Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 21. veljače 2019. Xinhua

Krcate tribine sa stilom su dočekale starog neprijatelja. “Plati porez, Cristiano”, skandirali su u jednom trenutku sinoćnje utakmice Atléticovi navijači nekada prvom imenu njihova mrskog gradskog rivala. On im je odgovorio sa ispruženim dlanom, s podsjetnikom na pet trofeja Lige prvaka koje je osvojio s Real Madridom. Od čega je dva osvajao upravo u finalu protiv njihovih Rojiblancosa.

Taj drugi, dramatični poraz gotovo je natjerao Diega Simeonea na povlačenje; čak i njegova muda imaju granicu boli, a tad je ona opasno dosegnuta. Međutim, sinoć je slavljem protiv Cristiana Ronalda i Juventusa napravio veliki korak prema idućoj rundi natjecanja, u europskoj sezoni koja za njih ima dodatni značaj jer se ovosezonsko finale Lige prvaka igra upravo na njihovu novom, raskošnom stadionu Wanda Metropolitano. Da, istom onom kojem je UEFA za svoje potrebe, zbog pravila o nespominjanju sponzora koji nisu ujedno i njeni, privremeno vratila izvorno ime Estadio Metropolitano, a domaći televizijski komentator uspio nekako višestruko prekrstiti u “Metropolitan Arenu”.

Nije to podbadanje Cristiana bila jedina stvar vrijedna spomena kod atmosfere sinoćnjeg uzbudljivog ogleda. Svaki uzbudljiv trenutak na terenu, a bogme ih je bilo, bio je intenzivno proživljavan i na tribinama tog velikog zdanja, a to se dalo doživjeti čak i preko TV ekrana. Što u sterilnom koloritu Lige prvaka nije baš česta pojava.

And this is what you waited for/ But under lights, we’re all unsure / So tell me, what would make you feel better?

James Murphy, frontmen američke grupe LCD Soundsystem, čovjek je koji u svojim glazbenim aranžmanima nepogrešivo zna povezati melankoliju svakodnevnice s ritmom. S jedne strane nema namjeru otkloniti taj osjećaj jer je on prisutan i realan, ali s druge ga proživljava kroz melodiju i dinamiku. Jedna od takvih njihovih pjesama je i Home: za jedne pjesma o raspadu benda i strahu od budućnosti, u drugoj interpretaciji priča o zajedničkom dijeljenju osjećaja za pamćenje na nekom otuđenom mjestu za koje nismo sigurni smijemo li ga zvati domom, a kakvih je u današnjim vremenima dosta.

Duša kluba

Za Atléticove navijače je i sinoć bilo jasno što ih čini sretnima: borba, golovi i pobjede. Svaki trenutak obojan skakanjem mnoštva, glasnom pjesmom, zastavama i proslavama sa svojim idolima; baš kao ono emotivno pražnjenje nakon drugog gola s Cholovim plivačem Diegom Godínom. Svaki taj trenutak ih čini bliže osjećaju da su kod kuće, ondje gdje trebaju biti. No, bez obzira na kolorit i na te vibracije, melankolija je, kao i kod Murphyjevih pjesama, skrivena negdje u dubljoj poanti.

Kada su stigli na otvaranje svog novog doma, navijači su donijeli sa sobom uspomene, sezonske pretplate, pa čak i stolice s voljenog Calderóna

Atlético je još tijekom rane vladavine ekscentričnog predsjednika Jesúsa Gila prvi put spomenuo mogućnost napuštanja stadiona Vicente Calderón, zdanja u južnom dijelu Madrida koje je zvao domom još otkako je 1923. napustio Estadio Metropolitano de Madrid, po kojem je ovaj novi i dobio ime. Različite financijske i logističke prepreke su svaki put iznova stopirale ozbiljni ulazak u posao, ali to uopće nije teško padalo navijačima. Na neki je način taj stari, masivni stadion koji je ozbiljno nagrizao zub vremena sve više počeo simbolizirati sam klub. Za mnoge neugledan i nepraktičan za uživanje, ali to bi uglavnom na kraju bili oni koji nikada nisu naučili gledati dalje od njegove fasade.

Za navijače je on  na više načina simbolizirao dušu kluba.

Jedan od njih je svakako bio i lokacijski; Vicente Calderón je bio praktički nadohvat centra, što je u gradu s blještavim rivalom itekako značilo u toj identitetskoj borbi. Ritual okupljanja u centru grada, u Barrio de La Latina gdje bi nakon porcije tapasa zalivenih s nekoliko piva krenuli u koloni prema svom domu bio je nezamjenjiv za generacije Atléticovih navijača. Osjećaj prisutnosti na njemu je bio prirodan toliko da nije bilo velike razlike ni kada su na njemu ispadali iz La Lige, kao ni onda kad su podizali trofeje. Osjećaj je bitan.

