Dug put do broja 1

Lovre Kalinić i život sa sumnjom

Zadnja izmjena: 13. rujna 2018. Profimedia

Priča o vratarima u neku ruku podsjeća na priču o kustosima muzeja. Koliko god netko bio dobar, redoslijed se poštuje, ponekad čak mimo procedure i logike. Godine i iskustvo su od neprocjenjive vrijednosti, bilo zbog specifičnog položaja ‘nadzornika’ na terenu ili puke rutine; mlađi tu dolaze biologijom ili tek drugim nenogometnim nekim spletom događaja, često katastrofalnim po onog koji drži primat.

Iako u listopadu navršava 34, Danijel Subašić pred sobom sigurno ima još pokoju sezonu na visokoj razini. Ali on je svoju priliku iskoristio i odlučio se iz uloge reprezentativne ‘jedinice’ povući na vrhuncu, nakon devet godina u kadru i ukupno 44 nastupa. Lako je moguće da bi i dalje ostao na dispoziciji, ali svjestan je i on da za to nema pravog razloga; ovako može izvući dodatnu energiju za održati se na razini potrebnoj za odrađivanje još par klupskih sezona. Vratarski bazen je ugodno popunjen i vrijeme je da prepusti svoje mjesto onima koji su na njega čekali.

A Lovre Kalinić je znao čekati.

To što je na svojoj punopravnoj inauguraciji na poziciju broja 1 u momčadi svjetskih doprvaka u dvije utakmice primio čak sedam golova, poput novog kustosa koji prvi tjedan na poslu slučajno razbije najvrjedniji eksponat, u dobroj, staroj domaćoj maniri potaknulo je kojekakve priče i sumnje. No, sumnja je nešto što Lovru prati čitav vratarski život i s njom je, silom prilika, naučio živjeti.

Čim se počeo baviti nogometom, sumnjali su u njegove igračke sposobnosti i prebacili ga među stative. Zbog visine je jedino ondje djelovao prirodno. Ta se prva sumnja, međutim, pretvorila u najveću uslugu, jer Lovre je u Solinu brzo pokazao da je vrlo talentiran za nametnutu mu poziciju, toliko da je razmjerno brzo uslijedio poziv s druge strane Kaštelanskog zaljeva. Poziv u Hajduk.

Tko čeka, dočeka

Kalinić je kao 10-godišnjak stigao na Poljud. Proći će punih 11 godina prije nego što debitira u prvoj momčadi. Godine 2011., dvadesetak dana nakon njegova 21. rođendana, tadašnji ga je trener Ante Miše poslao na gol u utakmici protiv Slaven Belupa. Prvi Hajdukov golman i budući reprezentativni kolega Subašić u tom je trenutku imao već dvije reprezentativne godine iza sebe, makar u debeloj sjeni Stipe Pletikose, čijem se starterskom statusu još nije ni počeo približavati.

Činilo se da je i Kalinićev put napokon trasiran. Prethodno je odradio dvije posudbe — jednu u sinjskom Junaku, drugu u Novalji — ali one mu nisu previše pomogle da se etablira i nametne u konkurenciji nezamjenjivog Sube, ali čak ni rezervi poput Vjekoslava Tomića i Dantea Stipice. I nakon što Suba napustio klub u zimu 2012., Kalinić kao da je ostao zaboravljen i preskočen; poslan je na još jednu posudbu, ovaj put u Karlovac, a Hajdukov gol preuzeo je Goran Blažević, koji se u klub vratio iz Šibenika.

Sve je nekako sugeriralo da mu je pametnije sreću potražiti drugdje, ali vratarski je život igra strpljenja. Spominjao se Dinamov interes, ali on nikad nije formaliziran. Lovre je i dalje čekao svoju veliku šansu — a i kada ju je konačno dočekao, stvari nisu tekle glatko.

Besmisleno je pričati o tome je li Kalinić odgovarajući Subašićev nasljednik samo zato jer je od Španjolaca popio šest komada

Mišo Krstičević ga je u proljeće 2013. u dogovoru s Blaževićem želio oprobati na utakmici protiv Istre, ocjenivši ga “najperspektivnijim mladim vratarom u državi”. I tada su mnogi sumnjali u takvu trenerovu prosudbu, čak pohitali u zaključke da se iza svega krije neki tajni ‘tal’ s Kalinićevim menadžerom, zloglasnim Sinišom Šošom. Pričalo se i o tome da su navijači tražili razgovor s trenerom u strahu od malverzacija, ali stvar se brzo slegnula i Lovre je iduće sezone dolaskom Igora Tudora na klupu ipak došao do svog cilja.

