S Mirelom sjedim na prostranoj terasi jednog finog kafića u Španskom, kvartu u kojem je odrasla i u njemu danas živi. Prije nego što palimo diktafon spontano i bez šuma u komunikaciji počinjemo čavrljati o svemu i svačemu, laganim usputnim temama, a čim se pali REC na diktafonu, ne možete ne primijetiti kako vas svojim zelenim i prodornim očima gleda ravno u oči.

“Kada ronjenje postane olimpijski sport, donosit ćemo jako puno medalja”, kaže sad već duboko u razgovoru, želeći reći da su se Hrvati i Hrvatice umiješali u sam vrh i ovog sporta. Samo je na istom natjecanju u Sisku svjetski rekord u dinamici bez peraja oborio i Vanja Peleš (220 m), a svih ovih godina najprepoznatljivije ime bilo je ono Gorana Čolaka, ne samo u Hrvatskoj.

“Negdje 70 posto je to mentalni sport. Uđeš u to stanje svijesti u kojem pokušavaš uopće ne razmišljati. Ako razmišljaš previše, mozak ti troši previše kisika”

Još na samom početku razgovora Mirela mi potvrđuje da držanje daha zna biti bolno i neugodno, ponajprije onda kad nastupe tzv. kontrakcije, pa se dogovaramo da mi prepriča što se događalo s njenim tijelom i umom u one četiri minute.

“Prije nego što idemo u zaron, imamo tri minute tijekom kojih pokušavamo disati što mirnije, što pliće, tako da se što više opustimo”, započinje inače 33-godišnja djevojka. “Pokušavamo ući u tu nekakvu zonu meditacije… Kada ti krenu odbrojavati do starta, onda ide duboki udah, počinješ iz trbuha prema plućima, pa imamo još i ‘pakiranje’, unošenje malih udaha kako bismo napunili pluća sa što više kisika. Kad zaroniš, najbitniji su prvih 50, 70 ili 100 metara, zavisi kad dođu kontrakcije, i o tome ovisi kakav će biti ostatak zarona. Tu moramo biti jako ekonomični. Moramo gledati da ne krenemo prebrzo, ali ni presporo, a ne smiješ ni o metrima razmišljati… I onda dolaze te kontrakcije, zapravo kontrakcija dijafragme, što je jako neugodno.”

Sustav je siguran

Dijafragma ili ošit šalje kisik prema srcu i mozgu, objašnjava: “Kontrakcije postaju sve bolnije i tu se već pojavljuje jaki poriv za udahom, ali mi u takvim situacijama ronimo dalje”, priča pa naglo prekida samu sebe, ističući da u ovoj fazi počinju i bolovi u mišićima u kojima se već nakupilo mliječne kiseline. “I onda pred kraj zarona polako ulaziš u hipoksiju, što znači da nam naglo pada kisik, ali ti postaje sve lakše roniti”, tumači onu samo naizgled najugodniju fazu za ronioca; fazi kad vas lagano preplavljuje neka vrst euforije, osjećaja da biste mogli ovako do sutra, ali vam zapravo malo fali da ‘usnete’, padnete u blackout i budete diskvalificirani.

“U tom trenutku počinješ gubiti fokus i kao da ti osjetila otupe. Tu najviše trebaš pratiti koje ti signale šalje tijelo kako bi znao kad treba izaći van”, objašnjava. Dobro, o kojim signalima priča? “Meni se vid počne mijenjati, kao da imam tunnel vision, a znam osjetiti i trnce u rukama ili nogama.”

Blackout ili kratki gubitak svijesti pod vodom, ili pak odmah po izronu, uzrokovan nedostatkom kisika — inače i obrambeni mehanizam mozga koji želi sačuvati to malo kisika pa ‘gasi’ različite centre — često se iskorištava kako bi se ronjenje na dah prikazalo kao ekstremni ili opasan sport, obično ili iz neznanja, ili iz komercijalnih razloga.

