Druga mladost Jesúsa Navasa

Pobijedio je opaku bolest koja ga je gušila, ponovo je doma i igra sjajno

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019. Photo by Aitor Alcalde/Getty Images

Prema podacima koje je objavila Američka udruga psihijatara otprilike 12 posto Amerikanaca je doživjelo anksiozne napadaje.

Usprkos činjenici da u Americi psihijatri kroz prisutnost u medijima skinuli tabu s teme mentalnog zdravlja, to je i dalje je tek manji dio stvarnih slučajeva. Procjenjuje se da je oko 35 posto ljudi nekad imalo barem jedan napadaj, a da 20-ak posto ljudi ima kronične oblike anksioznosti i depresije. Jednostavno, u svijetu u kojem na dnevnoj razini primite više informacija nego što ih prosječan čovjek u srednjem vijeku primio u cijelom svojem životu, nemoguće je izbjeći ponavljajuće podražaje visokog stresa.

U Europi, gdje je stigma odlaska psihijatru puno veća nego u američkom društvu, prijavljuje se zanemariv broj slučajeva. Zbog toga je sasvim razumljiv strah vrhunskih sportaša od gubitka ugovora i prekida karijere.

Sevilla je bila njegov dom, međutim, Navas nije dozvolio da bude njegov kavez. Odlučio je objaviti javnosti svoje stanje

Upravo toga je bilo strah Roberta Enkea u danima prije nego je sebi oduzeo život. Strah od neuspjeha ga je paralizirala, uništavala ga je iznutra, ali odbio je potražiti pomoć i javno priznati svoj problem u strahu od prekida karijere i posljedica koje bi to imalo na egzistenciju njegove obitelji. Bio je na psihološkom savjetovanju gdje ga je primio Valentin Zdravko Markser, psiholog koji je i sam bio sportaš – osvajač državnih i europskih titula u rukometu s Vfl Gummersbachom. Ipak, psihološko savjetovanje nije isto što i psihijatrijski tretman. Savjetovatelj je pomagač, netko tko upravlja procesom koji vodi pozitivnim promjenama u čovjekovoj osobnosti, a ne medicinsko osoblje. Savjetovatelj ne propisuje terapiju niti daje dijagnozu, a to je ono što je Enkeu trebalo.

Enke nije izmišljao, nije se pretvarao, nije se trebao tek dobro naspavati ili se sjetiti da ima drugih kojima je puno gore i da se on u svom skupom stanu i skupom autu nema na što žaliti. Čovjek je bio bolestan i nije bio sam. Gary Speed je također izvršio samoubojstvo, tko zna koliko drugih je svoje probleme pokušalo utopiti u alkoholu i drogi, a Sebastian Deisler je bio jedan od rijetkih koji su izašli u javnost s priznanjem da imaju problem s mentalnim zdravljem.

Zbog toga je Jesús Navas napravio nevjerojatno hrabru stvar kad je u dresu Seville priznao da ima problema zbog čežnje za domom.

Velika očekivanja

Ta čežnja za domom nije tek nostalgija za omiljenim kafićem ili šetnjom parkom u kojem ste odrasli. Navas je imao ozbiljne napadaje panike, osjećao se nemoćno i potpuno izgubljeno. Više puta je odlazio iz kampova jer nije mogao izdržati pritisak, a onda je odbio već dogovoren transfer u Chelsea u kolovozu 2006. Ne iz čistog hira niti zato što je slab, nego zato što je imao ozbiljan medicinski problem.

Sevilla je bila njegov dom, međutim, Navas nije dozvolio da bude njegov kavez. Odlučio je objaviti javnosti svoje stanje i boriti se problemima koje je imao. Jednostavno, nije dozvolio da bolest pobijedi.

Navas je bio jedan od najtalentiranijih krilnih igrača u španjolskom nogometu, nevjerojatno brz i jako dobar u kontroli lopte. S takvom razinom talenta dolaze i visoka očekivanja. Od trenera do javnosti i navijača, pa i od samog sebe, svatko je imao staviti još malo tereta na leđa. Izašao je iz Sevilline akademije zajedno sa Sergiom Ramosom i dva mladića su, zajedno s Danijem Alvesom, već tamo 2005. bili ključni kotačići u ideji koju je klubu prezentirao trener Juande Ramos. Desni stoper koji je toliko dobar da omogućuju desnom beku da ode visoko, a koji gore radi kaos jer je desno krilo samo od sebe dovoljno dobro da samo napravi višak.

Jasno, Sevilla nije mogla zadržati tu osovinu. Ramos je otišao u Real Madrid, Alves je prešao u Barcelonu, a Navas je ostao. Mogao je on u Chelsea, kasnije su se raspitivali Arsenal i Juventus, ali Navas nije bio spreman.

