Šibenčani su pod trenerom Damirom Čanadijem, inače trećim trenerom prve momčadi samo u 2022. godini, krenuli u novu rekonstrukciju ekipe u nadi da će ove sezone opovrgnuti predviđanja i pečat grčevite borbe za preživljavanje u prvoligaškom društvu. Kadrovske rošade već su u punom jeku — kako s dolascima tako i odlascima — što je isto jedna od rijetkih ‘konstanti’ na Šubićevcu, a na slovenskim brežuljcima gdje je momčad trenutno smještena pojavio se i i Duje Čop.
Iako je već ušao u fazu u kojoj se karijera polagano može privoditi kraju — Čop je u 33. godini — jasno je da za Šibenik predstavlja dobrodošlo iskusno pojačanje. Doduše, ove se minule polusezone, koju je proveo na posudbi u slovenskom Celju nakon što ga je Željko Kopić prekrižio iz Dinamova kadra, i nije nešto previše naigrao; u svega 228 minuta na terenu postigao je tek jedan jedini gol, ljubljanskoj Olimpiji, dodavši i jednu asistenciju. U kolikoj je mjeri problem tu bio vezan uz njegovu motivaciju zna vrlo vjerojatno samo on sam, ali u nedostatku opcija u ovoj fazi karijere Šibenik se čini kao suvislo rješenje.
Priča o Čopovoj karijeri ima dvije strane.
Prva je ona o velikom talentu koji je taj epitet s vremenom tek dijelom opravdao, oscilirajući od ubojitog poachera do čovjeka koji na naslovnice može doći samo ako, jelte, konačno ‘stisne’ gol tako što paralelno stisne i svoje međunožje o stativu. I opet, na površini je to uvijek djelovala kao isključivo njegova stvar; kao da je u njemu čitavu karijeru čučao onaj mali punker koji bi se pojavljivao na platou iznad splitskog alternativnog kluba Kocka, dok je paralelno, kao “Čopov mali”, krčio svoj put u Hajdukovoj akademiji.
Stigma koja mu je, čini se, kroz čitavu karijeru odmagala koliko mu je i pomagala, ne skida se ni na njenom samom kraju
Uspio je tada prokrčiti put i do prve momčadi, i to sasvim zasluženo, zabivši već na debiju protiv Kamen Ingrada, iako je u igri tada proveo tek 14 minuta. Bilo je to početkom 2007., a on je bio tek 17-godišnjak iz generacije u kojoj su se probijali i Goran Jozinović i Lovre Kalinić, a u stopu su ih pratili Ante Vukušić, Franko Andrijašević, pa i Ivan Lendrić i Mario Tičinović kao tada veliki talenti. Čopu je Hajduk ponudio profesionalni ugovor, ali on je umjesto potpisa iznenada završio na drugom kraju Europe — na Madeiri, gdje je nakon svega 15 utakmica za Splićane potpisao za dječački klub Cristiana Ronalda, Nacional. Hajduku je tada pripala samo odšteta za razvoj, u domeni nepunih 200.000 eura.
Već je tada glavni ‘krivac’ bio kontroverzni Siniša Šošo, njegov zastupnik koji je skrbio o karijerama više Hajdukovih talenata. Pričalo se o ucjenjivanju kluba, o traženju visokog postotka u budućoj odšteti koji bi išao njemu i igraču, pa stoga nije bilo čudno što je Torcida reagirala kada se Čop naumio vratiti u klub nakon tek godinu dana u Portugalu. Poruka s poljudskog sjevera bila je tada jasna: iako su iz Hajdukove uprave, predvođene tada Joškom Svagušom, već Čopu dodijelili povratnički broj 90, Torcida je na utakmici s Lokomotivom podignula poruku: “Zar smo stvarno proklet klub da jedan Šošo postaje Hajduk?”
Antiklimaks na Sardiniji
Taj se sukob nikad nije uspio do kraja riješiti; iako je Čop na kraju potpisao taj ugovor, nakon čega je čak zaigrao s Hajdukom i u skupinama Europa lige, kao da se jedva čekao trenutak da ponovno ode negdje dalje, dobrim dijelom i zato jer je mnogima postao sinonim za “Šošinog malog”. I kad se ponovno aktualizirao sukob kluba i Šoše, a Čop ispao s popisa tadašnjeg Hajdukova trenera Krasimira Balakova, njegovoj priči u Hajduku stigao je i konačni kraj.
