Prije nekoliko mjeseci je Booking.com, internetski servis za rezervaciju smještaja, primijetio zanimljiv fenomen. U kratkom periodu na kraju travnja došlo je do masovnog otkazivanja rezervacija smještajnih kapaciteta u Napulju. Na prvu, to se dogodilo bez ikakvog posebnog i logičnog razloga. Niti je eruptirao Vezuv, niti je mafija divljala po gradu, niti se pojavila neka epidemija. Pa ipak, ljudi su odustajali od svojih putovanja.
Kao i svake godine, tisuće ljudi je odlučilo kako je proljeće na obali Tirenskoga mora idealni ambijent za godišnji odmor. To nije bilo ništa čudno ekipi s Bookinga, s obzirom na to da godišnje Napulj posjeti oko 400.000 turista i da se 3,7 posto ukupne zarade ostvari u hotelima. Međutim, ogromni broj ljudi s rezervacijama se predomislio negdje krajem travnja, taman kad je Juventus golovima u 87. i 89. minuti okrenuo utakmicu protiv Intera. Dan kasnije je demoralizirani Napoli izgubio 3:0 od Fiorentine. U osmoj minuti ostao je bez Kalidoua Koulibalyja zbog crvenog kartona, a u 10. je izašao i Jorginho zbog ozljede i talijansko prvenstvo je de facto bilo gotovo.
I to je bio onaj posebni razlog zašto su ljudi otkazivali svoje rezervacije.
Ljude tog 20. svibnja u Napulj nije privlačio ni Vezuv ni Castel Nuovo; dobar dio ovih što je otkazao rezervaciju ciljao je zadnje kolo Serie A i utakmicu protiv Crotonea. Lorenzo Insigne, Jorginho, Dries Mertens i Maurizio Sarri bili su glavne znamenitosti. Nogometni fanatici iz cijelog svijeta su bili spremni hodočastiti u Napulj samo kako bi imali priliku biti dio eventualne proslave naslova prvaka, dio neponovljivog ludila nabijenog emocijama u gradu živi za svoj klub.
Dugo vremena Napoli nije bio bliže osvajanju scudetta i dugo vremena nada nije bila tako realna kao kad je Koulibaly zabio u 90. minuti gostovanja kod Juventusa. Četiri kola do kraja u kojima je Juventus morao u goste Interu i Romi i samo jedan bod zaostatka. Tri kola i četiri minute utakmice i Juventus koji gubi od Intera. Šanse su bile sasvim realne, euforija u Napulju se dizala sama od sebe.
I zato je gol koji je Interu zabio Gonzalo Higuaín bio toliko bolan. Na nekoliko trenutaka je postojao tako stvaran osjećaj da je to to, da su se stvari poklopile i da Napoli ide prema osvajanju prvenstva. Nečemu što bi samo po sebi bilo pravo malo čudo kad se uzmu pozicije na tržištu i budžeti konkurenata za naslov. Koulibaly, pa Inter koji je okrenuto 0:1 s igračem manje, pa sve ono što se cijelu sezonu pripremalo samo da bi kulminiralo Higuaínovim golom. Nakon toga gotovo da nije bilo smisla igrati protiv Fiorentine. Svi su znali kako Napoli može samo u jednom pravcu — prema dolje.
Ancelotti nije imao izbora
Znao je to Sarri i zato je otišao. Jednostavno, Napoli će svake godine prodati jednog ili dvojicu nositelja, a Juventus — i ne samo Juventus, nego i ostali klubovi — će se pojačavati. Dok Napoliju odlazi Jorginho, Juve dovodi Cristiana Ronalda i to su uvjeti u kojima se nijedan trener ne može natjecati jer nemoguće je iz godine u godinu kompenzirati takvu razliku u resursima. Proces tog nadoknađivanja traje nekoliko godina i stane u jednu točku koja se, ako se onda propusti iskoristiti, neće ponoviti i iduće sezone. Znali su to i igrači, znaju to duboko u sebi i navijači.
Na kraju krajeva, znao je to i Carlo Ancelotti.
Jürgen Klopp je možda i najbolji čovjek za ilustraciju pravca u kojem Napoli ide zato što će sutra igrati protiv te momčadi, a prošle subote je igrao protiv Sarrijeva novog kluba, Chelseaja. Naravno, Sarrijev Chelsea ima više individualne kvalitete od njegova Napolija, ali taktički principi igre su gotovo pa identični i, premda je Chelsea još u fazi učenja Sarriballa, Klopp je morao odraditi prilično mnogo posla u pripremi utakmice kako bi došao u poziciju u kojoj može ostati konkurentan. I taj posao je bio toliko opsežan da je nakon taktičke divote na Stamford Bridgeu za koju su zaslužna obojica trenera otvoreno izjavio da je Sarrijev obožavatelj.
