U malenom belgijskom gradiću Braine-le-Comteu, nekih 30-ak kilometara jugozapadno od Bruxellesa, postoji nogometni klub po imenu Royal Stade Brainois. Ako odete na Google Street View i potražite lokaciju njegova igrališta, vidjeti ćete da je to stadiončić kakav biste i zamislili kada bi vas netko pitao da mu opišete stadion belgijskog niželigaša. Teren je s jedne strane omeđen malenim brežuljkom i trošnim tribinama; na jednoj je hrđavi limeni krov, dok je u sklopu druge kućerak u kojem su i klupske prostorije. Iza jednog od golova je drvored lipa koji dijeli teren od obiteljske kuće, toliko da se njeni ukućani vjerojatno boje trenutka u kojem će im neki niželigaški optimist zakucati poluvolej preko gola i kroz prozor kuhinje.
Ima tome već i godina kada je Royal Stade Brainois odlučio preorati svoj teren i postaviti novi travnjak. Logično, u nedostatku sredstava bilo je strogo zabranjeno da se po njemu itko kreće dok trava u potpunosti ne izraste, jer da joj se išta dogodi novca za postavljanje novog ne bi bilo.
Predsjednik Pascal Delmoitiez sam je nadzirao i osiguravao da se ta odredba ispoštuje kada je jednog dana uočio nekog klinca pred onim daljnjim golom, tik ispod drvoreda. Bijesan, izjurio je uz teren, ali je na putu do klinca zamijetio nešto čudno. Dijete predškolske dobi bosonogo je postavljalo loptu na bijelu točku. Pritom nije bila riječ o nekoj gumenoj, kakvu klinci šutaju otkako prohodaju, već je bila prava, kožna. To dijete, koje rastom nije djelovalo kao da je može rukama podignuti, uspijevalo ju je uredno nogom plasirati pod gredu, nakon čega bi je izvuklo iz mreže i vraćao nazad. Kada je uvidio da je primijećen, dječak je brzo uzeo loptu i odmaglio u grmlje iza gola.
Delmoitiez je tek tada shvatio tko je on. U toj kući iza drvoreda žive Thierry i Carine Hazard, a taj bosonogi klinac je bio njihov najstariji sin Eden. Thierry je igrao za Royal Stade Brainois, a njegov otac Francis, Edenov djed, bio je jedan od osnivača kluba 1969.
“Mislio sam ga izvući za uho dok sam marširao prema njemu”, pričao je Delmoitiez o tom prvom susretu s Edenom. “Ali ispalo je da sam samo produžio do njihovih vrata kako bih upitao roditelje bi li se mali pridružio treninzima poletaraca. Već je tada bio nevjerojatan talent kojem si samo trebao dodati loptu ili mu je tek dati i pustiti ga da radi svoje. Sve je dolazilo prirodno”.
Igrač starog kova
Prirodno je možda najbolja riječ za opisati Hazarda i njegovu igru.
Od samih njegovih početaka nogomet mu je najprirodnija stvar na svijetu, praktički obiteljska tradicija. Možete reći da je s loptom vezan i pupčanom vrpcom, jer je osim oca nogomet igrala i njegova majka, i to sve do trećeg mjeseca trudnoće. Eden ima i trojicu braće: osim Thorgana, člana Borussije Mönchengladbach i trenutno ponajboljeg igrača Bundeslige ove sezone, tu su i Kylian, igrač Cercle Bruggea na posudbi iz Chelseaja te najmlađi, 15-godišnji Ethan, član AFC Tubizea, kluba u kojem je i Eden igrao u njegovim godinama. Sudeći po najavama, i on će uskoro spakirati kofere i krenuti za London.
“Mogli bismo imati sjajnu petorku za mali nogomet”, našalio se Eden. “Otac još uvijek zaigra nogomet, a mama bi mogla biti trener”.
Cijela nogometna karijera ide mu po instinktu i osjećaju da promjena ne smije doći samo da bi došla, nego da impuls i osjećaj moraju doći prirodno. Baš zato mu o karijeri još uvijek brine obitelj. Otac mu je prvo čekao da bude siguran kako je dovoljno zreo, igrački i mentalno, prije nego što mu je dopustio da se kao tinejdžer prebaci u Lille. A u Lille je Eden htio ne samo jer mu je nudio najprirodniji razvojni put, već i zato jer je bio opčinjen francuskim nogometom dok je kao dječak pobožno pratio TeleFoot, emisiju nalik našoj Petici, na kojoj su se vrtjeli sažeci francuske lige.
