Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dok nas smrt ne rastavi

Kako je obitelj Dunlop, uz strašnu cijenu, pokorila najtežu utrku na svijetu

Zadnja izmjena: 28. prosinca 2019. Vizual Vladimir Šagadin/Getty Images

Samo sekunda i 299 tisućinki bila je razlika između drugoplasiranog Jamieja Cowarda i Michaela Dunlopa, pobjednika u Bennetts Lightweight TT izdanju zloglasne utrke Isle of Man TT. Dunlopa je ta pobjeda gurnula bliže vrhu liste najboljih motociklista u povijesti Isle of Mana; s 19 pobjeda u karijeri nedostaje mu još ‘samo’ sedam da bi nadmašio najboljeg svih vremena. A čije je ime na vrhu?

Joey Dunlop, bivši svjetski motociklistički prvak, ujedno i Michaelov stric.

U svijetu sporta, pojam ‘dinastija’ dobiva pravo i potpuno značenje tek s ovom osebujnom sjevernoirskom obitelji. Stric Joey nije jedina motociklistička legenda u obitelji: brzina i oktani bili su sastavni dio života i Michaelovom ocu Robertu, ali i bratu Williamu. Njih četvoricu čovjek nije mogao odvojiti od motora do te mjere da su ljudi često govorili kako su se Dunlopovi za limene zvijeri vezali prema izreci koju ljudi izgovaraju dok razmjenjuju zavjete na vjenčanju. “Dok nas smrt ne rastavi”, kažu. Stvar je u tome da je Dunlopove od motocikala i utrkivanja zaista odvojila jedino smrt.

Velika utrka oko Otoka Mana, lociranog usred Irskoga mora ravno na pola puta između Liverpoola i Belfasta, jedna je od najzanimljivijih, ali i najopasnijih sportskih događanja na svijetu. Svake godine još od 1907. — uz iznimku pet godina tijekom Drugog svjetskog rata — ta masovna motociklistička utrka okupi natjecatelje iz cijelog svijeta, koji se pri ogromnim brzinama utrkuju na običnim cestama i puteljcima oko otoka, i to u nekoliko različitih disciplina.

“Na motoru sam slobodan. Samo idem toliko brzo da ne znam mogu li se zaustaviti”

U međuvremenu, popularnost utrke je toliko narasla da se dekretom na više od tjedan dana ukida sav promet na otoku koji broji nemalih 83.500 stanovnika, samo kako bi se nesmetano mogli odvijati treninzi i natjecanja. U sklopu utrka postoji i cijeli istoimeni festival, a sigurno je i kako je to najveća atrakcija na otoku koji službeno nije dio Ujedinjenog Kraljevstva, ali spada pod ingerenciju britanske krune i Commonwealtha.

No, zbog svoje strukture, ta utrka je redovito nazivana i ‘najopasnijom utrkom na svijetu’. Uske i jako vrludave otočne ceste nisu nipošto prilagođene da se po njima utrkuje pri brzinama koje u prosjeku dosežu i preko 200 kilometara na sat, a njihova otočna klima podrazumijeva i vremenske uvjete koji često dodatno otežavaju utrku i dovode ju na rub regularnosti.

Najopasnija utrka na svijetu

Ako natjecatelji neokrznuti prođu ruralne puteve, čekaju ih još zahtjevnije, gradske dionice, gdje se ceste dodatno sužavaju i postaju još nepredvidljivije, uz popratnu urbanu scenografiju. Težina te utrke odavno je već postala predmet fascinacije ne samo stručnjaka za motociklizam već i cjelokupne popularne kulture, s mnogim citatima neposrednih svjedoka koji joj pridaju gotovo mitološki status.

“U pitanju je 61 kilometar čistog terora”, glasio je dio reportaže koju je Sports Illustrated objavio 2003., a koju potpisuje novinar Franz Lidz. “Isle of Man TT je pravi ispit živaca i brzine, i to ju vrlo vjerojatno čini i najopasnijim događajem svjetskog sporta.”

Nažalost, ta titula zavrijeđena je i zbog dodatnog, okrutnijeg razloga. Od 1907. je samo u službenom, natjecateljskom dijelu utrke život izgubilo ni manje ni više nego 280 ljudi, uključujući i tehničare, službene osobe, ali i gledatelje, kojih je nakon raznih sudara poginulo šest. Samo ove godine su smrtno stradala dvojica vozača: Australac Chris Swallow i Englez Daley Mathison. Prvi je izgubio kontrolu nad motociklom tijekom utrke Superbike TT, dok se drugi sa svojim motociklom zabio u zid pred očima žene i djeteta, i to sa gotovo 210 kilometara na sat. Imao je samo 27 godina.

Međutim, za obitelj Dunlop, koja pritom nije rodbinski povezana sa poznatim škotskim izumiteljem Johnom Boydom Dunlopom, ocem pneumatskih guma, ta utrka je bila nešto drugo. Njihova strast prema motociklističkim utrkama postala je nešto što je toliko sraslo s njima da je postao dio njihovog nasljednog genetskog koda. Kako vožnja, tako i pobjeđivanje u tim istim utrkama.

