“Dobrodošli u hram futsala”, dočekali su nas na ulazu u Pavilhao Joao Rocha, u kojem još uvijek možete osjetiti svježinu nove zelene boje i miris čistih zahoda. Priznajem da mi je to pomalo zvučalo kao ono “jeb’o stari most, izgradit ćemo mi još stariji”, s obzirom na to da je dvorana lisabonskog Sportinga, izgrađena praktično u dvorištu stadiona Jose Alvalade, službeno otvorena u lipnju prošle godine.
Ali tek kad uđete unutra i doživite sve ono što se moglo doživjeti prošlog tjedna na kvalifikacijskom turniru Elitne runde futsalske Lige prvaka, shvatite da ne pretjeruju. Riječ je doista o hramu futsala.
Sporting je u portugalskom futsalu ono što je Benfica u nogometu. Najtrofejniji klub i lokomotiva razvoja tog sporta već tri desetljeća. Benfica se u futsal uključila negdje na pola puta i u 17 godina postojanja uspjela ono što Sportingu još uvijek nije — postati europski prvak. Sporting je triput zapinjao u finalu, od čega dvaput u zadnje dvije sezone, pa je potpuno jasno zašto je toliko emocija i naboja dočekalo njihov povijesni prvi europski okršaj.
U nedjelju navečer hram futsala je ključao. Sportingovi su navijači pjevali od prve do posljednje minute, ali ni grupica koja je podržavala Benficu nije se predavala. Crvenima je za prolazak među četiri najbolje futsalske momčadi u Europi trebala pobjeda u zelenom grotlu, a kad je Andre Coelho naciljao gredu 18 sekundi prije kraja, pola dvorane uhvatilo se za glavu, pa za srce.
Sporting je ipak sačuvao dovoljnih 1:1 i priključio se španjolskim gigantima Barceloni i madridskom Inter Movistaru te kazahstanskom Kairatu na završnom turniru koji će na proljeće dati futsalskog prvaka. Utakmica između Sportinga i Benfice zapravo je bila jedina koja je unaprijed garantirala dramu, a lisabonski turnir zbog toga najiščekivaniji od svih četiriju koji su se istovremeno igrali.
Dva španjolska i dva portugalska velikana, uz kazahstanski Kairat i poneku brazilsku koloniju u Rusiji, daleko su odmaknuli od europske konkurencije. Budžetima, širinom i kvalitetom, elitnim Brazilcima i novim idejama. Poput Benfice, koja svih 40 minuta napad igra s petoricom i to ne mijenjajući vratara nego školujući nove vratare da igraju na način kako to radi njihov sjajni Brazilac Diego Roncaglio. Ovih pet, šest momčadi danas igraju ‘atomski’ futsal.
Tek šestorica u rotaciji
Stoga je sjajna stvar što se na jednom takvom mjestu i u takvom društvu i ove sezone pojavio i hrvatski predstavnik. Makarsko Novo Vrijeme Apfel debitiralo je u elitnom društvu europskog futsala i u pet lisabonskih dana skupilo iskustvo koje mu može jako puno pomoći da podigne klub na još višu razinu.
Bila je i više nego očita impresioniranost makarskih igrača na prvoj utakmici protiv Benfice (0:5), a ozljeda Brazilca Dudua stvorila je dodatne probleme u rotaciji igrača kojom hrvatski prvak ionako nije mogao parirati ni Portugalcima ni Rusima. Sutradan protiv Sportinga (0:6) Makarani su izgledali daleko čvršće i kompaktnije, ali bez ozlijeđenog Dudua i kartoniranog Duje Bajrušovića, koji je prošao 7.000 kilometara autom, busom i vlakom da bi bio sa svojom ekipom, nisu mogli dugo parirati jednoj od najboljih europskih momčadi nakrcanoj portugalskim, brazilskim, talijanskim i kazahstanskim reprezentativcima.