Osjećaj je bitan i investitorima koji danas drže nogomet, samo na drugačiji način. Atlético s Cholom Simeoneom više nije morao iskapati svoj identitet kao prije; on ga je dobio i na terenu, a s njim je stigao i osjećaj da se ulaganjem u klub koji je postao konkurentan na najelitnijoj razini može dodatno okoristiti. Tek je tada priča o napuštanju doma postala realnost; kada je postalo jasno da su kineski investitori iz Wanda grupe zajedno s injekcijom meksičkog milijardera Carlosa Slima otvorili mogućnost potpunog dovršetka zaboravljenog projekta Olimpijskog stadiona, što je Wanda Metropolitano nekoć trebao biti.

Uprava i investitori bili su sigurni da je otkup tog stadiona i njegova potpuna rekonstrukcija baš ono što Atlético treba kako bi na svim razinama ozbiljno zakoračio u novo nogometno doba. Oni su bili sigurni sa svojim računicama, ali navijači nikako nisu. Napustiti Calderón za njih je značilo ostaviti veliki dio identiteta — jer trofeji i uspjesi mogu izostati, ali neke stvari koje im je taj oronuli stadion donosio stalne su, baš kao što je to slučaj s mnogim navijačima klubova koji su napravili takav ‘iskorak’ u nove sredine, prvenstveno u Engleskoj.

Duh i identitet

Forget your past, this is your last chance now / If you’re afraid of what you need / Look around you, you’re surrounded; it won’t get any better

I kada su prije godinu i pol dana stigli na otvaranje svog novog doma, noseći sa sobom uspomene, sezonske pretplate, pa čak i stolice s voljenog Calderóna, navijači su se bojali misli o tome što zapravo žele. Dočekao ih je blještavi novi moderni stadion, onaj kojeg je predsjednik Enrique Cerezo nazvao “najboljim na svijetu”, ali istovremeno na njemu nisu mogli razaznati konture svog kluba. Ništa na njemu nije odisalo posebnošću, odvajanjem od drugih. Zaboga, čak je i lokacija nešto sasvim drugo i strano; sada moraju proći punih 10 kilometara od centra da bi se domogli tog izoliranog zdanja u pustoši predgrađa.

Je li to ono što žele i radi čega ih prisiljavaju da ‘zaborave’ svoju povijest?

Počelo je prvo sramežljivim bakljadama na tom otvaranju protiv Málage i to pred očima španjolskog kralja Felipea VI. i ostatka klike u luksuznoj VIP loži. Za razliku od dosta drugih navijača u sličnoj situaciji, kojima se pritom to ne može zamjeriti, Atléticovi nisu gubili previše vremena na egzistencijalna pitanja. Znali su da je priča s Calderónom povijest, ali da duh i identitet kluba na kraju dana počiva u njima samima; da su oni ti koji svojim prisustvom određuju što je zapravo njihov nogometni dom. Iz utakmice u utakmicu zloglasni Frenteovci iza gola, ali i ostatak glasne publike, na sebi nose teret predstavljanja onoga što njihov klub predstavlja, baš kao što to Cholove trupe rade na terenu.

Just do it right, make it perfect and real / Because it’s everything / No, everything was never the deal

To sinoćnje navijanje, zastave, skakanje — kako na tribinama, tako i na ogradi pri slavlju — nije samo utabalo njihov novi put oko nesavršenosti situacije. Na nekoj većoj razini Wanda Metropolitano i navijači na njoj predstavljaju i dva svijeta današnjeg nogometa. S jedne strane tu je potreba za nekim vlastitim klupskim identitetom, lišenog bilo kakvog utjecaja komercijalnog upliva. S druge je tu upravo diktat kapitala, koji oronule stadione sa svojim diskretnim šarmom pretvara u sterilne, jednolične građevine.

Nije ni čudo da je u sinoćnjem prijenosu nekako uletjelo i to nepostojeće “arena” u ime stadiona; zapravo je toliko uobičajeno da stadioni danas u svom imenu imaju tu riječ koja pritom pluta sve dalje od svog izvornog značenja mjesta prekrivenog pijeskom koji bi u amfiteatrima upijao krv palih gladijatora. Otpor konformizmu koji demonstriraju Atléticovi navijači svoj idealni vrhunac može doživjeti u slučaju da upravo Rojiblancosi ponovno završe u finalu, ovaj put pred svojom publikom na svom stadionu.

Ne propusti top članke