Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Družba Morskih vukova

Oni su prvaci države u američkom nogometu i sasvim osebujna ekipa. Posjetili smo ih

Zadnja izmjena: 9. prosinca 2017. Marko Prpic/PIXSELL

“Inčevi koje trebamo nalaze se svugdje oko nas, a u ovoj momčadi kidamo u komade sebe i sve oko nas za taj inč. Jer znamo da će zbroj svih tih inčeva značiti jebenu razliku između pobjede i poraza!”

Čuveni govor Tonyja D’Amata, čuvenog trenera posrnulih Miami Sharksa u filmu Any Given Sunday kroz fatalizam najbolje prikazuje koliko je malena margina između pobjede i poraza u američkom nogometu. Par inčeva može značiti razliku čak i između života i smrti, kako se u toj sceni proderao Al Pacino. Razlika margina varira, ali svatko tko se barem površno bavio nekim sportom zna koliko detalji mogu utjecati na psihologiju, na osjećaj vrijednosti.

“Dvadesetak centimetara ti je to. Ne mo’š vjerovat da tako mala udaljenost može raditi takvu razliku” – nešto manje fatalistički, ali s istom poantom priča Hrvoje Tolić, predsjednik i igrač Split Sea Wolvesa. Tolić prepričava događanja s finala CroBowla, u kojem su njegovi momci obranili naslov prvaka Hrvatske dramatičnom pobjedom nad Zaprešić Saintsima.

“Puno je tu do psihologije”, nastavlja Tolić. “Oni su nas u regularnom dijelu sezone pobijedili 20:18 na našem terenu i onda ti to oteža donekle put na gostovanje, pogotovo tako bitno.”

Nakon sjajnog uvoda Sea Wolvesa i odlaska na poluvrijeme sa prednošću od 6:0, drugo poluvrijeme donijelo je buđenje Saintsa, koji touchdownom sredinom posljednje četvrtine dolaze do preokreta i prednosti od 7:6. Splićani su u mentalnom padu. Do Hrvoja u tom trenutku stoji Ivan Šiško, 21-godišnji dopredsjednik kluba, također igrač.

“Ivan minutu prije kraja obara njihovog puntera i mi dobijemo posjed na tako nekoj maloj udaljenosti . Sazivamo time-out sekundu prije kraja i donosimo odluku kako ćemo odradit’ taj ključni napad. Sve je riskantno, ali naš kicker Hajduk (također Ivan, op.a.) odlučuje da ide na pucanje field goala. Pogađa, i mi u zadnjoj sekundi dolazimo do novog preokreta i titule… Nemoguć osjećaj.”

Hrvoje tu dovršava prepričavanje, ali nastavlja s pogledom negdje iznad, pokušavajući bez patetike dokazati koliko je tim momcima značila ta obrana naslova. Kada vaš projekt leži na pukom entuzijazmu i volonterstvu, kada vam putovanje na finale košta 1.000 eura koje sami morate podmiriti i kada nakon takve utakmice – izudarani i premoreni – sami morate voziti unajmljene kombije odmah nakon utakmice kući jer vas čekaju obiteljske obaveze i stalni poslovi, onda sve i da su ubacili patetiku, ne bi ih nitko krivio.

Napad klementinama iz grmlja

Teško je u bilo čemu biti prvi u društvu koje u dobroj mjeri zazire od nečeg novog, drugačijeg. Američki nogomet u nas su uvelike popularizirali prijenosi, veliki dio kojih su radili današnji Telesportovi autori Hrvoje Frančeski i Ivan Ivković, ali Sea Wolvesi su s radom počeli i prije emitiranja footballa na ovdašnjim kanalima – dogodine slave 10 godina postojanja.

Unatoč postojanoj (i rastućoj) populaciji ljubitelja američkog nogometa u Hrvatskoj, nije čudno da su naišli čak i na otvoreni otpor u Splitu, gradu gdje sport u mainstream obliku obično počinje i završava sa Hajdukom, uz eventualno i Košarkaški klub Split kao generator nekog hypea. Ovakav sport laici percipiraju kao hipsterski i smatraju ga plodom zloglasne amerikanizacije, nije jednostavno progurati u okruženju sklonom redikuliziranju.

“Bilo je svakakvih događaja” priča Ante Ajduk, trener i, pogađate, također igrač Sea Wolvesa. “Dok smo trenirali na terenu s umjetnom travom na Mertojaku ‘kvartaši’ su nas znali tijekom treninga iza grmlja gađati klementinama. Sad, mogli smo mi bit nagli i krenuti trčati za njima, ali smo odlučili kako ćemo te bačene klementine jednostavno – pojesti. Smijali smo se i nastavili s treningom”. Pred kraj obitavanja na tom terenu, napominje Šiško, stvari su se uvelike promijenile: ekipa iz kvarta bi rado s pivom i odobravanjem popratila njihove treninge.

