Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dominacija

Sandra Perković osvaja sve, ali koja je gornja granica njenih mogućnosti?

Zadnja izmjena: 14. kolovoza 2017. Profimedia

Prosječni Hrvat nekoć bi se s bacanjem diska prvi put susretao u petom razredu osnovne škole, kada bi ga u udžbenicima povijesti dočekala fotografija skulpture grčkog kipara Mirona, antičkog spomenika poeziji ljudskog pokreta. Djeca rođena u Zagrebu i okolici, pogotovo ako bi gravitirala njegovu istočnom dijelu, mogla su se s dotičnim sportom upoznati i ranije, i to zahvaljujući popularnom ‘Pimpeku’, skulpturi bacača diska znamenitoga hrvatskog kipara Vanje Radauša, 1957. postavljenoj na uglu Svetica i Maksimirske ceste.

Današnji mladi naraštaji jednostavno imaju priliku poznavati Sandru Perković. Curu iz Dubrave koja baca u Maksimiru, nedaleko Radaušova kipa, a čini to estetskim izražajem dostojnim drevnih Mironovih muza. Spoznati što je to bacanje diska stoga nikad nije bilo lakše.

Vjerojatno bi se i slavni Miron našao u dvojbi što portretirati kada bi sa strane promatrao predbacačku rutinu 27-godišnje Zagrepčanke, četverostruke europske prvakinje, dvostruke olimpijske pobjednice i sada, nakon zlata u Londonu, dvostruke svjetske prvakinje u bacanju diska. Možda njezino ritualno polaganje ručnika na tlo pored bacačkog kruga. Ili ritualno otiranje tenisica o položeni ručnik. Ili animiranje publike pljeskanjem šake o šaku, s diskom u jednoj od njih…

Postoje dva aspekta Sandrine sportske dominacije. S jedne strane, dakle, stvar je u fizičkom, a posljedično i tehničkom aspektu. Sandra izgleda koordiniranije i motoričnije od svojih konkurentica, što joj zasigurno daje ključnu prednost. Njezina atletičnost razlog je što je njen nekadašnji trener, prije tri godine preminuli Ivan Ivančić, više puta javno ustvrdio da nikad nije i nikad neće imati priliku raditi s takvim sportašem, odnosno sportašicom.

S druge strane, Sandra je danas dosegla punu zrelost i psihički je izuzetno stabilna. Zaprepašćuje postojanost njezinih hitaca unutar samog natjecanja. U Londonu je tako bacila četiri izvrsna hica od kojih bi s trima uzela zlato, a s preostalim ispravnim uvjerljivo srebro. Prije nepunih mjesec dana u Bellinzoni, gdje je bacila osobni i nacionalni rekord, te 16. najbolji hitac svih vremena (71,41m), također je ostvarila četiri ujednačena pokušaja na visokim daljinama, od kojih bi joj dvije dostajale za zlato, a čak tri za srebro u Londonu. Za razliku od jedne od njenih najvećih konkurentica, godinu dana mlađe Kubanke Yaimée Perez, koja podbaci na svakom velikom natjecanju i još je uvijek bez medalje, Sandra je psihički super spremna natjecateljica.

Rigorozni trener starog kova

Tim bi aspektom pokojni Ivančić iliti Trendžo, kako ga je Sandra običavala zvati, zasigurno bio iznimno zadovoljan da ju je u nedjelju mogao gledati kako baca.

Pitanje je bi li do kraja bio zadovoljan njenom rezultatskom progresijom nakon što su se bacačica diska i njen osebujni trener u srdžbi i gorčini rastali početkom 2013. Tada aktualna olimpijska pobjednica iz Londona nakon najvećega je rezultatskog uspjeha u karijeri poželjela malo zastati, opustiti se i uživati u životu, onako kako si povremeno dopušta danas. Rigorozni je trener starog kova tražio brže, više i jače svakoga novog dana. Nije prihvaćao izgovore o zapinjanju u ramenu niti sporadična kašnjenja na treninge. Za njega je to bilo neozbiljno i nedostojno šampionke u kojoj je vidio potencijal za ugrožavanje svjetskog rekorda (76,80m) Gabriele Reinsch iz davne 1988.

