Grobelšek je glavni organizator rukometnog turnira Dugave kup; turnira koji je — zahvaljujući, između ostaloga, i ovakvim anegdotama — stekao kultni status u hrvatskom rukometu. Turnir je u svoja dosadašnja tri izdanja vidio puno toga; od hrvatskih reprezentativaca na tribinama, a bome i na terenu, do igranja sa slomljenim nosom, pa ponovnog lomljenja nosa i ponovnog igranja jer se na turnir dolazi dati sve od sebe. A sve je počelo kako priča Grobelšek, u kvartu uz nedjeljnu pivicu i standardnu priču o rukometnim temama.

“Došli smo na ideju kako napraviti nešto novo, inovativno i zanimljivo”, priča o samim počecima. “Ako može biti milijun nogometnih i košarkaških kvartovskih turnira u kojima viđamo kvalitetan sport i još kvalitetniju zajebanciju, zašto ne bismo i mi napravili jedan pravi rukometni kvartovski turnir?”. Prvo izdanje proteklo je uz dosta poteškoća zbog zaštitne podloge koju je bilo potrebno staviti na beton kako bi se spriječile ozljede. Već za drugo izdanje je to riješeno nabavkom podloge koja je rađena isključivo za takve turnire na otvorenom.

Za razliku od praznih tribina u ligi koja si laže da je profesionalna, Dugave su mjesto za one koji će napuniti tribine amaterskog turnira jer stvarno vole rukomet

Obično nogometnim i košarkaškim kvartovskim turnirima treba kontinuitet od nekoliko godina da steknu popularnost i ugled koji dolazi s tradicijom. Alternativa su moćni sponzori koji će velikim nagradama privući vrhunske momčadi i tako podići renome cijelog događaja te generirati interes. Dugave kup je drugačija priča, kultni je postao odmah na početku.

Već na prvom izdanju turnira sudjelovali su hrvatski reprezentativac Filip Ivić i povremeni reprezentativac Lovro Jotić, profesionalci koji su se spustili među klince kako bi zaigrali rukomet. Tako su uz rekreativne ekipe simpatičnih imena poput LJR (Ljubitelji rukometa) Sila, Dedini Apostoli i Utvare u kojima možemo naći vrhunske španere iz nižih liga mogli naći i one igrače čije ime nešto znači u svijetu rukometa. Na Dugavama su kroz godine nastupao Janko Kević koji trenutno igra za Nexe ili Mijo Tomić iz turskog Beşiktaşa, a mogli ste gledati ponajbolje hrvatske mlade igrače poput Rudolfa Zvonimira Šafranka i Leona Strbada.

Od ove godine i mlađe kategorije

Ipak, tajna uspjeha ovog turnira nije samo u nekoliko vrhunskih imena koja se povremeno pojave i odigraju utakmicu s običnim ljudima.

Stanje u hrvatskom rukometu odavno prešlo granicu lošega i on se trenutno nalazi na samim marginama opstanka. Igrači u najvišem rangu, takozvanoj Paket 24 Premijer Ligi koju sponzorira Hrvatska Pošta, igraju za džeparac — a često ne dobiju ni to, tako da je priča o prelasku u amaterizam glupost. Jednostavno, hrvatski rukomet je već dugo amaterski sport koji nema budućnost i kojeg na životu posljednjim snagama drži tek nekolicina entuzijasta koji su spremni ulagati svoj trud i vrijeme u vreću bez dna kojoj samo malo nedostaje da iz amaterizma klizne u rekreativni status.

Najbolji primjer za to je RK Dubrava koja je godinama tu negdje iza PPD Zagreba i Nexea i kao takva se relativno redovito natječe u europskim natjecanjima i u njima muči ozbiljne ekipe poput Benfice. Usprkos tome što su europski relevantni, ti su dečki, mahom studenti iz Dubrave, u praksi amateri koji igraju za minimalne plaće, ako ih uopće i dobiju. Nedostatak sponzora i podrške od saveza doveli su ih u takvu situaciju da potencijalno vrhunski igrači koji kroz nekoliko godina mogu činiti okosnicu hrvatske reprezentacije i nastupati u velikim europskim klubovima igraju tek iz vlastite dobre volje, što je definicija amaterizma.