Naravno da ako ronite bez ikakve obuke i poštivanja sigurnosnih ‘zakona’, ronjenje može biti opasno, pa i kobno. U jednu ruku to je potvrdio slučaj legendarne freediverice, Ruskinje Natalije Molčanove koja je u kolovozu 2015. pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima nestala u blizini Ibize dok je davala privatni tečaj; navodno se odvojila od grupe, zaronila sama do 40 metara dubine bez tzv. lanyarda, te ušla u jaku struju. Na profesionalnom natjecanju dogodio se jedan smrtni slučaj — smrti su inače znatno češće u, recimo, cestovnom biciklizmu — kad je Nicholas Mevoli prekršio jedan od tih zakona te s nagnječenim plućima, ozljedom koja se sanira mirovanjem od nekoliko dana, išao u dubinu.

Baš kada pričamo o dubini, ronioci dan uoči natjecanja najavljuju na koju će dubinu ići, prikačeni su i na konop dok rone, a tu su i safety ronioci te tzv. counterweight sustav koji izvlači ronioca van u slučaju da nešto pođe po krivu. Ako, dakle, uopće dođe do blackouta, koliko god on ružno izgledao, sustav je siguran.

“Može se dogoditi svakom, koliko god ti trenirao, ali to je dio sporta koji najrjeđe osjetimo”, kaže pa kratko pričamo i o sambi; stadiju, možemo reći, blažem od blackouta, kad dolazi do kratkog gubitka motoričkih sposobnosti, a ronilac se počinje tresti i ‘plesati’…

Mentalni trening

Mirela nastupa i u tim dubinskim disciplinama; sa stereo-perajama išla je do 85 metara, planira ubrzo i do 100, a neko kraće vrijeme držala je i svjetski rekord bez peraja, zaronivši do 65 metara dubine. Dobro, dakle, što se događa dolje, u ‘mraku’?

“Pošto se tlakovi naglo izmjenjuju, dolazi do drugačijih promjena”, misli prije svega na susret s hidrostatskim tlakom. “Pluća su ti na površini veličine lubenice, a dolje na 80 ili 100 metara veličine limuna”, priča o tome kako se stišću ‘prostori’ u tijelu ispunjeni zrakom, a dodaje i da moraju razmišljati o kompenzaciji tlakova u ušima. Inače, što dublje idu, veća je šansa i da padnu u narkozu — postanu de facto pijani — a što je uzrokovano ‘opijenošću’ dušikom; Mireli se to još nije dogodilo, a kaže i da je to dosta individualno.

“Moramo i jako puno istezati pluća, kako bismo bili što fleksibilniji i da ne bi došlo do ozljeda”, kaže. “U dubini ti udaraš do 20 metara i onda tijelo više nije plovno”, priča sada o onome što ronioci znaju zvati free fall. “Kao da lebdiš u svemiru”, pokušava opisati pa dodaje i da je, po njenom mišljenju, dubina lakša od bazena, dobrim dijelom i zato što je potrebno manje treninga. Mirela inače trenira šest puta tjedno, najčešće na bazenu u Utrinama, kaže i da je ta posvećenost odvaja od ostatka, a često se dotičemo i toga da je sport prije svega psihološki težak.

“Negdje 70 posto je to mentalni sport, a ostalo fizički”, kaže pa naglo zastaje. “Moraš to isprobati da bi shvatio što želim reći… Uđeš u to stanje svijesti u kojem pokušavaš uopće ne razmišljati. Ako ti dođe neka negativna misao, ne smiješ dopustiti da te počne kontrolirati”, lagano zamahuje rukom kao da tjera tu misao. “Ako razmišljaš previše, mozak ti troši previše kisika”, dodaje pa ističe da redovito meditira, a pomažu joj i razne tehnike disanja te općenito mentalni trening.

Pa iako joj misli znaju bježati dok pričamo, djeluje mirno i staloženo, pa i zdravo; njeno nenašminkano, čisto lice ne odaje dojam da su joj 33, a napomenut će mi i da je na fotografijama koje je nedavno snimila za Super1 bila bolesna. Pije sok od iscijeđene naranče, a smeta joj i dim cigarete koji dolazi sa susjednog stola. Jest, da, gleda vas samouvjereno, ravno u oči, ali djeluje i samozatajno, katkad sramežljivo, pa i nepovjerljivo. Psiholog bi možda rekao da ta njena rezervirana strana proizlazi iz ne baš uobičajenog djetinjstva, ali i iz braka i ljubavi u koje se razočarala. O potonjem ne pričamo baš zato što osjećamo da nema smisla, ali o prethodnom ipak moramo.