Najstariji, stric Joey, apsolutna je legenda u Sjevernoj Irskoj i čovjek koji je bio poznat ne samo po trijumfima, već i po strašnoj skromnosti i dobroti. Naime, on je u pauzi između nastupa i podija na utrkama poput Svjetskog Grand Prixa, Imole 200 ili Macau Grand Prixa na svojim motociklima godinama putovao po Balkanu — od Bosne i Hercegovine do Rumunjske — noseći hranu i potrepštine po sirotištima. Bio je prava ikona radničke klase u duboko podijeljenom sjevernoirskom društvu, ali i čovjek koji je među rijetkima uspio u potpunosti pokoriti strašnu utrku na Otoku Manu.

Ukupno je 26 puta trijumfirao u Isle of Man TT utrci, što ga čini uvjerljivo najuspješnijim vozačem u njenoj povijesti. Zajedno sa bratom Robertom i nećakom Michaelom, obitelj Dunlop je do danas osvojila čak 50 prvih mjesta na utrci, dok je drugi nećak, William, nekoliko puta u različitim disciplinama Isle of Mana osvajao drugo i treće mjesto. Učinak je to koji se vrlo vjerojatno neće nikada u povijesti nadmašiti, a vjerojatno ni ponoviti u takvom obliku. I baš iz tog razloga, uz jednu od dionica utrke Isle of Man TT, stoji i kip Joeyja Dunlopa u najprirodnijoj mogućoj pozi — na motoru. Onoj istoj u kojoj svi pamte i ostale članove te obitelji. One od koje je sada ostao samo Michael.

“Sranje, netko je ovdje izgubio glavu”

Joey nije samo preživio Otok Man, već i brodolom koji je doživio na putu do otoka 1985., kada je brod s kojim je putovao zajedno s ostalim sudionicima zbog jake struje udario u hrid i potonuo. Preživio je i mnoge druge zahtjevne utrke i događaje, ali u tom sportu je smrt nešto što je uvijek očekivano, a ona ga je stigla 2000. u estonskom Tallinnu, pri Pirita-Kose-Kloostrimetsa utrci, održavanoj na gradskim ulicama do 2006.

Uslijed teških vremenskih uvjeta, Joey je izgubio kontrolu nad motociklom, izletio sa staze i završio u stablu, poginuvši na mjestu. U roku od nekoliko sati estonska vlada je svoje službene stranice zamijenila posvetom u Joeyjevu čast, a na njegovom se posljednjem ispraćaju okupilo više od 50.000 ljudi. Popularni sjevernoirski bend Therapy? ima i pjesmu Joey posvećenu upravo njemu.

Njegov brat Robert možda nije nadmašio taj nevjerojatan učinak, ali je svejedno bila riječ o fantastičnom vozaču, koji je također osvajao utrke gdje god se natjecao, a na Otoku Manu je od 1983. do 2004. osvojio pet prvih i tri druga mjesta u različitim disciplinama. Godine bavljenja motociklizmom značile su i da će se neminovno jednog trenutka naći na stazi zajedno sa svojim sinovima, Michaelom i Williamom. Ono što nije znao je da će mu jedna zajednička utrka, ona u sklopu North West 200 održane 2008. u rodnoj Sjevernoj Irskoj, biti i posljednja.

Tijekom kvalifikacijske utrke u kategoriji do 250 kubika, u kojoj se posljednji put prije toga natjecao još 1994. kada je u sudaru na Otoku Manu pretrpio teške ozljede, Robertove su kočnice počele pokazivati određene znakove otkazivanja. Problem je bio što se to odvijalo pri velikim brzinama, onima pri kojima je i najmanja greška fatalna. Robert je greškom opalio po prednjoj kočnici, što je rezultiralo katapultiranjem sa sjedišta pri brzini od 80-ak kilometara na sat. Igrom slučaja, u toj je istoj utrci sudjelovao i sin Michael; ne samo to, već je i prošao kraj očevog rasutog motora.

“Vidio sam iz daljine motocikl — odnosno, komade motocikla — na cesti”, prisjetio se Michael tog strašnog dana. “Usporio sam i vidio čovjeka kako leži kraj motocikla. Pomislio sam ‘sranje, netko je ovdje izgubio glavu’. Dok sam se približavao mjestu nesreće, shvatio sam. Čovjek koji je nepomično ležao na cesti je moj otac.”

Robert je hitno prevezen u bolnicu, još uvijek dajući znakove života, ali nije mu bilo spasa i umro je na operacijskom stolu. Michael i njegov brat William su bili neutješni, ali dan nakon sprovoda Michael je  odlučio kako je najbolji i jedini način da oda počast njihovom ocu, kojeg su zaista vidjeli kao idola, taj da ode na tu utrku — u kojoj je Robert držao rekord po pobjedama — i osvoji je. I upravo je to napravio: dan nakon očevog sprovoda otišao je na stazu na kojoj je ovaj poginuo i pobijedio, i to nakon što se slomio u suzama još pri zagrijavanju.

