Dončić & Dragić, opet zajedno

Slovenija ponovno ima svoj dinamični duo. Hrvatskoj se crno piše

Zadnja izmjena: 29. lipnja 2022.

Brzina je oduvijek bila glavni adut Gorana Dragića na košarkaškim terenima. Istina, bravurozna kontrola lopte te osjećaj za asistenciju i napadanje obruča kompletirali su ubojiti paket, ali brzina je ta kojom je stvarao prednost nad svojim čuvarima. U svojim najboljim danima munjevitim se prvim korakom ispaljivao kao iz startnog bloka te iza sebe ostavljao i najelitnije obrambene bekove, dok su moderni pokretni centri i dalje izgledali kao teretni teškaši kada je trebalo pravovremeno zatvoriti prilaz obruču. Naprosto je bio prebrz za sve.

A u svojem posljednjem službenom nastupu za reprezentaciju Dragić bio je prebrz i za svoje tijelo. Naravno, u pitanju je čuveno finale posljednjeg Eurobasketa otprije pet godina u kojem je nakon epske borbe Slovenija svladala Srbiju. Dragić je u tom susretu prezentirao neviđenu brzinu i za svoje standarde. Čovjek kao da si je prije izlaska na teren direktno u srce ubrizgao dozu adrenalina koja bi oživjela mrtvaca; manijakalno je sprintao gore-dolje i od najjače obrane turnira radio što je htio. U tom je mahnitom ritmu do posljednje četvrtine ubacio 35 poena, a onda ga je najednom zabetoniralo. Izgledalo je to kao kad se netko na utrci na 800 metara zaleti prvi krug, pa mu u završnom dijelu trke naglo otkaže čitav mišićni sustav; Dragića su u potpunosti preplavili grčevi, stoga je posljednju četvrtinu bio primoran odgledati s klupe.

Baš kao i Luka Dončić, koji je u isto vrijeme uganuo gležanj. Međutim, ostatak Junaka uspio je u završnici slomiti srpski otpor i osvojena je titula europskih prvaka, a Dragić je posve zasluženo proglašen MVP-jem turnira.

Trebao je to biti veličanstveni kraj reprezentativne karijere. S 31 na leđima došlo je do psihofizičkog zasićenja i činilo mu se da je pravi trenutak da preda palicu mladoj superzvijezdi u usponu. Slovenski navijači dugo su se nadali da bi se njihov idol mogao predomisliti, čak je napravljena peticija za njegov nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, ali Dragić je ostao neumoljiv.

Doista je teško zamisliti scenarij u kojem će izabranici Damira Mulaomerovića uspjeti zakočiti Sekulićev goropadni duo

Naposljetku je ipak popustio.

Početkom ovog mjeseca slovenski izbornik Aleksander Sekulić dobrano je iznenadio javnost obznanivši da se nakon pola desetljeća stanke Dragić konačno zaželio reprezentativnog okruženja i stavio se na raspolaganje za kvalifikacijske utakmice s Hrvatskom i Švedskom. Još uvijek se ne zna hoće li nastupiti i na rujanskom Eurobasketu, ali i eventualni kratkotrajni povratak izazvao je euforiju kod naših susjeda te su ulaznice za predstojeći okršaj u Stožicama rasprodane u rekordnom roku. Legendarni kapetan tako će ponovo povesti Sloveniju u lovu na Mundobasket, ali ovaj put će njegova uloga biti mnogo drugačija od one na koju smo navikli.

Lutke na koncu

Kao dokazana NBA klasa Dragić je praktički u svakoj reprezentativnoj epizodi bio vođa ekipe i najbolji igrač, čovjek s kojim je sve počinjalo i završavalo. To uključuje i ciklus koji je odradio s Dončićem. Premda je Luka u to vrijeme već bio klasa od igrača, ipak je bio prezelen da bi bio ravnopravan partner Dragiću; tek se u sezoni koja je uslijedila prometnuo u najboljeg igrača Eurolige. Svejedno je odigrao sjajan Eurobasket, ali uz dozu oscilacija i prepuštanje uzdi mnogo iskusnijem suigraču. Potpuno je jasno da će njihovo obnovljeno partnerstvo sada izgledati posve drugačije, a nagovještaj toga mogli smo već vidjeti u demoliranju Italije u prijateljskoj utakmici u Trstu prošlog vikenda.