Mi smo ti svi u neku ruku pomalo i introverti. Klub nam omogućuje taj osjećaj pripadnosti koji nadilazi klasične pojmove sporta

Prepreke su univerzalne i brojne za sve klubove američkog nogometa u Hrvatskoj, pogotovo za četiri kluba koja su lani igrala šesto izdanje Prvenstva Hrvatske u tackle kategoriji – dakle, u punoj, kontaktnoj verziji sporta.

Osim što često moraju živjeti nomadski – poput Sea Wolvesa koji domaće utakmice zbog manje cijene najma igraju na terenu u Glavicama kod Sinja, a treninge po Splitu održavaju ovisno o tome gdje dobiju termin – problem stvara i sama priroda sporta te visoka cijena opreme. Najlošija i najbazičnija oprema potrebna za igranje pravih seniorskih tackle utakmica stoji preko 3.000 kuna. Srećom, njihov entuzijazam prepoznala je jedna američka udruga koja im pri redovitoj posjeti ustupa slabo korištenu opremu. Ono što ne iskoristi njihova seniorska ekipa, Sea Wolvesi rado distribuiraju ostalim momčadima, sve u svrhu ravnomjernog jačanja kompetitivnosti lige, ali i zdravog razvijanja sportskog natjecanja. Neke kacige, kažu, po potrebi i zakrpaju kada ih istroše.

Malo vijeće velikih entuzijasta

Stižem na splitski Poljud, na teren NK Dalmatinca nekih desetak minuta pred početak večernjeg treninga Seawolvesa.

Na prohladnom, burnom vremenu okuplja se njih 15-ak, od čega je manji dio spriječen odraditi puni trening ipak svratio, tek da se jave i pozdrave sa suigračima. S druge strane ograde nadgleda ih ekipa klinaca, Hajdukovih početnika; dječački znatiželjni, kao da svaki prazan trenutak potkraj vlastitog treninga iskoriste da bace pogled na raznoliko društvo sa jajolikom loptom na terenu do njih.

Među Sea Wolvesima strši dječak ne stariji od tih hajdučkih poletaraca, koji u NFL dresu s brojem 13 na leđima ravnomjerno trenira sa kudikamo starijim seniorima. Trener Ante mi govori kako je to Marin, najmlađi član koji kao 13-godišnjak sa seniorima putuje na sva gostovanja i uz rub terena upija i emotivno proživljava svaki rezultat momčadi. Njegov radosni plač čuje se i na snimci pri osvajanju titule prvaka u Zaprešiću.

Nije on jedini mlađi prisutni član; na terenu su članovi svih uzrasta. Poput Gooniesa poredali su se u jednu grupu u kojoj kao da ne postoje i dvoznamenkaste razlike u godinama. Ante ih šalje na zagrijavanje i započinje mi svoje izlaganje. U klubu ne postoje razlike; formalna hijerarhija postoji tek zbog zakonskih regulativa, ali generalno su svi volonteri i vodstvo je organizirano po principu Malog vijeća u Dubrovačkoj republici. Svatko je zadužen za svoj sektor i ne miješaju se jedan drugom u sferu posla.

“Gdje bismo stigli kada bi svatko od nas u gradsku upravu nosio po jedan papir”, slikovito objašnjava Ante. “Ovako svi znamo svoja zaduženja i odgovaramo za njih”.

Foto: Daniel Jones

No, za klub koji počiva na entuzijazmu, zadivljujuća je razina profesionalnog pristupa. Ante je trener s iskustvom u, po njegovom priznanju, 20-ak sportova. Napominje kako je čak radio i s pilotom prve domaće bob-posade, olimpijcem Ivanom Šolom.

“Naš pristup treningu počiva na osnovama Montessori pristupa”, kreće Ante pričati o metodologiji. Montessori , pedagoška metoda talijanske pedagoginje Marije Montessori po čijoj se ideji inkluzivnosti i funkcionalnog pristupa danas ustrojio čitav niz dječjih vrtića i škola, ovdje se pojavljuje u neočekivanom obliku. “Taj pristup mi u ovom kontekstu daje širinu da djecu od što ranije dobi uključim u rad sa seniorima. Ne postoji bolja metoda za poučavanje djece automatizmima i kretnjama koje su tako bitne u američkom nogometu. Postavite djecu da – dakako, u adekvatnom intenzitetu – prate rad odraslih na koje se ugledaju i uvelike olakšate svladavanje ovih bitnih fizičkih osnova, poput pravilnog trčanja ili postavljanja”, izlaže Ante.

Još ništa od regionalne lige

Sea Wolvesi inače imaju i juniorsku te žensku momčad, ali zbog nedostatka suparničkih ekipa još nemaju redovitu mogućnost odigravanja turnira. Te kategorije inače igraju beskontaktnu, flag verziju, kako bi se minimalizirao rizik od mogućih ozljeda.