Kacige na nadgrobnom spomeniku

“Tada sam shvatio kako se moram utrkivati”, rekao je Michael. “Shvatio sam i da je to jedina stvar u mom životu koju mogu kontrolirati. Nisam imao kontrolu nad tim hoće li moj otac živjeti ili umrijeti. Nisam mogao kontrolirati ni medije, kao ni ljude koji su dolazili na ispraćaj a među kojima je bilo šupaka za koje znam da su mrzili mog strica i mog oca. Jedino što sam mogao usmjeriti je taj motor, kojeg znam natjerati da pjeva.”

William je očevu smrt podnio još teže, ali je i on nastavio s utrkama odmah nakon te tragedije. I njemu je motocikl bio izlaz, jedina stvar koju je, baš kao i Michael, mogao zapravo kontrolirati i usmjeravati po svom nahođenju. No, preklani je William tako doživio tešku nesreću na North West 200, zbog čega se prema natpisima povukao iz izdanja Isle of Man TT za tu godinu. Prava istina je bila da ni ozljede nisu bile glavni razlog, već činjenica da je njegova supruga prolazila kroz komplikacije u trudnoći. Dijete se na kraju rodilo zdravo, a William je dolaskom nove prinove shvatio ono što nitko od njegovih najbližih nije mogao ili htio: to da u životu postoje i važnije stvari. Nije htio da mu djeca dožive ono što su doživjeli on i brat, pa se spremao na mirovinu.

Međutim, nije mogao odoljeti, a da se ne odvaži na još pokoju utrku, da ispuni dušu u dugim godinama vozačke mirovine pred njim.

U srpnju 2018. otišao je za Dublin kako bi nastupio u Skerries 100 utrci na kojoj je već nastupao. Bila je to trening-utrka, ali William nije štedio svoj motocikl, želeći provjeriti u kakvom je stanju i je li sve spremno za ‘pravu’ utrku. Međutim, u jednom je trenutku, pri velikoj brzini, izgubio kontrolu nad motorom. Jedna stvar koju su svi članovi obitelji bili uvjereni da mogu i znaju raditi je izmakla kontroli i njenom trećem članu. Izletio je pri ogromnoj brzini sa staze u jarak pokraj puta; službena verzija je pokazala da je motor ispustio ulje, zbog čega je stražnji kotač Williamovog motocikla proklizao.

Umro je od teških ozljeda glave u 33. godini života, a pokopan je u istoj grobnici u Ballymoneyju u kojoj su pokopani i njegov stric i otac. Na nadgrobnom spomeniku su, uz njihova imena, ugravirane i finiš zastavice s crno-bijelim kvadratima, kao i kacige.

Michaela je, za razliku od ostalih poznatih članova obitelji, uvijek pratio glas da je težak karakter i da je s njim jako teško uspostaviti bilo kakav prisan odnos. Naravno, ne treba biti naročito blizak čovjeku, a ni pronicljiv, da se shvati kako je ogroman razlog za to upravo u činjenici da Michael Dunlop u glavi iz dana u dan prolazi egzistencijalnu borbu sa smislom svog života. Gledao je kako njegov stric, otac i brat grade tu veliku i poznatu motociklističku dinastiju uvjeravajući sebe da su motor i staza jedine stvari u životu kojima zaista pripadaju, samo da bi ih te iste stvari prerano povukle u grob. No, on i dalje ne odustaje.

“Strah ne dolazi u obzir”

Trijumfom u ovogodišnjem izdanju Isle of Man TT-a, njegovom 19. u karijeri, Michael je došao do treće pozicije na all-time ljestvici vozača. Primakao se na samo sedam utrka razmaka od učinka strica Joeyja, paralelno sudjelujući i na nizu drugih utrka, između ostalog i na onima koji su odnijeli živote njegovom ocu i bratu. On je svoj život doslovno podredio utrkivanju, jer je shvatio da će situacija samo biti teža ako u računicu poput ostalih članova obitelji ubaci i potomke. Živi sam s majkom, a novinare načelno izbjegava kad god je to moguće makar je napisao i nekoliko knjiga o svom životu i karijeri.

Međutim, u jednom od intervjua koji je razmjerno nedavno dao za The Guardian jasno razlaže pitanje straha od smrti i od toga je li on idući na redu. Njegov odgovor ostavlja dojam čovjeka koji je maltene sudbinski vezan za cijelu priču, čak i bez ovog tragičnog dijela.

“Strah ne dolazi u obzir”, rekao je. “Strah ostaje s tobom cijelog života tako da se s njim i ne bavim. Kada si na tom motoru onda imaš slobodu i samo si ti tu, jer van njega ima hrpa ljudi koji se namjere na tebe. Na motoru sam slobodan. Samo idem toliko brzo da ne znam mogu li se zaustaviti.”

Najvjerojatnije nikada ni neće. Odnosno, barem dok njega i motocikl smrt ne rastavi.

Ne propusti top članke