No, ćudljivi Tudor ga je u proljeće 2014. poslije domaćeg remija s Rijekom, nakon što je 20 kola bio njegov prvi izbor, naglo odlučio naglo posjesti na klupu i zamijeniti Stipicom. Kalinić se na gol vratio tek 10 kola kasnije, kada je sezona bila na samom izmaku, i to u neugodnom gostujućem demoliranju kod Hrvatskog dragovoljca u Sigetu, kada je primio čak četiri gola. Zadobio je i ozljedu ruke, propao mu je potencijalni put na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Iako je sve to za njega predstavljalo ogromno razočaranje, Lovre je krenuo dalje i uvjerio sve da zaslužuje broj 1. Najprije u Hajduku, a onda i u reprezentaciji.

Sveti Lovre

U Kalinića se uvijek sumnjalo — bilo to zato što je iznenada izronio iz poluanonimnosti, zato što mu je Šošo bio menadžer ili zbog povremenih lošijih nastupa koji se događaju svakom golmanu, ali u njegovu slučaju kao da su znali zasjeniti sve one dobre. Na to su dolazile i osobne sumnje i razočaranja, od nepozivanja u Brazil do neostvarenog transfera u Aston Villu koji je propao zbog neizdavanja radne dozvole.

Na svaki vratarski kiks za Lovru je dolazila i barem po jedna ‘velika’ utakmica, ne pritom uvijek nužno ona koja je za navijače i klub velika, jer za poštenog igrača svaka utakmica mora imat svoj ozbiljni značaj, da bi s vremenom omjer debelo otišao na stranu odličnih predstava. Na stranu njegov klupski rekord od 776 minuta bez primljenog gola, Kalinić je s godinama dokazivao svoju vrijednost kroz silne obrane kojima je spašavao Hajduk i radi kojih je pokupio nadimak ‘Sveti Lovre’.

Nije tu samo u pitanju susret protiv Dnjipra u Kijevu u playoffu Europske lige, kada je sakupio gotovo rukometni broj obrana izludivši Jevhena Šakova, Romana Zozulju i prezimenjaka mu Nikolu. Njegove su obrane održavale Hajduk na životu i u playoffu s Maccabijem iz Tel Aviva, kada je u gostima bio na sličnoj vjetrometini kao onomad u Kijevu, dok je u uzvratu Izraelcima skinuo i dva jedanaesterca u raspucavanju. Tada je, nota bene, Kalinić branio pod enormnim pritiskom, uslijed prijetnji Marijana Pušnika da će mu oduzeti kapetansku vrpcu i dati je Nikoli Vlašiću samo zato jer je Lovre kao stariji igrač “uvijek na odlasku”, makar tada nije bilo naznaka da će do toga i doći.

Bilo je tu još velikih utakmica, od Poljuda i Maksimira pa sve do Estonije. Bilo je na njegovu putu padova pri kojima je pokazao svoju mentalnu snagu, jer je znao da će samo održavanjem kvalitete uvijek stići nova ponuda. Ako je nekom dvojbeno i nakon isticanja ovakvih utakmica je li Lovre zaista dokazan u bitnim trenucima, onda mu kao demantij može poslužiti i njegov karijerni tijek u Gentu, gdje Lovre već dvije sezone drži mjesto prvog golmana, a osvojio je i nagradu za najboljeg vratara lige po izboru kolega-igrača.

Svaki golmanov posrtaj dvostruko snažnije odjekne i utječe na njih same, jer na golu može biti samo jedan. Ironija njegova poziva je u tome što golman mora najviše čekati, a drugi s njim gotovo u pravilu imaju najmanje strpljenja jer njegove su pogreške vidljivije od onih koje čine drugi, ali se često i duže pamte od odličnih obrana kojima spašavaju momčad.

Besmisleno je pričati o tome je li Kalinić odgovarajući Subašićev nasljednik samo zato jer je od Španjolaca popio šest komada. Ako je on morao toliko čekati na sve što je u karijeri postigao — a postigao je na kraju sve što si je zadao kao cilj — trebali bismo moći i mi malo čekati njega.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.