Međutim, bilo mu je bolje. Svojim talentom je poziv zaslužio i puno ranije, ali za reprezentaciju je debitirao tek s 24 godine nakon što je Vicente del Bosque više puta razgovarao s njim. Želio ga je u reprezentaciji, vjerovao je u njega, ali htio je da i sam Navas bude spreman. Pokušao je i bez većih problema je odrađivao reprezentativne kampove i spremao se za velika natjecanja, nešto što par godina ranije nije mogao zamisliti. Jedna od tih kampanja bila je i Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi gdje ga je Del Bosque uveo u igru u finalu. Bila je to ogromna pobjeda za Španjolsku, ali i Navas je sebi dokazao da može. To je bila velika točka preokreta, sav trud koji je uložio i sve ono što je radio mu se isplatilo, a imao je zlato koje ga je podsjećalo na to.

Odlazak u City

Vjerojatno još važniju rolu u reprezentaciji je odradio dvije godine kasnije na Europskom prvenstvu kad se jedan kratak period vremena se činilo kako Hrvatska ima sasvim dobre šanse pobijediti Španjolsku i izbaciti svjetske prvake već u grupnoj fazi.

Međutim, tog 18. lipnja 2012. na PGE Areni u Gdańsku, Navas je ispratio akciju i u 88. minuti gurnuo loptu koju je dobio od Andrésa Inieste u prazan gol. Bio je to njegov tek drugi gol za reprezentaciju i prvi u službenoj utakmici, ali je, na neki način, otvorio put prema zlatnoj medalji.

Svega godinu dana kasnije Navas je odlučio da je spreman i da je došlo vrijeme. Sevilla je dobila ponudu od Manchester Cityja. U lipnju 2013. napustio je rodni grad i otišao u Englesku, u sasvim drugu kulturu i sasvim drugu ligu.

Međutim, tek u Engleskoj je brzina koju je Navas imao došla do izražaja. Manuel Pellegrini ga je stavio u drugačiju ulogu, omogućivši mu da maltretira bekove u Premier ligi konstantnim jurišanjem na njih. Bio je standardan član momčadi, osvajao je naslove i – premda je bilo i lošijih dana kada mu je bilo teško – prilagodio se. Igrao je s manje pritiska nego ikad u Sevilli, nije bilo takvog mača visokih očekivanja koji mu je uvijek visio iznad glave kad je bio doma i nitko nije od njega očekivao da bude svemoguć. Bio je jedan od mnogih, imao je svoj posao i on ga je odrađivao.

Zapravo, bio je toliko jedan od mnogih da je, kad je Pep Guardiola preuzeo momčad, povremeno zauzimao poziciju desnog beka. Jesús Navas, nekoć najtalentiranije Sevillino krilo, u Cityju je postao desni bek.

“Vjerovali ili ne, uživao sam igrati desnog beka”, ispričao je Navas za FourFourTwo. “Nisam to igrao ranije, ali u mom prvom mandatu u Sevilli sam igrao uz Danija Alvesa, tako da sam ga morao pokrivati kad je odlazio naprijed. To mi je definitivno pomoglo kad sam počeo igrati kao pravi desni bek u Premier ligi.”

Povratak u reprezentaciju

Navas je ipak izgubio mjesto u Cityju i odlučio se vrati doma u Sevillu. Ne zato što je morao, već zato što je htio. Tamo je nastavio igrati na krilu i to radi sasvim dobro. Dobio je kapetansku traku oko ruke, igra redovito, prošle sezone je bio prvi asistent kluba, ali Navas više nije onaj klinac koji je zaludio Španjolsku kad se tek pojavio na velikoj sceni. Pojavili su se mlađi, pojavili su se bolji i Navas je prije Svjetskog prvenstva 2014. prestao dobivati pozive za reprezentaciju.

Bio je van kruga pozvanih sve do ožujka i kvalifikacijske utakmice s Norveškom na kojoj ga je izbornik Robert Moreno postavio na desnog beka.

Nakon pet godina, španjolski izbornik pozvao je 34 godine staro krilo da mu igra beka.

Taj podatak govori o tri činjenice. Prva je da su bekovi vjerojatno najdeficitarnija pozicija. Nije to neka novost jer, pobogu, u izboru FIFA Best XI na desnog beka je postavljen Sergio Ramos koji nijednu utakmicu u sezoni nije odigrao kao bek. To objašnjava i činjenicu koliko se Hrvatska muči s nalaženjem zamjene za Šimu Vrsaljka.

Druga činjenica je da ne postoji star i mlad igrač, postoji samo dobar ili loš. Navas živi drugu mladost u Sevilli gdje od polovice prošle sezone povremeno pokriva i poziciju desnog beka, te je zaslužio poziv u reprezentaciju. Od osam kvalifikacijskih utakmica, četiri puta je odigrao svih 90 minuta, dva puta je ulazio s klupe i dva puta je ostao na klupi, a ima gol i asistenciju. Ispred njega ima onih koji imaju bolju reputaciju, ali nemaju bolju formu na poziciji desnog beka.

Treća je činjenica da je Jesús Navas uspio. Čovjek je 34 godine staro krilo kojeg Španjolci zovu da im igra beka u reprezentaciji. Ponovo je doma, pobijedio je opaku bolest koja ga je gušila i dokazao je sebi i svima ostalima da može. Igra nogomet, prilagodio se svemu, bori se s mlađima i u toj utakmici pobjeđuje.

Jednostavno, Jesús Navas trenutno ne proživljava svoju drugu mladost. On je živi i u njoj uživa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.