Onda je valjda normalno da dečki jedva čekaju taj vikend u svibnju — koji je ove godine zbog cijele epidemiološke situacije prebačen u srpanj — i da se odgađaju utakmice tzv. profesionalne Premijer lige kako bi oni odigrali nekoliko utakmica iz gušta i bez ikakvog stresa radili ono što vole. Ionako igraju amaterski, na Dugavama si mogu barem dopustiti malo oduška i odmoriti se od pretvaranja da je rukomet bitan sport u Hrvatskoj koji se mora shvatiti ozbiljno.

Nakon tri godine isključivo seniorskog rukometa, od ove godine će na turniru prvi put sudjelovati i mlađi.

“Najpopularniji rukometni turniri na svijetu su oni za mlađe dobne kategorije”, priča Grobelšek. “Mi smo se odlučili na taj korak kako bismo klincima priuštili i pokazali pravu čar rukometa. Igranje na igralištu iza osnovne škole, pod reflektorima, dok ih gledaju hrvatski reprezentativci i njihovi idoli, zasigurno je nešto što će im ostati u pamćenju. Mislim da niti roditeljima neće biti teško odvesti ih na turnir kada se odmah uz teren mogu odmoriti uz gastronomsku ponudu i odličnu muziku.“

Puni modrica, ali sretni

Nakon cijele ove sezone u kojoj su najmlađi proživjeli veliki stres jer im je, uz školu, bilo oduzet i sport kojem najviše vesele, prijateljski turnir u kvartovskom okruženju sa svom popratnom zabavom bi im trebao doći kao pravo osvježenje, barem mali povratak svega što su propustili u prethodnim mjesecima.

Kultni turniri pričaju sami svoje priče, stvaraju junake i postaju mjesta koja sama okupljaju ljude. Dugave kup još uvijek nije takav turnir, ali ide prema tome. Organizatori ne trebaju puno brinuti za marketing i dovlačenje ekipa na turnir — dokaz toga je i Luka Stepančić s kojim se cijela PSG-ova ekipa, predvođena Sanderom Sagosenom, uslikala s pozivom za Dugave kup.

Predlažemo da prihvatite njihov poziv i da budete dio događanja koja počinju sutra (petak) u 18:20 na terenu Prve osnovne škole Dugave, jer ovaj turnir je dokaz kako se oko rukometa, njegove popularizacije i približavanja javnosti najviše trude entuzijasti koji uz svoju energiju i znanje nerijetko ulažu i vlastita financijska sredstva kako bi ostvarili projekt koji je vezan za dobrobit i popularizaciju rukometa.

Nagrade za organizatore su jasne, oni će ih dobiti na posljednjem danu turnira kada će najmlađi dobivati medalje od svojih idola i kada će se osmijehom napuštati igralište obasjano reflektorima. Jednako kao što će seniorske ekipe do ranih jutarnjih sati, neovisno o rezultatu, slaviti rukomet. Slavit će sport koji su počeli igrati baš onako kako se igra ovaj turnir, na igralištu iza škole, puni modrica, ali sretni.

U zemlji u kojoj je rukomet sveden na 15 dana siječanjske euforije, milijarde potrošene na dvorane koje se ne koriste i samovolju nekoliko ljudi koji su privatizirali sport za vlastitu korist, Dugave kup je nešto sasvim drugačije. Za razliku od praznih tribina u ligi koja si laže da je profesionalna, Dugave su mjesto za one koji će napuniti tribine amaterskog turnira jer stvarno vole rukomet i u njemu vide budućnost koju se isplati njegovati.