Ante zaustavlja svaki prijelaz u fazi treninga kako bi mi opisao što on podrazumijeva i razvija. Priča mi o inkluziji osnova sprinterske škole čuvenog Charlieja Francisa, reguliranju i spremanju rada mišića kraj tolikih oscilacija pri eksplozivnoj stop-and-go prirodi napada i razvijanju muskulature s obzirom na prohtjeve određenih pozicija; i to uz onaj isti žar s kojim mi Hrvoje i Ivan pričaju o razvoju kluba i ciljevima. Izraziti naglasak Ante stavlja i na funkcionalne treninge, gdje naglašava važnost velike srodnosti između elemenata i mehanizama u rukometu i američkom nogometu. Kapetan seniorske momčadi Hrvoje Žeravica, osim što radi kao skladištar, nastupa i kao kapetan rukometaša Splita. Trening i rad sa Sea Wolvesima mu je relaksacija, napominje.

Važnost te grupne kohezije nešto je što se provlači kroz misli i rečenice svakog od njih, raspona godina od 12 do čak 48, koliko je lani imao najstariji prvotimac. Bez toga bi, kažu, njihovo društvo od nešto manje od 50 članova bilo kudikamo manje. Nije lako krenuti iz entuzijazma i onda se suočiti sa činjenicom da vam ne gine ne samo potencijalno neugodan poraz, već i poprilične batine. Zbog takvih faktora mnogo je prolaznika, ali su osobito ponosni na to da im se mnogi redovito vraćaju u opticaj – kao, primjerice, osnivač Dino Bajrić, koji se nakon dužeg vremena u inozemstvu po povratku u Split odmah priključio treninzima.

Uostalom, “Goonies never say die!

Sistematični rad se očituje i u činjenici da, iako su branitelji naslova, ne misle preskakati korake i forsirati sudjelovanje u CEFL-u regionalnoj ligi u kojoj ih čekaju etablirani klubovi iz Austrije, Srbije, Slovenije… Prvi im je cilj stvoriti stabilnu momčad u svim kategorijama, uz pravilni rad Saveza – koji, za razliku od onog ‘konvencionalnog’ nogometa, radi na aktivnom i zdravom razvoju sporta u Hrvatskoj, gdje svaki klub ima svog predstavnika s jednakim pravom glasa.

Osjećaj pripadnosti

Za početak bi se rado prestali igrati nomada; iako su neizmjerno zahvalni svima koji su im kroz ovaj period postojanja pružili barem privremeni dom, nadaju se kako će se pronaći mjesto koje će im predstavljati stalni. To bi im uvelike olakšalo planiranje treninga i fiksiranje termina, što je preduvjet za razvoj igrača i klupski rast. Nadali su se opciji igrališta na području vojne luke Lora, gdje su američki marinci tijekom posjeta kratili vrijeme na terenu koji su, u skladu s mogućnostima, uredili prema načelima američkog nogometa. Problem je tu pak priroda lokacije; vojne baze nisu baš blagonaklone za potrebe civilnog stanovništva.

Prije rješavanja tog pitanja prvenstvenu pauzu osim u trenažnom procesu provode i sudjelovanjem u humanitarnim akcijama. Božićni turnir, koji paralelno sa Bjelovar Greenhornsima organiziraju 23. prosinca na terenima NK Turnovca na splitskom Karepovcu, služit će kao dan otvorenih vrata, tijekom kojeg se zainteresirani mogu upoznati s ovom osebujnom družinom. Tko zna, možda joj se i pridružiti.

“Mi smo ti svi u neku ruku pomalo i introverti. Klub nam omogućuje taj osjećaj pripadnosti koji nadilazi klasične pojmove sporta”, pokušava usput napomenuti Hrvoje, možda i nesvjestan težine te svoje rečenice.

Tih nekoliko inča, par desetaka centimetara na velikoj sceni donekle slikovito i predstavlja razliku između života i smrti. Ovdje je takvo rezoniranje marginalizirano.

Jer priča o Sea Wolvesima i njihovim kolegama – dubrovačkim Sharksima, ogulinskim Knightsima, karlovačkim Dukesima, zagrebačkim Patriotsima i Thunderu, zaprešićkim Saintsima, bjelovarskim Greenhornsim i osječkim Cannonsima – nipošto nije priča o pomodarstvu i amerikanizaciji. Iz njihove ideje i truda da ona u potpunosti i zaživi mogu učiti mnogo etabliraniji klubovi i savezi, koji su se značajno odmaknuli od onoga što sport u suštini i predstavlja: zajedništvo, inkluziju i zdravi razvoj sportskog natjecanja.

Ne propusti top članke