Nakon ‘školovanja’ protiv portugalskih velikana, najbolju utakmicu Makarani su odigrali posljednjeg dana protiv ruskog Sibirjaka. U kojoj su tri četvrtine bili bolja momčad, poveli 1:0 i promašili nekoliko prigoda za povećanje vodstva. Držali su prednost sve do 32. minute kad je Ilnur Islamov sjajnim potezom zakucao bombu u malu mrežicu. Šteta je što je iskusni Saša Babić napravio neoprezni šesti akumulirani faul iz kojeg je dvije minute prije kraja ruska momčad povela, ali bilo je vidljivo da iscrpljeni Makarani s tek šestoricom igrača u rotaciji više nisu mogli doći do zraka.
“Temelje smo postavili, sad možemo graditi katove”
Ipak, usprkos trima porazima Makarani su primali čestitke od svih svojih suparnika, kod kojih ima igrača koji koštaju više od čitave makarske momčadi. Najveće komplimente dali su im treneri Benfice i Sportinga, koji su priznali kako su se jako ozbiljno spremali za njih, proučili ih do najsitnijeg detalja i hvalili njihovu energiju usprkos kratkoj rotaciji. “Znali smo da je hrvatski prvak vrlo ozbiljna momčad, ali smo znali i da u njihovom prvenstvu nisu navikli na stil igre kojim mi igramo”, kazao je Benficin trener Joel Rocha.
Trener Novog Vremena Teo Strunje bio je realan: “Ovo je ogromno iskustvo za sve nas jer su tek rijetki doživjeli futsal na ovoj razini. Ove utakmice mojim igračima mogu biti okidač da svoju igru dignu na još višu razinu, jer su osjetili razliku između utakmica u našem prvenstvu i ovakvih okršaja s elitom futsala. Vjerujem da će nam ovo što smo doživjeli u Lisabonu pomoći da budemo još bolja momčad.”
Hrabro i bez kompleksa
A ta je momčad i dalje najbolja u Hrvatskoj i jesen je odigrala praktično bez kiksa. Drži prvo mjesto na prvenstvenoj ljestvici, ušla je među 16 najboljih u Europi, a već u srijedu nakon povratka iz Lisabona čeka je susjedski okršaj u Vrgorcu. Uz trojicu reprezentativaca (Bajrušović, Babić, Igor Osredkar) i dvojicu Brazilaca (Dudu i Lucao), posebno veseli iskorak koji su ove sezone napravili domaći igrači Vedran Kazazić, Marin Musinov, Vlado Andrijašević i kapetan Mate Vuković.
Posebna je priča vratar Filip Bašković, koji je izrastao u reprezentativnu klasu. Imponira njegova mirnoća i koncentracija, u Lisabonu je skinuo na desetke teških udaraca i bio jedan od najboljih igrača hrvatskog prvaka. Trenutak kad se 25-godišnji Makaranin — koji ujutro radi u tvrtci Apfel, a poslijepodne igra futsal — nakon šestog akumuliranog prekršaja protiv Sibirjaka našao oči u oči sa Joanom dos Santosom, 42-godišnjom legendom svjetskog futsala, zapravo je sve rekao o različitosti svjetova u kojima žive Makarani u odnosu na konkurenciju kojoj su se hrabro i bez kompleksa suprostavili.
Makarani su u Lisabon došli učiti i, poznavajući ih, sigurno su puno toga naučili. Svo iskustvo koje su skupili igrači i treneri, sve znanja koje je arhivirao direktor Borislav Vuković kao alfa i omega sportskog pogona, sve informacije koje je o omladinskim školama Sportinga i Benfice skupio član uprave Matko Pašalić, sve ideje koje je bilježio neumorni “vanjski suradnik” Darijo Antunović, sva poznanstva i respekt koje je u svijetu futsalske elite zaradio predsjednik Mijo Pašalić — Makarani će zasigurno znati oploditi.
“Nigdje se ne može stići preskačuči stepenice. Ponosni smo na sve što smo u ovoj godini napravili, ali uvijek moramo biti čvrsto na zemlji i napredovati korak po korak. Temelje smo postavili, sad možemo graditi katove”, zaključio je prvi čovjek Apfela i Novog Vremena.
Makarska može biti ponosna na svoje Novo Vrijeme. I s radošću iščekivati nova poglavlja ove lijepe futsalske priče.
