Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dule Vujošević: najveći luđak u nemogućoj misiji s Bosnom i Hercegovinom

Uvijek motiviran, bez obzira na sve

Reprezentacija Bosne i Hercegovine prošla je u drugi krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini usprkos tome što je u posljednjem ‘prozoru’ doživjela dva poraza, od kojih je bolno odzvonio onaj u Tuzli od Francuza, koji su razmontirali domaćina s 50 razlike. Taj rezultat ne može se nazvati debaklom jer je Francuska došla s najjačim sastavom, predvođena Nicolasom Batumom, Rudyjem Gobertom i Evanom Fournierom; o snazi te momčadi dovoljno govori podatak da je Nando de Colo kao rezerva dobio tek 15 minuta na parketu.

S druge strane, BiH je bila slabašna, s Elmedinom Kikanovićem kao jedinim etabliranim igračem; ostatak kadra većinom je dolazio iz nejakog domaćeg prvenstva. Da, to je definitivno bila jedna od onih situacija kada se na okršaju pištoljima pojavite naoružani bejzbolskom palicom. Jedini adut domaćina, izuzev vrućih tribina Mejdana, nalazio se na klupi – samo je izbornička pozicija odisala iskustvom i snagom.

Duško Vujošević ušao je u 60. godinu života i načet je bolešću, stoga je izgubio dio beskompromisne oštrine s kojom smo ga navikli vidjeti, ali i dalje posjeduje golemu volju za radom, čak i ako nema alate potrebne za ostvariti uspjeh. Tako je na presici uoči dvoboja s Francuzima govorio čak sat vremena.

Dosta je vremena objašnjavao što je s onima koji su otkazali nastup (Jusuf Nurkić, Džanan Musa, Nemanja Gordić, Andrija Stipanović, Miralem Halilović, Nedim Buza, Emir Sulejmanović i Ajdin Penava) i zaključio da su šanse za uspjeh minimalne, ali je svejedno naglasio: “S povećanom energijom smo se pripremali za utakmicu. Sport je zanimljiv zato što postoje čuda, a ja u čuda vjerujem.”

Čudo se nije dogodilo, ali je par dana kasnije istom ovom sastavu za dlaku izmakla pobjeda u Belgiji, gdje je Kikanović promašio tricu za pobjedu. Zaista šteta, jer bez tih bodova će biti vrlo teško izboriti se prolaz na SP kroz drugu fazu, pogotovo ako se uzme u obzir da je novi vođa reprezentacije Musa potpisao za Brooklyn Netse i neće biti dostupan većinu preostalih utakmica.

Nameće se pitanje: odakle Vujoševiću motivacija za ovakvu nemoguću misiju u kasnoj fazi karijere? Kada pogledamo što je sve prošao, teško da se može naći beznadniji projekt.

Krvožedni pogled i pjena na usnama

Trenersku karijeru počeo je praktički odmah – sa 17 godina počeo je raditi s Partizanovim mlađim  uzrastima. Prvi trofej podigao je 1982., odvevši juniorsku ekipu OKK Beograda do naslova jugoslavenskog prvaka. U ozbiljnoj košarci počinje raditi 1985. kao prvi pomoćnik na Partizanovoj klupi, a momčad je u ruke dobio već godinu kasnije. Kao 27-godišnjak u debitantskoj sezoni vodi crno-bijele do titule prvaka, a sljedeće sezone (1988.) i na Final Four Kupa europskih prvaka, odnosno današnje Eurolige.

Sljedeće desetljeće promijenio je niz klubova; okušao se u inozemstvu (Španjolska i Italija); između ostalog odradio sezonu i na klupi Crvene zvezde, a na duže se vrijeme konačno skrasio početkom milenija, u još jednom povratku u Partizan. Ostao je devet sezona i osvojio svih devet naslova nacionalnog prvaka, tome pridodao i četiri uzastopne ABA lige.

