Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dva jako različita Rosberga

Zašto mi je pomalo krivo što je F1 naslov opet osvojio jedan Rosberg

Zadnja izmjena: 29. studenoga 2016. Profimedia

Nico Rosberg ove je godine pobijedio na devet utrka, osam puta bio najbrži u kvalifikacijama i odvezao šest najbržih krugova. Pa ipak, na kraju sezone, nije malen broj onih koji škrguću zubima i misle da Nijemac nije zaslužio titulu.

Keke Rosberg je 1982. ostvario samo po jednu pobjedu i jedan pole position, i jedno i drugo prvi put u karijeri, a na najbrži krug neke utrke čekao je još tri godine. Pa ipak, na kraju sezone, gotovo su se svi složili da je Finac posve zaslužio titulu… Već nam ovo pokazuje svu bizarnost priče o drugom paru oca i sina okićenih naslovima prvaka u povijesti Formule 1 – prvi su, naravno, bili Graham i Damon Hill.

A to je samo početak.

Ključnu razliku, onu povijesnu, i opet nam može dati statistika. Sezona 2016. imala je rekordnu 21 utrku. Mercedes je ostavio mrvice ostatku grida, ostvarivši 19 pobjeda, 20 najboljih startnih pozicija i 9 najbržih krugova – ova zadnja statistika je, paradoksalno, rezultat dominacije, zbog velike se prednosti nisu morali osobito truditi u završnicama utrka, kada su bolidi najlakši i samim time najbrži.

Godine 1982. je voženo 16 utrka, na kojima su pobjeđivala jedanaestorica vozača iz sedam različitih momčadi. Ne, to nije bila tipična sezona, to je bila najizjednačenija i možda najčudnija u povijesti, odavno drukam da se o njoj snimi film, ali nije to poanta. Poanta je u tome da je razlika između šampionskih sezona oca i sina fundamentalna, tolika da gotovo možemo govoriti o dva različita sporta.

Otac i sin onoliko su različiti koliko su različiti i stereotipi o njihovim nacijama

Razjasnimo odmah, obojica su sjajni vozači, no ne i najbolji svojih razdoblja. Obojica su osvojili titule u sezonama u kojima je postojao netko brži od njih, no bili su uporni i konzistentni i, neka je i ‘na mišiće’, zaslužili svoje titule. Na onoj 1982. je, vjerujete li legendama, trebalo pisati prezime Villeneuve, sjećate li se sezone, Pironi ili možda čak Prost; ali uporni, prgavi brkati vozač kojega u boksu niste mogli vidjeti bez cigarete u ustima, u atmosferskom je bolidu nadmašio sve one objektivno brže s turbopunjačima. Ove je godine iz aviona bilo vidljivo da je Lewis Hamilton i opet najbrži, srce je drukalo za (no dobro, bit će još prilike, valjda) Maxa Verstappena, ali prvak se nakon 34 godine opet preziva Rosberg.

Nico nikad nije oduševio

Kakav je to sport u kojem objektivno sporiji vozač osvaja titulu ispred općenito ili te godine bržeg? Formula 1, dakako.

Već je prvi naslov u povijesti tako otišao Ninu Farini, a ne Juanu Manuelu Fangiju, pada na pamet i titula Dennyja Hulmea ispred Jacka Brabhama, a moglo bi se razgovarati i o parovima Hill-Von Trips, Andretti-Peterson, Sheckter-Villeneuve, Jones-Reutemann, Lauda-Prost, Prost-Senna, Hill-Villeneuve… Zadržimo li se samo na sukobima momčadskih kolega. Ono što ostavlja pomalo gorak okus činjenica je da su neobični pehovi i kvarovi ove godine pratili samo jednog vozača Mercedesa, bržeg od dvojice, onog koji nije Nijemac…

Grand Prix of Brazil

Nijemac? To je prva idiotarija oko Rosberga… Otac mu je Finac, majka Njemica, a službeno objašnjenje odabrane nacionalnosti jača ekonomija, radi koje je tijekom karijere lakše nalazio sponzore… Pragmatično, ali i nesimpatično, pogotovo u svijetu u kojemu valjda svatko razuman, osim možda Šveđana, više voli Fince od Nijemaca.

No, s vozačke strane, karakterno, otac i sin su onoliko različiti koliko su različiti i stereotipi o njihovim nacijama. Keke je za volanom povremeno radio nemoguće, upuštao se u sulude dvoboje, dobivao utrke s inferiornima, a gubio sa superiornim bolidima, često posve nepredvidiv. Bio je jedan od najgrubljih vozača prema svom bolidu, kurio kočnice, rasturao mjenjače… Oličenje mačizma na stazi i izvan nje, već i fizičkom pojavom, za razliku od pomalo blijedo ljepuškastog sina. Koji je odličan, konzistentan i, sada provjereno, sposoban za titulu u najboljem bolidu. Ali nikada nije, ono, baš oduševio, odvezao preko mogućnosti, nikada se nije vidjelo da ima u glavi stav „e, ovo je moj dan i nitko mi ne može ništa!“

To me malo muči, jer se baš i ne sjećam drugih prvaka takvog tipa.

Statistička pogreška

Derem po statistici u ovom članku zato što je Nico i postao prvak nekako – statistički. Bilo je dobrih drugih vozača, koji su po nekoliko sezona vozili najbolji bolid, no zauvijek su ostali drugi vozači, ponajprije u glavi: David Coulthard, Rubens Barrichello, Mark Webber, Gerhard Berger, Felipe Massa (on je bio jako blizu izlaska iz tog mentalnog sklopa, doduše), Carlos Reutemann, Eddie Irvine

Odavno se vidjelo da Rosberg nije od te fele, a to pokazuje i statistika: pobjeđivao je mnogo više od navedenih, sada je prešao na vječnoj listi i Damona Hilla, sličnog po jednosezonskom iskakanju iz kože gubitnika. No Damon je imao magične momente, ne jednom, a od Nice Rosberga ih baš i nisam doživljavao. Ni povremene gluposti i pogreške, što je Damonu i mnogima, pa čak i Lewisu, davalo šarm.

Twitter

Jednostavno i dosadno, statistika je već neko vrijeme pokazivala da se njegova upornost i konzistentnost moraju isplatiti i dovesti ga do naslova prvaka.

Sada kada je to ostvareno i statistička pogreška ispravljena, ma koliko otac tvrdio da će ga naslov učiniti jačim i boljim, iskreno se nadam da smo gotovi, barem na tridesetak godina, s Rosberzima… Ma koliko ne volim današnju Formulu 1, ipak je to desetljećima moj najdraži sport i, ne, ne želim da prvakom ponovo postane netko tko u čitavoj karijeri vozi jako dobro, ali niti jednom ne oduševi.

Baš kao što ne želim da to ponovo postane netko s jednom pobjedom u sezoni, ma koliko ta sezona sama po sebi bila fascinantna. Nikada me nećete čuti da ustvrdim kako je netko nezasluženo postao prvak (čak i Mike Hawthorn, kojeg osobno jako ne volim, i također je pobijedio samo jednom te sezone, zaslužio onu svoju titulu), ali volio bih da u godinama koje nadolaze prvaci ne budu ljudi poput oca i sina Rosberga.

Premda sam, čisto zbog ispravljanja te statističke pogreške, zapravo čak i najvećim dijelom ove sezone i navijao za Nicu.

Ne propusti top članke