Ancelotti je uvijek znao prepoznati univerzalno, ne dopustiti da ga pregazi vrijeme i prilagoditi se kadru. Međutim, to više nije dovoljno
To ne znači da Klopp nije istodobno i Ancelottijev obožavatelj. Zapravo, vjerojatno će i o njemu pričati izabranim riječima, jer to je način na koji Klopp funkcionira; on ne ulazi u sukobe i ne igra jeftine psihološke igrice pumpajući svoj autoritet tako da omalovažava suparnika i daje sebi na važnosti. Ali isto tako je vrlo vjerojatno da će imati puno manje posla pripremajući utakmicu protiv ovogodišnjeg Napolija nego protiv onog prošlogodišnjeg, zamaskiranog u Chelseajeve dresove. I to ne samo zato što je u usporedbi dvaju Napolija ovogodišnji individualno nešto slabija ekipa u odnosu na prošlu sezonu.
Carlo Ancelotti je trenerska ikona i velikan. Tek mu je 59 godinam što za trenera i nije puno i već sada, neovisno o tome što napravi do kraja života, ima prilično lijepo mjesto u nogometnim leksikonima. Trofeji u različitim ligama, gospodski maniri i umjetnost vođenja utakmica u kup natjecanjima govore dovoljno sami za sebe. Međutim, on je znao da zapravo nema izbora. Morao je prihvatiti posao u Napulju iako je znao kako klub neminovno mora ići prema dolje.
A to znači da i sam Ancelotti, na neki način, ide prema dolje.
Univerzalno više nije dovoljno
Nogometna evolucija je konstantni proces, toliko intenzivan da ga jedan trener ne može pratiti kroz period od 20-ak godina. Dovoljno je pogledati kakav se nogomet igrao prije 20-ak godina i koliko su se zakonitosti igre danas drastično promijenile u odnosu na tada.
Ancelotti nikad nije imao kontinuitet Sir Alexa Fergusona ni njegov fantastičan menadžment resursima, ali je imao sličnu sposobnost prilagodbe i preživljavanja evolucije. Radilo se o preuzimanju Chelseaja, Real Madrida ili Bayerna, pa čak i onog starog Milana, Ancelotti se uvijek prilagođavao onome što je nalazio u klubu i nastavljao dalje u istom smjeru. Isto se dogodilo i u Napoliju. Momčad i dalje igra nogomet koji se bazira na kompaktnom posjedu, kratkim vertikalnim dodavanjima i napadanju prostora kroz kretanje bez lopte. Velikih promjena u strategiji nema, Napoli nastavlja u istoj taktičkoj paradigmi.
Međutim, suludo bi bilo očekivati da momčad pod Ancelottijem može igrati Sarrijev nogomet jednako dobro kao što ga je igrala pod Sarrijem. Jednostavno, nemoguće je nastaviti u nečijem sustavu i raditi toliku razliku kao onaj tko je donio originalnu ideju. I upravo to je Ancelottijev problem, a samim time i Napolijev. Nogomet je kroz svoje evolutivne faze avangarde i dekadencije došao na razinu kad je taktička ideja i na razinama daleko od elite nevjerojatno razvijena. Danas i neke amaterske ekipe igraju kompleksne sustave zonske obrane, a čak i poneke kadetske momčadi stopere drže na 40 metara od gola. Jednostavno, nogometna evolucija je napravila svoje i nakon početne eksplozije ideje presinga i pozicijskog nogometa sada su već ama baš svi izvukli određene lekcije i implementirali neke stavke takvog pristupa koje su postale univerzalne. To onda znači da na elitnoj razini razliku može napraviti samo originalna trenerska ideja kako oplemeniti to univerzalno.
Ancelotti je uvijek znao prepoznati univerzalno, ne dopustiti da ga pregazi vrijeme i prilagoditi se kadru. Međutim, to više nije dovoljno za napraviti razliku. Toga je svjestan i sam Ancelotti, zato je prihvatio posao u klubu za koji je svima jasno kako može samo prema dolje. Da ne bude zabune, neće se Napoli raspasti — Ancelotti zna svoj posao i igrat će dobar nogomet. Razlika u odnosu na prošlu sezonu je u tome što booking.com ove godine neće imati niz otkazivanja rezervacija u Napulju krajem svibnja.
Ako vas zanima zašto, možda je najbolje pitati Kloppa koji u svega pet dana igra protiv dvaju Napolija. Onog prošlogodišnjeg i ovog ovogodišnjeg.