Potom je naplatio svoj višegodišnji rad potpisom milijunskog ugovora s CSKA-om, ali u Moskvi se zadržao tek nekoliko mjeseci. Premda je na američkoj turneji pobijedio Cleveland Cavalierse i tako postao prvi europski trener kojem je uspjelo svladati NBA klub  u gostima, posla su ga koštali loši rezultati u Euroligi. Ubrzo se vratio na tri godine u Partizan gdje je još malo podebljao zbirku trofeja, da bi potom završio u francuskom Limogesu, u kojem je zasad okončao klupsku karijeru. Vodio je i reprezentaciju Srbije i Crne Gore kao i prvu samostalnu crnogorsku selekciju, ali jasno je da je većini ljubitelja košarke ostao upamćen kao Partizanov trener.

Klasična slika: crno-bijeli su na nekom od težih gostovanja i padaju u zaostatak. Naravno, Dule upada u teren. Ide prema sucima s krvožednim pogledom; samo što mu pjena ne kaplje s usana. Unosi se arbitrima u lice, skida im sve svece. Dobiva tehničku, pa još više poludi dok ga konačno ne isključe. Asistenti ga odvlače s parketa te, nakon poduljeg niza psovki, gestikulirajući napušta dvoranu dok mu publika zviždi i vrijeđa ga, ali opet nekako suzdržano. Jer, jebote, ovaj bi se mogao vratiti s bombom.

“Ponekad prijeđem granicu”

Partizan bi se nakon takvih ispada obično vratio u utakmicu i preokrenuo susret, što je samo povećavalo animozitet suparničkih navijača prema Vujoševiću, a logično je da su ga najviše na zub uzele pristaše Crvene zvezde. Između njih i njega stvorila se prava mržnja, a sve je podignuto na višu razinu kada je Zvezdu preuzeo Nebojša Čović, inače nekadašnji Duškov suigrač iz Partizanovih pionira. Njih dvojica javno su izmjenjivali uvrede – nizao se sukob za sukobom, a došlo je i do toga da je Zvezda podnijela tužbu protiv Vujoševića zbog rušenja ugleda kluba.

Vujoševićevu imidžu nije pomogla ni činjenica kako je u više navrata pokazao da je agresivan i prema svojim igračima; najskandaloznije je bilo hvatanje za vrat Bogdana Bogdanovića tijekom susreta s FMP-om 2014. Nešto kasnije nije puno bolje prošao ni Mihajlo Andrić nakon utakmice s Hapoelom. Bilo je dosta kontroverznih trenera u košarkaškom svijetu, mnogo temperamentnih ličnosti, ali teško da se itko može mjeriti s njime. Koliko god bio velik stručnjak, Vujošević se doimao kao još veći luđak.

Međutim, uvijek postoji druga strana medalje. “Bio sam neka vrsta roditelja igračima. Primali smo po dvije plaće za godinu dana. Bilo je mnogo stvari koje su izazivale nervozu. Moja odricanja prema Partizanu su mi davala za pravo da ponekad prijeđem granicu”, osvrnuo se na te kontroverze s vremenske distance. I doista se može reći da je Vujošević svoj posao shvatio puno šire nego svi drugi treneri.

Njegov stav je bio da Partizan ili ima šampionsku momčad ili je stvara. A stvorit će je tako da odgaja igrače ne samo kao košarkaše, nego i kao ljude. Zato je Dule mlade talente koji bi došli u klub držao pod strogom kontrolom koja je išla do te razine da je navodno posjedovao ključeve njihovih stanova te im upadao usred noći kako bi se uvjerio da ne banče okolo po klubovima.

Osim reda, rada i discipline, Vujošević se brinuo i o obrazovanju svojih mladih pulena. Tako im je redovito donosio popis lektire, odnosno preporučao djela raznih svjetskih književnika — a u kojoj su mjeri čitanja bila obavezna, prosudite sami. Pohvalio je Vladimira Lučića i Milenka Tepića kao one koji su se pokazali kao strastveni ljubitelji književnosti, a kao autore koje preporučuje sportašima naveo je Ernesta Hemingwaya, Danila Kiša i Hermana Melvillea.

Sam Bogdanović je poslije izjavio da se trener prema njemu u afektu ružno ponio, ali da su imali izuzetno dobar odnos, konačno, Vujošević ga je praktički ‘izmislio’. Isto kao što je izmislio Davisa Bertansa, Novicu Veličkovića, Uroša Tripkovića, kojima je bio trener i drugi otac, ali i Vladu Divca, Žarka Paspalja, Predraga Danilovića i Sašu Đorđevića, kojima je bio trener i stariji brat.