“Sedamdeset i šest metara teško je napisati, a kamoli baciti”, rekao je svojedobno u intervjuu, ali i naznačio: “Kroz vrijeme Sandra taj rezultat može ugroziti. Njezine su mogućnosti ogromne i sve će ovisiti samo o njoj.”

Zenitom u karijeri bacačica smatra se razdoblje oko 30. rođendana i Sandra ima još uvijek taman dovoljno vremena sasvim se približiti Reinsch

Sasvim je, međutim, izvjesno da bi Trendžo bio nezadovoljan Sandrinim aktualnim fizičkim izgledom. Svojedobno je Ante Kostelić morao tjerati Janicu da jede, uvjeravajući je da izgladnjivanje zbog ženstvene linije ne ide usporedno s vrhunskim sportskim rezultatima. I Ivančić je u više navrata Sandri Perković morao objašnjavati da manekenski izgled i vrhunska atletika ne idu zajedno. Tuvio joj je to u glavu od prvog dana kada ju je pronašao kako baca na školskom igralištu. Trendžo je jednostavno bio takav. Oduvijek u potrazi za mladim bacačkim talentima, zbog kojih je obilazio sva školska igrališta u gradu, tražio je djecu korpulentnije građe.

“Jednog dana sjedio sam s obitelji na kavi u centru grada”, pričao mi je jednom prilikom prijatelj, koji je svojedobno pratio atletiku i surađivao s Ivančićem. “S nama je bila moja četverogodišnja nećakinja. Odnekud se pojavio Ivančić. Pozdravili smo se, a on mi je odmah prstom pokazao na djevojčicu. Jače je građe, rekao je, kao stvorena za bacačke discipline.”

Nova prilika na Hanžeku

Sandra je zasad još uvijek daleko od dužina svjetskog rekorda. Njezin mladi trener i bivši dečko Edis Elkasević, prožet duhom modernog vremena, daleko je tolerantniji na njezine osobne slabosti i želje, pa je načinio novi režim prehrane i treninga, zahvativši prvenstveno u njezinu bacačku tehniku, kako bi Sandri omogućio izgled koji si želi, a bez utjecaja na rezultate. Progresija je i dalje evidentna, premda možda nešto usporenija od one koju bi forsirao Ivančić. Zenitom u karijeri bacačica smatra se razdoblje oko 30. rođendana i Sandra ima još uvijek taman dovoljno vremena sasvim se približiti Reinsch. I dalje sve, kako je prije četiri godine tumačio Ivančić, ovisi isključivo o njoj.

Da je to ono što i ona želi jasno su pokazivale Sandrine gestikulacije nezadovoljstva prema treneru nakon hitaca u londonskom finalu, posebice trećega i četvrtog. Vidjeli smo nagli pokret podlaktice prema naprijed s ispruženim prstima, koji je govorio da je disk trebao ići ravnije a brže, i da se kretao u previsokom luku. I nagli trzaj ramenom sugerirao je da neki od tehničkih detalja u izvedbi hica nije štimao.

Već za dva tjedna na Hanžekovićevu memorijalu Sandra Perković imat će novu priliku lova na najbolji osobni rezultat. Doći će do bacačkog kruga, baciti bijeli ručnik na pod, zagaziti ga stopalima, te dva puta napiknuti vrškom tenisica, prvo jedne, pa druge, poput bika koji se u areni sprema nasrnuti na matadora. Izanimirat će potom publiku, razgibati bacačko rame i torzo u nekoliko trzaja, zarotirati šakom nekoliko puta u simulaciji okreta koji će uslijediti unutar granica bacačkog kruga i onda baciti daleko, jako daleko. Možda 70, možda 71, a možda i 72 metra ili dalje.

Ne propusti top članke