Naravno da će Dončić sada biti slovenska alfa i omega, ali Dragić je neprijeporni drugi čovjek momčadi. Premda je zašao u svoje kasne 30-e, što je dobrano načelo njegovu čuvenu brzinu, i dalje je jedini čovjek u kadru koji se na nekoj višoj, metafizičkoj razini može razumjeti s Dončićem.

Istina je da Slovenija ima potentne igrače (Klemen Prepelič, Jaka Blažič, Mike Tobey, Edo Murić…) koji znaju igrati modernu košarku i biti od velike koristi Dončiću u lovu na sam vrh, ali je isto tako činjenica da su oni korisni u onoj mjeri u kojoj ih Luka učini korisnima. Najbolji pokazatelj za to su neuspjesi koje su bez njega pretrpjeli u kvalifikacijama za ovaj i prošli Mundobasket.

Dončić u Dragiću prvenstveno dobiva čovjeka kojime ne treba navigirati kao lutkom na koncu kako bi činio veliku štetu suparnicima. U olimpijskoj misiji u Tokiju Dončić je u svakoj utakmici bio meta strahovitog timskog pritiska, što je njegovim suigračima otvaralo mnogo prostora koji su, zahvaljujući odličnoj Sekulićevoj pripremi i Lukinom pregledu igre, uglavnom iskorištavali. No, problem bi redovito nastajao kad bi Dončić sjeo na klupu uhvatiti nešto zraka; u tim razdobljima izgledalo je kao da je netko Slovencima ugasio svjetlo. Igra i rezultat drastično su padali, stoga je Dončić u Tokiju bio preforsiran, što je dovelo do toga da je trpio i kritike na račun svojih izvedbi.

Pomalo je smiješno što su te kritike same po sebi bile oprečne: s jedne strane zamjeralo mu se što je uzimao previše teških šutova, a s druge što u triler-završnici polufinala s Francuzima nije preuzeo odgovornost i uzeo još jedan teški šut, već je kreirao dobru situaciju za Prepeliča, koju ovaj potom nije iskoristio.

Kad su se slegli dojmovi, opći dojam s olimpijske avanture bio je da su Slovenci izvukli maksimum: koliko god da je Dončić čudesan igrač, košarka je ipak kolektivni sport i stoga je u okršajima s najjačim reprezentacijama presudila širina i kvaliteta ukupnog kadra.

Kako anulirati štetu?

Dončiću je nedostajao čovjek koji može ući s njim u istu rečenicu, i to nezavisno složenu, kad je klasa u pitanju: “Mislim da je i dalje najbrži u reprezentaciji!”, nasmijao se na pitanje o Dragićevu povratničkom nastupu, u kojem je za 12 minuta igre ubacio 11 poena i podijelio četiri asistencije. S njegovim je povratkom Dončić prije svega dobio oslonac koji mu može jamčiti prijeko potrebne minute odmora bez da se na klupi mora pokriti ručnikom po glavi kako ne bi gledao trenutni raspad ekipe. Dragić je još uvijek itekako sposoban samostalno voditi konce igre te Slovenija s njim može raditi razliku, a ne samo preživljavati dok je Dončić na klupi.

Međutim, najveće uzbuđenje izazivaju njihove zajedničke minute. Ogromna je šteta što dvojicu majstora razdvaja 13 godina, pa se nisu mogli ujediniti u periodu kad su im se fizičke mogućnosti nalazile blizu vrhunca. Premda je Dončić mnogo više, u načelu su obojica vrhunski organizatori igre, s tim da obrane razbijaju na posve drugačije načine: Dragić pomoću eksplozivnosti i brzine, a Dončić snagom i promjenama ritma. Kaos koji su mogli zajedno stvarati na svojim vrhuncima neslućenih je razmjera, ali i u ovakvom izdanju stavit će svaku obranu na strahovite muke.

Nažalost, prva od njih bit će ona hrvatska.

Doista je teško zamisliti scenarij u kojem će izabranici Damira Mulaomerovića uspjeti zakočiti Sekulićev goropadni duo. Najbolje čemu se možemo nadati je izostanak podrške ostatka slovenskog kadra te da će hrvatska nadmoć na unutarnjim pozicijama donekle anulirati ogromnu štetu koju će Dončić i Dragić nedvojbeno nanijeti. No, bez obzira na to što je stiglo u najgorem trenutku za hrvatske navijače, Dragićevo ponovno ujedinjenje s Dončićem svaki ljubitelj košarke treba pozdraviti. Igra koju su u stanju prikazati zajamčena je poslastica za svačiji ukus.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.