni momčadi i zakonima pozicijske igre.
Danas je čitava momčad podređena MSN trojcu. Naravno, takva tri individualca garantiraju rezultat, međutim Barcelona je sebi tepala kako je Més que un club, igra je bila važnija od rezultata, igra je bila identitet koji je garantirao rezultat. Vremena su se promijenila. Jednostavno, MSN je postao identitet kluba, taktički okvir i glavni plan igre.
Nije to uopće loš plan, da se razumijemo. Samo, time se Barcelona iznimno približila identitetu ‘plastičnog’ kluba.
Uspjeh za City neće doći odmah
S druge strane, City je pokrenuo proces u kontra smjeru. Započelo su dovođenjem Ferrana Soriana i Txikija Begiristaina, ključnih ljudi u izgradnji moderne Barcelone. Upravo one koja je od sezone 2004./05. osvojila 16 velikih trofeja. Nisu organizirali potpuno autohtoni projekt u kojem su izmisli potpuno novi način rada, zaposlili su Begiristaina kao vrstu sportskog direktora kluba, dok je Soriano poslovni direktor s potpunim ovlastima. Njih dvojica su kao zajednički projekt doveli Pepa Guardiolu i zadali mu temeljni zadatak da usadi identitet momčadi.
Zapravo, Pep Guardiola je doveden da bi Cityju bio ono što je Cruijff bio za Barcelonu. I zapravo, time se City uspješno udaljava od identiteta plastičnog kluba.
Upravo je Soriano napisao knjigu ‘Gol: lopta u mrežu ne ulazi slučajno’. Svojim radom trojac Katalonaca u Engleskoj dokazuje kako lopta u mrežu ne ulazi slučajno, kako je izgradnja momčadi težak proces, ali je izgradnja identiteta još teži.
Oba kluba su u tranziciji. I dok se Barcelona udaljava od svog identiteta koji ju je učinio dominantnom silom, City mu se približava. Pokrenuti se procesi teško zaustavljaju i traju određeno vrijeme. Uspjeh za City neće doći odmah – nije došao ni prošlo kolo, neće možda ni ovo. Međutim, uspjeh se sastoji od kretanja od neuspjeha ka neuspjehu bez gubitka entuzijazma. Temelj u Cityju je postavljen i identitet se gradi, a to klubu daje sasvim dovoljno razloga za entuzijazam. Jer novac imaju svi, on ne osvaja trofeje. Trofeje osvaja jasan i jedinstven identitet.