Samo ti i ta tišina

Kad joj je bilo pet godina, Mireli je dijagnosticirana bolest po imenu Legg-Calvé-Perthes, najčešća tzv. osteohondroza. Karakteristični simptomi su bol u kuku, često samo na jednoj strani, te poremećaj držanja tijela; pokreti u zglobu su ograničeni, a može doći i do atrofije mišića bedra.

“Nisam mogla trčati, skakati, ni išta drugo”, priča ipak mirno pa mi nespretno pokazuje kako je izgledao ‘aparatić’ za kuk. “Kao Forrest Gump”, kaže tiho. “Zapravo sam bila jako povučena sve dok s devet godina nisam dobila psa.” U njenom slučaju bolest je brzo napredovala, u razdoblju od nekoliko mjeseci imala je tri operacije, a nakon treće liječnici su joj rekli kako postoji 90 posto šansi da neće moći normalno hodati.

“Kao dijete ti sve to lakše podnosiš, ali teško ti je dok ležiš cijelo vrijeme u gipsu do struka, ili sjediš ocu na koljenu da bi mogla jesti…”, priča bez puno ustezanja. Njena majka tada je dala otkaz na poslu, počela ju je voditi na razne terapije, ali i, najbitnije, otišle su na plivanje. “Ne mogu reći da su me druga djeca drugačije tretirala”, kaže još nešto prije. “Jedino ono, na bazenu, kad bi vidjeli ožiljak… Djeca kao djeca, kak’ je ružno i to, ali nisam imala baš neka loša iskustva.”

Nakon otprilike tri godine, upravo zahvaljujući plivanju, u potpunosti se oporavila — do te mjere da je postala jedna od najperspektivnijih plivačica u Hrvatskoj. Bila je državna prvakinja u kadetima i mlađim juniorima, plivala je leđno i mješovito, a dobila je i stipendiju u SAD-u. Ondje su je, sama kaže, pretrenirali, zbog čega je završila na operaciji desnog ramena te u konačnici zaključila karijeru.

“Ali dobro, plivanje mi je i puno toga dobrog donijelo”, kaže. “Pogotovo kad sam bila mala… Jer ja sam u toj vodi bila ista kao i ostala djeca. Mogla sam raditi sve što i oni, a postala sam i bolja od njih”, kaže pomalo skromno, uz lagani smijeh, pa naglo prekida moje sljedeće pitanje. “Šta je najbolje, bila sam najbolja u tim podvodnim udarcima”, kaže misleći na rad nogu kod onog zarona i okreta. “Dok mi ruke, na primjer, nisu bile uopće toliko jake. Nisam ja ni snažna, u čučnjevima i to, ne mogu dizati veliku kilažu, ali sam u vodi jaka u tom dijelu… Što je stvarno čudno s obzirom na to što su mi sve noge prošle”, priča u jednom dahu.

Mirela je počela roniti prije tri i pol godine; djevojka koja se inače bavi digitalnim marketingom, ali i sama podiže dvoje djece, htjela se samo malo posvetiti sebi. Počela je opet plivati, sada rekreativno, samo da bi jednog dana primijetila trening u ronjenju na dah. Danas je, osim već spomenutog, svjetska prvakinja u dinamici bez peraja te srebrna u dinamici s monoperajom. Sad već pri kraju razgovora, konačno se malo pravimo pametni – kažu da ronioci s bocama odlaze pod vodu da bi gledali svijet oko sebe, a ronioci na dah da bi gledali u sebe.

“Možda zvuči jeftino, ali stvarno je tako”, kaže. “Jer ti dok roniš, nema ničeg drugog oko tebe. Samo ti i tvoje misli, i ta tišina… Nikad nisam mislila da ću biti toliko jaka, da ću vratiti vjeru u sebe i da ću toliko probiti svoje limite.”