Ono najvažnije se kod njega vidi golim okom. Hazard djeluje kao oslobođen igrač
Za Edena je stvar jednostavna — ako se momčad osjeća dobro i igra dobro, on je nezaustavljiv. U retrospektivi se to najbolje vidi. U drugoj sezoni pod vodstvom Joséa Mourinha nakon njegova povratka na Stamford Bridge, Chelsea je izgubio tek tri utakmice u čitavoj sezoni, osvojivši naslov prvaka tri kola prije kraja prvenstva. Hazard je te sezone drugi put zaredom proglašen najboljim igračem Premier lige, s učinkom od 19 golova i 13 asistencija u svim natjecanjima. Sezonu kasnije, kada su kola za Mourinha u Chelseaju ozbiljno krenula nizbrdo i kada je momčad posljedično na terenu izgledala kaotično, Hazard je stao na samo šest golova i osam asistencija.
Portugalac je dobio otkaz, a Hazard je toliko bio opterećen odgovornošću i osjećajem da ga je izdao da mu je poslao poruku po objavi rastanka. Mourinho mu je poželio sve najbolje, kazavši kasnije za Hazarda da je — dakako, više u karakternom smislu — “igrač starog kova”. Kreativan na terenu, ali iskren i neuvijen izvan njega.
Unikatni genij
Sličan, iako ne toliko drastičan scenarij ponovio se i s Antoniom Conteom.
Hazardov pad nije bio toliko očit jer Chelsea, unatoč ‘ukiseljenoj’ drugoj sezoni Talijana na Stamford Bridgeu, nije toliko gubio na strukturi, ali grč je postojao i najvidljiviji je bio baš u Hazardovoj igri, bez obzira one konkretne brojke koje su se održavale na očekivanoj razini. Nije pomogla ni ozljeda radi koje je pauzirao gotovo dva mjeseca na početku sezone.
A onda je ove sezone stigao Sarriball u sklopu kojeg Chelsea igra nevjerojatno strukturirano, ali istovremeno i užasno dopadljivo. Maurizio Sarri briljantni je nogometni um naklonjen napadačkoj igri kroz sustav kretanja i stvaranja koridora, a to postiže metodičnošću organiziranom do minucioznosti. Ali on je također i trener koji zna da momčad mora imati radnike, ali i umjetnike. U Napoliju je imao Allana i Jorginha, kojeg je dovukao za sobom u Chelsea, ali i Lorenza Insignea te Driesa Mertensa, pri čemu je od potonjeg napravio najubojitiju lažnu devetku na kontinentu, ako računamo da Lionel Messi više ne igra tu poziciju.
Sada je na red stigao upravo Hazard, koji ponovno djeluje kao oslobođen igrač. Ne vidi se to samo po konkretnim brojkama, koje kažu da ove sezone već ima osam golova i četiri asistencije u 14 odigranih utakmica te da je trenutačno najbolji igrač lige po brojkama i parametrima Whoscoreda. Ono najvažnije se kod njega vidi golim okom: iz utakmice u utakmicu cvjeta i s lakoćom demonstrira svoje karakteristične trzaje s loptom, driblinge i uskakanja u prostor, toliko malen da netko ne bi povjerovao kako odrasli čovjek može tu pronaći mjesta. Netko će mu možda zamjeriti manjak defenzivne odgovornosti, ali to je upravo ono što mu Sarri omogućuje.
“Teško ga je usporediti s ostalim igračima”, rekao je Sarri. “On je unikatni genij i sigurno je jedan od najboljih igrača na svijetu, ali sam apsolutno uvjeren da još može napredovati”.
Hazard početkom iduće godine navršava 28, a u Londonu je još od ljeta 2012. Sudbina je htjela da se Chelseaju priključi samo koji mjesec nakon osvajanja Lige prvaka, trofeja za koji se ne čini izglednim da bi mogao baš tako skoro ponovno doći na Stamford Bridge. S godinama koje ga sustižu Hazard nema baš luksuz čekanja ako želi osvojiti najveći klupski trofej, a ponuda Real Madrida, koja sa svakim prijelaznim rokom ponovno postaje aktualna, neće na stol padati još mnogo puta.
Mada, kad Eden nešto želi, onda ga ne treba zvati više od jednom — kao što nije trebalo ni onog dana kad je gospodin Delmoitiez pokucao na vrata kuće kraj stadiona u kojoj Hazardovi još uvijek žive.