“Ne daju mi da radim sa Srbijom”

Upravo tu pronalazimo ključni motiv za vođenje selekcije BiH, tako osiromašene kadrom i talentom. Jedno je sigurno, Vujošević je pravi čovjek za napraviti nešto u takvim uvjetima, jer realno, da dođe sam Gregg Popovich sa svojih 10 asistenata, rezultat ne bi bio ništa bolji. Dule se ovako može u miru posvetiti svom specifičnom odgoju igrača; usađivanju radnog mentaliteta s kojim će ovi mladići imati osnovu za izvlačenje maksimuma od svojih karijera.

Pogledajmo samo Džanana Musu, talentom daleko najbogatijeg. Kada se doznalo da će Dule sjesti na klupu BiH, odmah su krenule pošalice da će Musa nadrljati jer je poznat po iščašenom ponašanju. Međutim, otkad je krenula ta suradnja, bosanski dragulj se počeo smirivati, te je napokon uhvatio igračku konstantu. Presudilo je što je Musa unatoč svim mušicama ipak veliki radnik, što je vrlina koju Vujošević najviše cijeni.

Nije samo Musa profitirao od rada s Vujoševićem: “To je nenormalno veliko iskustvo za sve nas. Dule je posvećen detaljima i vrhunski je čovjek. Ostaje u dvorani dok radimo individualno i promatra dok ne ubacimo zadani broj lopti. Mnogo je pričao s nama o životu i raznim drugim temama, a podijelio je svima lektiru”, izjavio je Darko Talić, 20-godišnji Igokein razigravač.

Dule je na novoj misiji čiji primarni zadatak nije plasman na SP već podizanje cjelokupne BiH košarke, nasušno potrebno proširivanje bazena. Trenutno je to angažman koji ga jako ispunjava, ali i koji nije prezahtjevan za njegovo zdravstveno stanje. Naime, Vujošević boluje od dijabetesa zbog kojeg mu otkazuju bubrezi. Više puta je završio hospitaliziran te u ovim okolnostima nije u stanju kroz cijelu sezonu voditi momčad na dnevnoj bazi.

No, ionako je samo jedan klub s kojim se istinski poistovjetio, a u njemu ga trenutno ne žele. Iz Partizana je morao otići 2015. – u svojim istupima Dule nije štedio ni vlast i to ga je, čini se, koštalo posla. Na kraju je došlo do velikih dugovanja i bio je prisiljen pokrenuti parnicu da dobije svoje novce. Zaista ružan kraj priče — ali pričekajmo, možda se legenda crno-bijelih ipak još jednom vrati u staro jato, iako to neće biti moguće prije transplantacije bubrega.

Mogao je taj zahvat već obaviti, ali ga je odlučio odgoditi kako bi mogao voditi BiH u posljednjem kvalifikacijskom prozoru. Da, toliko je lud i posvećen košarci. Zbog jezičnih barijera (priča samo talijanski) nije dobro prolazio u stranim klubovima, ali je u regionalnom okruženju uvijek lučio rezultat te će protiv Finske, Češke i Bugarske tražiti vizu za Kinu usprkos svim tegobama, na parketu i izvan njega.

Ljudi iz KS BiH moraju se ljubiti od sreće što su ga privoljeli da sjedne izborničku klupu. Njegov kruti, očinski stav iz nekih prošlih vremena upravo je ono što može preporoditi bosansko-hercegovačku košarku, dati joj novu nadu. Na ovaj angažman Dule ne gleda kao da je pao s konja na magarca, već je potpuno posvećen misiji:

“Da ostanem živ potrebna mi je navečer određena količina inzulina, no isto tako mi je za život potrebna mi je i dnevna doza košarke. Najbolje radim na ovom našem jeziku i najviše volim raditi s našim igračima. Sad, što nekome ne odgovora da radim s Bosnom, a ne daju mi da radim sa Srbijom… Pa nosite se u pičku materinu. Svi zajedno.”

Da, Dule je itekako motiviran.

Ne propusti top članke