Transferi — prvo u RNK Split, a onda i u Dinamo, djelovali su podjednako kao osvetnički pohod, pogotovo zato jer je u tom periodu zaista pružao igre za koje su se onomad nadali da će ih pružati u Hajduku. Ne samo što je i sa Splitom stigao do Europe, nego što je u Dinamu — gdje je 2014. postao i najbolji ligaški strijelac s čak 22 postignuta pogotka — redovno zagorčavao život ‘svom’ Hajduku život. Od ukupno sedam golova, koliko im je Čop zabio u 11 derbija s ‘krive’ strane, Splićani posebno pamte dva u kolovoškom splitskom derbiju 2014., kad je Hajduk u posljednjih 20 minuta prosuo prednost od 2:0, izgubivši 3-2 u sudačkoj nadoknadi.
U tom se trenutku malo tko pitao o Šoši, o tome tko mu je zastupnik i gdje ga vodi. Duje je bio na svom vrhuncu, zabijao je, igrao je i Ligu prvaka, a Niko Kovač mu je omogućio i debi za reprezentaciju, nakon povratka sa Svjetskog prvenstva u Brazilu. Sve je bilo predodređeno za transfer u veliki inozemni klub i nastavak tog rasta, pričalo se o interesu Schalkea i Fiorentine, kao i nekih engleskih klubova. Zato je gotovo pa antiklimaktično djelovala vijest kako je Čop u siječnju 2015. prešao u Cagliari, i to na posudbu s pravom otkupa.
Nije dugo trebalo prije nego što sjena ljudi koji su se skrbili za njegovu karijeru ponovno nadvije nad Čopov nogometni razvoj.
Njegovo i Šošino ime pojavilo se 2017. među informacijama koje su procurile u sklopu afere Football Leaks. Taj transfer u Cagliari je, prema njima, bio koloplet navodnih sumnjivih dogovora između Šoše, obitelji Mamić i malteških offshore kompanija, od kojih su svi polagali neka prava na dio konačne odštete koja je, po svemu sudeći, iznosila nekih četiri milijuna eura. Mnogima je tada to služilo i kao direktno objašnjenje zbog čega je Čop završio ‘samo’ na Sardiniji umjesto u nekom većem klubu. Štoviše, taj je trokut na relaciji Mamić-Šošo/Čop-Malta, po istim tim podacima, ustrojen još uoči njegova transfera u Dinamo 2012. Teško je potvrditi što se tu točno događalo, osim što je jasno da je sam Dinamo od njegova transfera u Cagliari vidio malo, ako išta.
‘Odlikaši’ u prvom planu
Talijani su ga slali na posudbe i u Málagu i u Sporting Gijón, zaigrao je u La Ligi, a povremeno se vraćao i u reprezentativni kadar, uglavnom kao epizodist u prijateljskim susretima. Ali sve je to postala sjena onog Čopa na njegovu zagrebačkom vrhuncu; iako je tada bio u svom igračkom vrhuncu, s tek 26 godina, već je djelovao kao igrač čija je karijera krenula nizvodno. Čopu je bilo 28 kada je dobio novu prigodu u La Ligi, ovaj put na posudbi u Real Valladolidu, gdje je došao iz belgijskog Standarda; u međuvremenu je javnost u Hrvatskoj već praktički zaboravila na njega. Pamćenje je osvježavano ponekom lamentacijom u medijima, a onda i lanjskim povratkom u Dinamo.
Zato je sada ponovno u prvom planu ta sjena koja ga prati kroz čitavu karijeru. Šibenski su Funcuti ovog proljeća, na vrhuncu onog tragikomičnog ludila s vlasnicima koji su klub kupovali i prodavali kao na lokalnom pazaru, poslali proglas u kojem su se obratili, između ostalog, i Siniši Šoši.
“Jedan po jedan Šibenčanin leti iz kluba, famozni tobožnji vlasnik Jurić polako odlazi u drugi plan, a u prvi dolaze neki ‘odlikaši’ s kaznenim prijavama”, poručili su tada. “Ne možete ih promašiti jer nadaleko smrde po kaljuži iz koje su ispuzali, a u koju godinama pokušavaju odvući hrvatski nogomet.” Uz to je išla direktna poruka Čopovu agentu kako “Šubićevac nije zahod za premlaćivanje”.
Ta je priča, jasno, nešto zasebno, ali na kraju njena najveća žrtva ispada upravo sam Čop. Stigma koja mu je, čini se, kroz čitavu karijeru odmagala koliko mu je i pomagala, ne skida se ni na njenom samom kraju. S obzirom na to koliko su Funcuti i dalje aktivno protiv njegova zastupnika, kojeg su čitavog proljeća nastavili prozivati s tribina, baš kao i njegova drugog pulena, Mirka Hrgovića — koji je i dalje ostao u klubu kao Čanadijev pomoćnik — Čopa će na Šubićevcu po svemu sudeći također dočekati ‘na zub’.
Ima li se on sam snage u ovoj fazi nositi s tim, umjesto da ponovno pokuša uživati u nogometu blizu svog trogirskog doma i tako pomoći Šibenčanima, ostaje pitanje na koje ćemo uskoro dobiti odgovor.
